Hej mubarek ramazan!

Osluškujem ti korake iz daleka, od redžepa i ša’bana i osjećam blizinu tvoju! Čini mi se da sve postaje nekako ukroćeno, uhvaćeno i plaha ljudska narav i nepredvidivost vremenske pojave i svi svjetovi vidljivi i nevidljivi!
Kao da kaže – pssst – sad na scenu stupa ramazan, a onda tiho; polahko kao ispočetka, sa željom da sve bude novo; drugačije, da me ništa ne čeka i da ništa ne čekam, da nemam nikakvu drugu obavezu, osim ramazanske! Sve proteklo vrijeme u godini, stalne su moje dove kad noć svoj veo spusti:

“Gospodaru moj ako mi dušu primiš – smiluj joj se, a ako me poživiš – pomozi mi kao što pomažeš svoje dobre robove“

A kad svane: “Hvala Allahu Gospodaru svjetova. Koji nas probudi i proživi u novi dan“.

Samo uoči ramazana molim: “Gospodaru blagoslovi nam redžep i ša’ban i podari nam da dočekamo ramazan“
Godinama razmišljam o smislu ove dove, njenoj poruci…

Samo se njome usuđujem moliti na čekanje ono je jedan od dokaza kolika je blagodat ramazan!
Ramazan je blagodat za svaku dušu kako za onu bezbrižnu koja se beskrajno i bezgranično nada, tako i za onu koju su dunjalučka iskušenja toliko izmorila da svakog časa iščekuje da se oslobodi okova tijela i da nađe konačni smiraj! Eto i za takvu dušu vrijedi da se strpi i sačeka ramazan jer kad on nastupi onda je otvorena mogućnost za sve.

U njemu je milost i oprost i spas od vatre. “U mjesecu ramazanu je počelo objavljivanje Kur’ana koja je putokaz ljudima i jasan dokaz pravog puta i razlikovanja dobra od zla.” (Kur;an II 185)

U njemu je noć Kadr bolja od hiljadu mjeseci u kojoj nema te noći – Lejletul Kadr.
„Mi smo počeli da je u Blagoslovljenoj noći objavljujemo…
U kojoj se svaki mudri posao završi.“ ( Kur’an XLIV, 3-4)
„Pa koju blagodat Gospodara svoga poričete?! (Ar rahman LX)

Od kako pamtim sebe i od kad znam računati vrijeme, godine, mjesece… svi su mi mjeseci obični maj, juni,… rujan, listopad… Samo je mjesec posta uvijek ramazan. I nikada u njemu ne pratim datume po uobičajenom računanju vremena. U njemu je sve ramazansko, večeri su iftarske, noći teravijske, jutra sehurska. Dani su obilježeni vaktovima, prostrani, komotni.
Ramazanske obaveze ne možeš posvršavati na brzinu kao što činiš sa dunjalučkim poslovima, pa se onda opustiš, ili nastaviš užurbano hoditi životnim tokom.

Ramazan se ne troši u vremenu, u njega se troši vrijeme, i u njemu vrijeme ima svoju pravu vrijednost. Njegovi namazi su snaga vjernika, šutnja u njemu kao i riječi, zlata su vrijedni. I onaj zadah sa usana postača, izkuwećeni, prediftarski, kod Allaha s.w.s. je kao miris mošusa! A iftar, jedna od dvije radosti postača, kao i onaj ko iftar postaču pripremi ima sličnu nagradu postačevoj, a da se postaču ne umanji. Iftar ne mora biti zahmetli, čaša hladne vode ili slatka hurma „Fe bi ejjji alai Rabbikuma tukezzitun“ (milostivi)
Niti koju, ja Rabbi, blagodat tvoju ne poričemo, neka si Ti slavljen i hvaljen!

I najrječitiji od robova tvojih, potrošili bi riječi tvoje, a ne bi dokučili sve ramazanske mudrosti.
I najvještiji katibi, polomili bi zakleta pera, a ne bi opisali sve blagodati sa kojima je poslat ovaj mubarek mjesec!
Pa kad nemoći ljudskom kloneš umoran – staviš tačku na riječ.
Opet ostaje uzdah … Hej, mubarek ramazan!

Ramazan mubarek olsun!

Piše: Razija Maksumić

Akos.ba