Jezik – govor: Pobjedi svog najvećeg opresivnog tiranina!

Na njega nas je najviše upozoravao. Ipak, čini se da za većinu nas ne postoji dio tijela na koji obraćamo manje pažnje od našeg jezika. I bez obzira na štetu koju možemo nanijeti sebi i drugima oko nas, vrlo malo nas učini svjestan napor i kontroliše ovaj komad mesa koji izgleda kao da se svakog jutra razvezuje i stavlja nas u nevolju na ovaj ili onaj način. Ako bi svako od nas uzeo u obzir sve ono što izgovori tokom dana, završili bi sa napadom anksioznosti.

To nije ništa novo. Svi znamo da je jezik veliki problem. Ali iz nekog razloga, tako je neodoljivo da otvorimo usta i kažemo ono što nam padne na pamet. Vrlo malo ljudi zapravo obraća pažnju na našu anatomiju i na ono što je Allah namijenio za naše dijelove tijela. Razmislite o ovome: dva uha, jedna usta – to bi trebalo da bude očit nagovještaj.

Na samom početku namaza je tišina. Naš odnos sa Bogom, čija je osnova namaz, posjeduje preduslov da postoji tišina, da sve šuti, osim sjećanja na njega.

Trebalo bi da razmislite o ovoj vrloj kvaliteti tišine.

S obzirom na naš moderni tehnološki napredak, naši jezici su stekli bez presedana sposobnost da idu dalje od nanošenja štete pri neposrednoj blizini. Iako ljudi pričaju sve manje i manje u fizičkom smislu te riječi, naš neuspjeh da kontrolišemo naše jezike se izravno manifestuje kroz tekstualne poruke, Twitter i Facebook, koji govore sve ono što su prije, naši jezici govorili u lice ili iza leđa drugih ljudi. Sada smo u poziciji koju naši prethodnici nisu mogli ni zamisliti. Čak i kada bi se pročulo o nečemu što je neko rekao, radijus širenja nije bio više od nekoliko kilometara. Sada, to ode oko svijeta i u trenu se vrati. Osim toga, s obzirom da mi to možemo i iza ekrana, sada imamo mogućnost da kažemo stvari koje nikada ne bismo mogli reći u lice. Razmislite koliki utjecaj sve to ima na nečije duhovno blagostanje.

Mnoge knjige su napisane o jeziku i njegovim bolestima i o potrebi za vjernika da ga kontroliše. Ako uzmemo u obzir naše svakodnevne interakcije i naš odnos sa rođacima i prijateljima i saradnicima, manifestacija moći jezika će postati očigledna. Svaki odnos koji počinje, počinje sa riječima. Svaki odnos koji završava, završava sa riječima. Riječi mogu pokrenuti ratove i mogu dovesti do mira. Riječi mogu osigurati predsjedničku kandidaturu ili je okončati.

U ovo doba toliko ljudi vrišti za svojim pravom na slobodu govora, a vrlo malo prepozna da ta sloboda, kao i svaka druga sloboda, dolazi sa ogromnom odgovornošću. Nažalost, još manje njih ostvari svoje pravo da šuti – šta se to dogodilo sa slobodom šutnje.

Postoji jedna stara muslimanska mudrost o tišini:

U tišini je obožavanje bez napora, ukras bez nakita, strahopoštovanje bez snage, tvrđava bez zida, sloboda od potrebe da se bilo kome izvinjava, odmor za plemenite zapisnike čuvare i pokrivanje nečije greške.

Postavlja se pitanje koliko bi miran svijet postao ako bismo svi uspjeli da naučimo kako da obuzdamo svoje jezike. Uz sve revolucije protiv opresivnih tirana kroz našu povijest, pa sve do danas, pa i u budućnosti, možda ćemo nekada imati i revoluciju protiv najvećeg opresivnog tiranina svih nas: naših jezika!

Autor: Mohamed Ghlian
Za Akos.ba preveo: Jasmin Mujakić