Zašto je važno djetetu reći NE, ali i prihvatiti njegovo

Pravila i ograničenja su osnovni instrumenti razvoja i vaspitanja djece. Ali, mališani vrlo rano počnu da se suprotstavljaju. Zato je neophodno znati kada i kako upotrebljavati DA i NE u porodici. Evo šta o tome kažu psiholozi.

U poznatoj knjizi dječijeg psihiloga Aše Filips „Zašto je važno djetetu reći ne“ podvučena je važnost ograničenja i pravila kao osnovnih instrumenata za razvoj i vaspitanje djece i odraslih. Autorka knjige tvrdi da je zabrana osnovni dio odnosa između roditelja i djece. Znati reći NE u pravom trenutku je neophodan uslov za zdrav razvoj ličnosti mališana. Prije svega, roditelj je pozvan da prepozna svoj lični edukativni stil i da sebi mogućnost da uskrati i dozvoli nešto djetetu.

Inteligentni koncepti ovog tipa pedagogije se, međutim, često koriste na neadekvatan način. Oni se uzimaju kao izgovor da se opravdaju zabrane i beskompromisna ponašanja odraslih. Koriste se da bi se dao autortitet nepotrebnim zabranama kao i dozvolama u momentima kada roditelji ne žele da slušaju objašnjenja i priče, nervozni su i sl. Tada roditelji popuštaju ili izvrdavaju po istom kriterijumu – odgovaraju na osnovu trenutnog hira, da bi riješili djetetov problem a da se ne stave stvarno u njegovu situaciju.

Dječije NE njima pomaže da se razvijaju
 

Puno, možda i previše, se piše o tome koliko je važno da roditelji kažu NE djeci. Potcjenjuje se važnost dječijih protesta. I NE koje djeca govore njima pomažu da se razvijaju. Psihologija podvlači važnost ove činjenice već od druge godine života djeteta. Nesumnjiva je vrijednost suprotstavljanja u adolescentskom periodu da bi dijete postalo samostalno. Jer, na kraju krajeva, zabrinjavajuće je i ako djeca ne umiju da kažu NE. Dijete koje je uvijek poslušno, koje roditelji mnogo vole, uglavnom je pokorno, želi da se sviđa svima, plaši se prisustva odraslih i uskraćena mu je mogućnost izražavanja.

Tokom analize dječijeg buntovnog ponašanja, nemoguće je izostaviti ponašanje roditelja. Ono može indirektno da utiče na uznemiravajući način. Potrebno je osvetiti se svim „lošim stvarima“ koje je dijete primilo na emotivnom planu, nesposobnosti da se tolerišu frustracije, previše strogom vaspitanju, nemogućnosti mališana da bude ono što se od njega traži, konfliktnim porodičnim situacijama – može postojati mnogo skrivenih motiva koji objašnjavaju NE kod djece. Ali, u većini slučajeva, zavisno od intenziteta i uzrasta, možemo normalizovati „neprijateljska“ ponašanja, čak i ako nam se to čini teško. Imajte na umu da djeca imaju pravo da odbiju da nešto urade, kažu, da se ponašaju na određeni način, ponove ono što tražimo itd. Roditelji ponekad i previše pokušavaju da se ubace u djetetov život, i o tome treba voditi računa. Uradi ovo, nemoj to da govoriš, prestani, jedi, igraj se. Reakcija na hiperkontrolu može biti inhibicija ili odbrana koja vodi tome da se svemu suprotstavlja. Potrebno je djetetu dozvoliti da živi svoj uzrast: bolje je ponekad dozvoliti da se dijete ponaša i „loše“ nego braniti i tražiti žrtvu od njega. Nisu sva djeca ista: nekima može biti teže ili su jednostavno sporija u privikavanju na promjene, na pravila, sporija u odgovaranju na zahtjeve, poređenja sa drugima, da nemaju nikakvu patologiju.

Instrument afirmacije
 

Dječije NE, iako imaju različita značenja, smatraju se instrumentima afirmacije (samo-potvrde), prije nego hirom. Nema mnogo koristi od strogog ponašanja pred negacijama djeteta. Time se ono samo još više osjeća neshvaćenim i potvrđuje mu da je za pobjedu potrebno koristiti snagu, vršiti pritisak, nametati svoje. A ono što njega zanima i šta ono misli, to nikoga ne interesuje. Iza svakog „lošeg“ ponašanja deteta, uvijek se mogu naći kontradiktornosti roditelja koje su neadekvatne za sinhronizaciju sa realnim potrebama djeteta.

Koliko DA je potrebno sa roditeljske strane?
 

Biti roditelj koji voli da uspostvlja pravila ne znači odgajanje osobe koja želi da živi po pravilima. Kada roditelji mnogo puta govore NE, njih dijete čuje samo kao zvuke u pozadini, oni za njega nemaju značenje i ono ne reaguje. Na sreću, jer da ih ima puno i da funkcionišu, ona bi dijete ugušila. Treba razmisliti, sa druge strane, sa koliko DA se obraćamo djeci, ne da bismo im nešto dopustili već da bismo ih podržali, ono DA koje poručuje „DA tome kakav si“, „DA, sviđaš mi se“, „DA, razumem te“, „DA, u redu je iako se ne slažem sa onim što mislis“, „DA, dobro mi je sa tobom čak iako te u nekim trenucima ne podnosim“.

Promena rekacije sa NE na DA u cilju poboljšanja odnosa
 

Odnos između roditelja i djece ne može da se zasniva na „Zna se ko kosi a ko vodu nosi“ principu. A često se roditelji baš na to koncentrišu. Da bi se dobro odgojila i vaspitala jedna osoba, ona se mora osjećati voljenom i shvaćenom, to mora biti odnos zadovoljavajuć za obje osobe. Vjerovanje da pravila moraju da postoje kako bi se uštedio napor razmatranja svakog problema, može biti neprijatelj svestranog i kreativnog odnosa punog razumjevanja, bliskosti i empatije sa sopstvenim djetetom, van okvira DA i NE.

Koliko vi često djetetu govorite NE a koliko DA? Umijete li da odredite mjeru?

Izvor: najboljamamanasvetu.com

Obrada: Akos.bA