Zašto da žena (ne)progovori?

Kome to smeta da muslimanke progovore?

Piše: Ammara šabić-Langić

U posljednje vrijeme sve je više sestara Bošnjakinja koje govore i pišu javno o svojoj vjeri, iznose blistave činjenice o islamu i njegovoj praktičnoj primjeni u životu pojedinca i skupine. Žene širom svijeta, muslimanke, već odavno rade isto. Neke pisanom riječju, neke živom komunikacijom, a neke putem audio-vizualnih medija.
Žene muslimanke su zaštitile svoje tijelo i moral hidžabima ili nikabima, i zaštitile su svakog drugog, osim bolesnih srca. Žene muslimanke se obraćaju ženama. U čemu je problem?

Nije problem u onome što je rečeno. To definitivno mogu ustvrditi sa sigurnošću. Zašto? Zato što, kad postoji ono što je loše ili pogrešno, onda se TO izdvoji i na TO se upozori.
Međutim, kod nas to ovih dana izgleda ovako: “Ona nema islamskog znanja.” Tako rekoše za jednu od daija. Pitala sam je, i ona mi je potvrdila da se savjetovala sa jednim od najučenijih Bošnjaka današnjice. On joj je rekao da je njen rad od velike koristi za ummet. Pitala sam je ima li ona pojma. Ona je rekla da nema pojma o čemu pričaju “imatelji pojma”. Niko od tih i takvih nije došao da izmjeri njeno znanje ili neznanje o islamu. Jednostavno su odlučili da je ona neznalica. Pitala sam je, da li je neko upozorio na nešto konkretno u vezi nečega što je rekla ili uradila. Rekla je da nije, osim u nekoliko slučajeva, kada je to odmah ispravila (u tekstovima).

I meni su rekli da nemam pravo pričati o islamu. Doslovno: “Šta pjesnici imaju pričati o islamu!?” Ok, možda mi nemamo šta reći o islamu kao pametni ljudi, ali ja ih pitam: O čemu da pričam, kad je moj život islam? O čemu da pričam na promocijama moje poezije, kad je moja poezija od sjemena islama, zalijevana islamom, ili otrgnuta islamom?
Bi li bilo baš puno bolje da na druženjima sa sestrama pričam o letu ptica i bojama krila, nego o Moći Onoga Koji ptice drži na njihovim putanjama?

Smije li domaćica pričati o islamu? I ima li nešto bolje i ljepše o čemu bi pričala? Ja želim čuti domaćicu, koja u brizi za svoj dom i porodicu vidi nagradu od Allaha, vidi žrtvu nekih svojih htijenja zbog prečeg i boljeg, ona vidi u domaćinstvu praktičan primjer kako se gradi i održava kuća u Džennetu, pa se brže-bolje usred posla okrene zikru. Ona vidi da je Allah dao da se sve može na teži i lakši način, i da joj koriste mnogi savjeti sestara u pogledu održavanja domaćinstva. Zna da je tako i sa životom, i sa islamom. Zna da je uz svaku situaciju Gospodar dao da je možemo lakše, ili teže odživjeti. I da je jako dobro da se džemaat domaćica ujedini kad se kreči ili priprema kakva svadba. Takva je domaćica muslimanka, i ja molim Allaha da sve domaćice muslimanke progovore. Njihovi razgovori su zikr, kad god njima žele Allahovo zadovoljstvo, pomoći sestri savjetom iz iskustva, ili prenijeti nešto što je naučila kroz svoju svakodnevnicu.

Smije li kuharica pričati o islamu? Kuharica muslimanka u receptima vidi red i poredak, kojega se treba držati ako hoćemo postići određeni cilj i rezultat. Kuharica muslimanka u hljebu kojeg mijesi i peče vidi da nije ni orala, ni kopala, a ima šta svojoj djeci iznijeti na sofru. Ona razmišlja o tome kako je čudo golemo što je od malog sjemena nastao klas pšenice, i što je Allah dao da ga neko obere, pa samelje, pa upakuje i dostavi u markete. Baš svakom je Gospodar dodijelio neku ulogu. I svi služimo jedni drugima, na korist ili štetu, htjeli-ne htjeli. Može li muslimanka-kuharica pričati o nečem vrijednijem i ljepšem od toga da se svakim novim pripremanjem hrane zahvali Gospodaru na tome što je dao da joj u ruke padnu namirnice od kojih ona priprema hranu, a ni to ne bi mogla da joj Uzvišeni nije dao zdravlje i razum? Molim Allaha da kuharice muslimanke progovore!

Smije li učiteljica muslimanka pričati o islamu? Ona u generacijama koje podučava vidi protok vremena, i vidi da nije samo zemlja ta koja rađa sjemenom zasijanim. Ona vidi da ono od jučer ne liči na ono danas, i da se sve Voljom Gospodara može oblikovati odgojem. Ona vidi vrijednost znanja na licima učenika, jer uvijek oni znaniji blistaju sigurnošću, dok oni bez dovoljno znanja gledaju za kakav ćošak da se sakriju od stida što su mislili da je neko nauku izmislio jer mu je bilo dosadno. Molim Allaha da učiteljice muslimanke progovore!

Smije li doktorica muslimanka pričati o tome koliko je sva nauka svijeta nemoćna pred Kaderom? O praktičnim primjerima kada je vjera nadjačala formule i kemiju? Smije li ona reći koliko je suza nesretnim ljudima obrisala ne želeći da primi mito, ili da prednost nekom nad nekim, bojeći se Allaha? Smije li? Molim Allaha da muslimanke liječnice progovore!

Smije li pričati majka muslimanka o islamu? Ko je taj koji će zatvoriti usta onoj pod čijim je nogama Džennet?? Zna li iko bolje opisati ajete o stvaranju onoga čega nije bilo, o podizanju uz strah i nadu da će dijete biti čovjek, a ne gnjida, o svojoj nemoći i snazi utjecaja na društvo? Može li? Molim Allaha da muslimanke majke progovore!

Može li iko, osim studentica muslimanka opisati tokove društvenih promjena od dana kada je na fakultet došla pod hidžabom i objasnila norme ponašanja prema njoj? Može li iko osim nje reći kakva je vrijednost stečenog znanja, kada znaš da nisi varala, prepisala, lagala, podmićivala… jer je stid od Allaha veći od želje za diplomom? Može li iko osim nje opisati osjećaj kojim kaže: “Da, sad se malo mučim, ali moći ću još bolje pomoći svojoj djeci kad oni budu učili. A ako bude smetnja u mojoj ulozi majke i supruge, moja diploma i sve što ona kruniše, bit će okačeni o zid, kao uspomena na trud i zalaganje jedne mlade muslimanke.”

Čujte, gospodo (oni koji se u ovom pronađu) muškarci! To što je vama lice muslimanke, pokrivene i čedne, pored toliko razvratnica i golih spikerica – izazov, vjerujte mi: upućuje na to da vama ne treba samo ders, nego i psihijatar.
Vi bi trebali na ove nesretnice koje ne znaju za propise islama da gledate kao na ono u šta se ne gleda. A na sestre muslimanke da gledate kao na svoje majke i rođene sestre ili kćeri. Ne možete? Molim vas, potrudite se! Jer, mi smo tu, baš kao što su bile i plemenite ashabijke, u svakoj pori društva.

Vi nam, poštovani muškarci, nikad ne možete pričati o nama, onako kako mi to možemo. Mi smo muslimanke, i samim tim imamo pravo da pričamo o islamu, jer- mi smo islam onoliko koliko ga primjenjujemo. Kad progovorimo, i ono što ne primjenjujemo se može vidjeti, na to upozoriti, i ispraviti. Ako Allah da. A On Uzvišeni najbolje zna naše nijjete i ciljeve. Ne brinite, nećete biti naš Mizan, nit’ ste nam terazija. Vi ste samo iskušenje nama, kao i mi vama. I…trebalo bi da ste naši zaštitinici i braća. Trebalo bi da vam je drago da postoje muslimanke koje će pozivati na dobro i odvraćati od zla, jer samo zbog toga smo nazvani najboljim narodom od svih. Trebalo bi da vam je drago, da kao protuteža svom zlu koje mnoge žene danas čine, postoje one koje pokazuju i dokazuju da je sreća negdje drugdje.

Ne mogu da se ne upitam: Šta je to, ustvari, što se bojite da će biti rečeno? Da je muško onoliko muško koliko svoju suprugu podržava, štiti, pomaže, zbrine i voli s Imenom Allaha? Jer, takvi su muslimani. Čemu onda briga i nemir? Opustite se… nasuprot vas stoje kraljice, zaštićene ogrtačima stida i bogobojaznosti. Onakvima kakvi oni to jesu i treba da budu, a ne kakvi su vama manja smetnja ego-tripu.

http://islamomponosna.blogspot.com