Dan bijelog štapa: Slijepe ne sažaljevati, već im pomoći i tretirati ih kao ravnopravne u društvu

Slijepe i slabovidne osobe u BiH 15. oktobar i ove godine dočekuju u nezadovoljavajućem položaju. To je prvenstveno zbog njihovog nezapošljavanja, neobezbjeđivanja tiflotehničkih pomagala, još prisutne diskriminacije kojoj su izloženi…

Ali, napominju da se o njima i njihovim problemima ne treba govoriti samo na ovaj dan, ne treba ih sažaljevati kroz medijske sadržaje, već im pomoći i dati im priliku da se pokažu kao ravnopravni članovi društva.

Senija Okić, zamjenica predsjednika Udruženja slijepih Kantona Sarajevo istakla je da bi se o problemima i položaju slijepih i slabovidnih u Sarajevu, pa i u BiH općenito moglo mnogo pričati, istakavši kako je to kompleksno pitanje koje traži više vremena i prostora da se objasni.

“Čovjek čim ima neki nedostatak ima i veće potrebe, često su te potrebe teško rješavaju, od obrazovanja, zapošljavanja do samog kretanja. Sve se to na neki način rješava, ali često tu nedostaju zakoni ili se zakoni ne poštuju, onda dolazi do diskriminacija”, istakla je Okić.

Govoreći o zapošljavanju slijepih i njihovom položaju u društvu, Okić je istakla da se zakoni donose i da je osnovan fond koji potiče njihovo zapošljavanje, ali da takva rješenja nisu trajna.

Kada je riječ o tiflotehničkim pomagalima, navodi da slijepe osobe u BiH godišnje imaju pravo na bijeli štap, zvučni toplomjer i tamne naočare što, kako je kazala, nije dovoljno.

“Mi, da bi funkcionisali, da bi nadomjestili taj nedostatak vida ili neki drugi invaliditet, potrebna su nam pomagala. To nam nije baš riješeno. Imamo pravo na štap svake godine, na jedan toplomjer i to je malo u odnosu na ono šta treba slijepim osobama”, istakla je Okić.

Navela je i to da osobe sa invaliditetom imaju pravo na novčanu naknadu koju, međutim, često i troše za život budući da veliki broj njih nije zaposlen.

Okić je također, profesorica historije u Javnoj ustanovi Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu Sarajevo, a ovim poslom se bavi već 15 godina. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i kako kaže njen put do uspjeha nije bio nimalo lagan.

“Moj put je bio dosta težak. Sada imam osjećaj da je u obrazovanju puno lakše doći do informacija, pa i slijepima. Moguće je knjige skenirati, iščitavati preko kompjutera, jednostavnije je nego kad vam neko to čita. Ja sam završila fakultet i sve one generacije prije mene tako što su nam čitali drugi”, navelaje Okić.

Svakoj slijepoj osobi koja je u radnom odnosu potrebna je česta asistencija. Okić ističe da je njoj kao profesorici najčešće potrebna pomoć prilikom vođenja administracije, vođenja djece u muzej i slično. Tada joj u pomoć priskoče kolege, a ponekad i sama sebi angažuje asistenta.

– Podići svijest građana 

Smatra da bi se mnogo moglo postići kada bi se podigla svijest pojedinca i da svaki čovjek može nešto učiniti za osobe s ovom vrstom invaliditeta.

“Mislim da svaki čovjek pojedinac, od onog na ulici do onog u vlastima, najvišim instancama države može nešto učiniti koliko je u njegovoj nadležnosti. Ja sama hodam sa štapom, meni ljudi dosta prilaze, pomažu. Sam taj odnos, od tog da mi priđe na ulici, da mi pomogne u trgovini, da se doktor meni obraća a ne mom pratiocu… To su neke osnovne stvari koje svako može”, kazala je Okić.

Na svom uspjehu i većoj ravnopravnosti u društvu, slijepe osobe i osobe sa invaliditetom najviše same mogu uraditi, ističe Okić, ali napominje da je bez pomoći drugih, sve mnogo teže.

“Ja ništa ovo ne bih postigla i uzalud bi bila i moja volja i moja upornost da nisam imala pomoć drugih. Vjerujem i mislim da svako na ovom svijetu može učiniti nešto za drugog”, poručila je zamjenica predsjednika Udruženja slijepih Kantona Sarajevo.

– Osnovni odgoj i obrazovanje slijepih 

Obrazovanje slijepe i slabovidne djece iz cijele BiH vrši se u Javnoj ustanovi Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu Sarajevo. Djelatnost Centra u svim njegovim segmentima usmjerena je da osposobi slijepe i slabovidne osobe za samostalan život i rad.

Centar organizuje i provodi predškolski i osnovni odgoj i obrazovanje, te obrazovanje omladine slijepe i slabovidne populacije za sticanje zvanja i zanimanja, te prekvalifikaciju, rehabilitaciju i resocijalizaciju učenika koji su izgubili vid u toku školovanja, odnosno osoba koje su izgubile vid u kasnijoj dobi života u srednjoj školi.

Ovaj Centar učenicima, odgajateljima, nastavnicima, saradnicima pa i roditeljima slijepih i slabovidnih osoba nudi biblioteku bogatu klasičnim i savremenim izdanjima te brojna pomagala za učenje i rad djece.

Škola ima svoju štampariju u kojoj su odštampali udžbenike mnoga značajna književna djela na Brailleovom pismu, a za prirodne nauke i za najmlađu djecu pripremaju građu u reljefu na plastičnom papiru. Informacijska tehnologija se u potpunosti primjenjuje i djeca se slobodno služe internetom i mobilnom tehnologijom prilagođenom njima.

Amina Hadžić, koja je slijepa od djetinjstva, u ovoj ustanovi je završila osmogodišnju školu, nakon čega se, kako je kazala, regularno uključila u društvo, u gimnaziju, na fakultet i posao.

Kao bibliotekarka radi 37 godina, a u Centru za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu Sarajevo tu dužnost obavlja već 14 godina.

“U ovoj školi se trudimo da svakom slijepom djetetu damo osnove života. Ovo je odgojno-obrazovna ustanova gdje se djeca zapravo, da tako kažemo, odgajaju, da im se to što je vizuelno što više približi, da se opipa, da se omiriše, ono što ne može vidjeti da može spoznati drugim nekim čulima. Pružamo im sve pretpostavke da steknu higijenske navike, navike oblačenja, kuhanja, spremanja…”, kazala je Hadžić.

– Ne idealizirati i ne sažaljevati 

Istakla je da je individualna stvar kako će se neko ko je slijep snaći u regularnoj sredini i kako će ljudima približiti svoje probleme ili svoje sposobnosti.

“Prihvatanje slijepih ljudi u društvu puno zavisi od samog slijepog čovjeka. Slijepog čovjeka ne trebamo idealizirati. Onako kako ga doživljava okolina to nije uvijek realno. Slijep čovjek je običan čovjek, samo što ima tu manu da ne vidi. Apsolutno zavisi od okoline i od slijepog čovjeka kako će naći zajednički jezik ili put. Mislim da je to individualno”, smatra Hadžić.

Napominje da su na radnim mjestima, slijepi ljudi jako pouzdani i odgovorno obavljaju svoje poslove, zbog čega im se treba pružiti prilika.

Kako je kazala, ljudi prema slijepoj osobine ne trebaju imati sažaljenja, već se prema njoj trebaju ophoditi normalno, ne stvarajući joj pritom probleme.

“Sve ide normalno svojim tokom. Ljudi se žene, udaju, imaju porodice, odgajaju djecu, bore se sa vrtićima kao i svi drugi, rade… Invaliditet nije uvijek problem, problem je u glavi, kako ljudi gledaju na to. Ja sebe smatram prilično zadovoljnom osobom, ne mogu reći sretnom, ali sigurno zadovoljnom. Svoj mikrosvijet sam osmislila, imam svoj topli kutak, svoj dom, svoje voljeno biće, posao, i ne znam šta je to što bih sad ja trebala da želim. Da idem na Maldive? Ne mogu zbog toga biti isfrustrirana”, poručila je Hadžić.

Statistike pokazuju da u BiH ima oko 5.000 slijepih osoba, oko 3.500 u FBiH, dok ih je u Kantonu Sarajevo 450 do 500.

Međunarodni dan bijelog štapa obilježava se svake godine 15. oktobra još od 1964. godine kada je Lyndon Johnson, tadašnji predsjednik SAD-a, taj dan proglasio Danom bijelog štapa. Od tada ovo pomagalo simbolizuje samostalnost i nezavisnost slijepih osoba.

Akos.ba