Zašto ljudi strahuju od ulaska u brak?

U mnogim ljudima danas postoji strah od braka. Taj im se korak čini nekako konačnim, a ko zna što će im on donijeti? Kod nekih su rane koje vuku još iz djetinjstva još uvijek toliko velike da silno strahuju od tog koraka. Drugi se opet strašno boje da će proći kao i mnogi parovi iz njihove okoline.

“Ko zna šta će se još dogoditi?” Onaj ko postavi ovakvo pitanje općenito se boji donošenja odluka, a posebno onih koje su za cijeli život. Ko se slijedi u trenutku kada treba o nečemu odlučiti, biće jednako nesiguran i kada bude kupovao kuću, birao studij ili životni poziv ili pri odlučivanju treba li ili ne treba prihvatiti neki posao. Jer dogodilo nam se često da smo donijeli odluke koje se kasnije baš i nisu pokazale najboljim. No i dalje se živi, doduše možda nešto siromašnije i malo kompliciranije, ali na koncu sve je to više-manje isto.

Odabir partnera jedna je od onih odluka koje najdublje zadiru u naš život i iz temelja ga mijenjaju. Ipak, čovjek se odlučuje za samo jednoga životnog suputnika. Možda taj put nije još posve utvrđen, ali šta god se na njemu dogodilo, njih dvoje će se držati zajedno. Iako kasnije može jedno od njih susresti nekoga ko bi mu možda i bolje odgovarao kao suputnik, ipak sasvim se dobro živi i sa vlastitim izborom, a zrela osoba zna da mu ni jedan odabir ne bi mogao pružiti konačnu sreću na zemlji. Zrela osoba zna da svako ima svoje jake i slabe strane, da sa nekim bolje funkcionira ovo, a sa drugim ono.

Nikada se ne zna šta nas čeka. Utoliko je bolje kada se u potpunosti možemo osloniti na jednog dobrog suputnika koji nam je istodobno i prijatelj i supružnik.

Brak? To ne može proći dobro!

Neke su veze izgledale kao da puno obećavaju, ali ih je uništio strah da će povrijediti jedno drugo ili strah da će sami biti povrijeđeni ili strah od rastave. Takav je strah često posljedica loših životnih iskustava. To se posebno odnosi na djevojke koje su kao mlađe proživjele rastavu braka svojih roditelja ili na mladiće koji su svjedočili beskrajnim svađama, čak možda i porodičnom nasilju. Kod njih postoji opasnost da možda nikada ne učine korak prema ozbiljnoj vezi.

Moja je prijateljica S dugo tragala za dobrim mužem. I konačno! Zaručili su se kada je imala 32 godine. M je bio savršen muškarac za nju. I mi, njezine prijateljice, bile smo oduševljene. Tri mjeseca prije ugovorenoga datuma vjenčanja proveli su nekoliko dana kod njegovih roditelja. A ondje se on okamenio. Dva dana mukle šutnje, trećega dana raskid. Ona se od tog šoka ni do danas nije oporavila. Svi mi koji smo ih poznavali tragali smo za mogućim uzrokom; morao je postojati u jednom od njih dvoje. Ali nije bilo ničega. Nije bilo nikakva skrivena razloga koji bi onemogućio njihovu zajedničku budućnost. Ne, S i M bili su jednostavno stvoreni jedno za drugo.

Susret sa roditeljima neposredno prije vlastitoga vjenčanja u M je otvorio stare rane. Otac mu je dugo bio nezaposlen, zbog čega je postao depresivan i predao se alkoholu. Tukao bi majku i zlostavljao djecu. Zbog toga je M godinama kasnije posjećivao i psihoterapeuta. Tik prije njegovog velikog životnog koraka obuzela su ga sjećanja na djetinjstvo i probudila u njemu neizrecivu paniku. Svi se mi još i danas nadamo da će se predomisliti i vratiti S. Ona bi se još uvijek rado udala za njega.

Željela bih M-u reći: “Mi nismo naši roditelji. Naša je sudbina u našim rukama, mi se ne moramo svađati ni opijati, mi ne moramo tući i razbijati sve oko sebe! Samo je na nama za šta ćemo se odlučiti i kako ćemo se odnositi prema drugima. Što bolje poznajemo i razumijemo sebe, to bolje možemo predusresti ono loše. A zar nije Bog onaj koji nas može promijeniti?”

Ako i ti u sebi osjećaš M-ov strah, fokusiraj se na to da si jedino ti kovač svoje sreće i da zasigurno nećeš ponoviti pogreške svojih roditelja, ukoliko to ne želiš.

Rastava – šta ako se dogodi i meni?

Podaci o rastavljenim brakovima zastrašuju. Nikakvo čudo da pristojan mladić razmišlja: “Ako rastava stvarno pogađa svaki drugi brak, zbog čega se to ne bi dogodilo i meni? Rastava znači brodolom, to znači da kao otac gubiš svoju djecu… Ne želim to! Radije ću se toga poštedjeti!”
I bio bi u pravu sa ovakvom analizom kada bi rastava braka bila ruski rulet. Triput trebam okinuti, a jedan je metak u pištolju. Hoće li ispaliti? Ipak, sve to baš i nije posve tačno. Jer hoće li neki brak biti uspješan ili ne, to ipak ovisi samo o bračnim partnerima!

Jedna je naučna studija došla do sljedećega zaključka: kod većine parova koji su se rastali postojale su određene naznake od samih početaka. Primjerice, nisu se mogli usuglasiti oko broja željene djece. Ili oba su partnera na prvo mjesto stavljala karijeru, a ne porodicu. Takvi su parovi najčešće općenito iskazivali prilično negativan stav prema djeci, religiji, pa i prema vlastitim roditeljima.

Ova mi studija pruža nadu. Govori mi: uspješan brak nije čarolija, već se radi o zajedničkoj odgovornosti oboje supružnika. Ima puno stvari na koje čovjek može sam pripaziti i utjecati. Osim toga, za uspjeh braka već postoje mnogi prokušani recepti! Vrt se mora njegovati da ga ne uguši korov!

Za uspjeh braka važno je da rastava za oboje ne dolazi u obzir. Bivša žena ili bivši muž, to je isto tako nemoguće kao kada bi se reklo bivša sestra! Za vjernike bi rastava trebala biti nešto nezamislivo. Sa ovakvim polaznim stavom čovjek se neće usuditi uskočiti u nešto jer se ne priprema unaprijed i namjerno “za svaki slučaj”. To možda naizvan ne djeluje previše pametno, ali ako bolje razmislimo, vidjet ćemo koliku zaštitu takav stav sa sobom donosi. S ovakvim uvjerenjem ubrzano opada vjerojatnost da će ikada doći do rastave braka.

Brak u normalnim slučajevima znači zajednička financijska sredstva i imetak. Pripadaju jedno drugom, ostaju jedno uz drugo, pa čemu onda dijeliti imovinu? Ipak, mislim da je jako važno da oba partnera imaju podjednak uvid u financijsko stanje porodice te da su, u normalnim okolnostima, oboje ovlašteni za raspolaganje bankovnim računom drugog te da su zajednički vlasnici nekretnina. To nema nikakve veze sa strahom ili nepovjerenjem, već samo odražava realnost: sve im je zajedničko.

No ako dalje baš nikako ne ide, neizbježan je raskid. Međutim, prije raskida postoje još mnoge mogućnosti koje se danas premalo koriste. Danas se ljudi olahko rastaju jer nisu naučili podnijeti nikakvu žrtvu za drugog. A ako od samog početka imate stav da je rastava nezamisliva, prije ćete posegnuti i okoristiti se jednom od tih mogućnosti te možda pronaći novi zajednički put sa svojim supružnikom.

Može li brak doista uspjeti?

Naše vrijeme, u kojemu pulsira zahtjev da mi se u svemu mora ugoditi i pohlepa za bogatstvom, pati od jedne velike nevolje: raspadanja brakova. A često ni brakovi koji uspiju opstati nisu blistavi uzorci. Kada sam u svojoj devetnaestoj godini došla na omanji vjerski fakultet, prvi put u životu susrela sam se sa ljudima koji su bili sretno vjenčani. Odmah sam upoznala više takvih parova. Svi moji profesori imali su sretne brakove. Nisam vjerovala svojim očima. Danas smo moj suprug i ja i sami postali takav primjer drugima. To nam je reklo i nekoliko naših prijatelja.

Kako je to žalosno! Svaka razorena porodica zapravo znači čitav niz slomljenih srca, katkad i slomljenih života. A koliko se samo često događa da mlad čovjek u svojoj okolini ne može pronaći ili upoznati “normalnu”, sretnu porodicu! Međutim, kada razmišljam o širokom krugu svojih prijatelja koji su vjernici, a koji su u dobrim brakovima, tada stvari izgledaju posve drugačije. Ne mogu se sjetiti ni jednoga para kojemu ne bi odgovarao opis “normalne, sretne porodice”. Vjerujte mi, ne pretjerujem. Među mojim prijateljima koji su vjernici nema gotovo nikoga ko se rastao. Zato mi je i to sjajan dokaz da u ovoj našoj vjeri ima nečeg posebnog.

Još uvijek nisam savršen/a

Danas se ženidbu opterećuje sa teškim zahtjevima, sve mora biti kako treba. Ljubav mora biti kao na filmu, zajednički život isplaniran do zadnje pojedinosti, a kuća već izgrađena. Plata treba biti dovoljna za uzdržavanje najmanje petero djece. Nekako se u našim glavama vjenčanje od nekadašnjeg zajedničkog početka preobrazilo u neki oblik krunidbe happy enda. Baš kao u bajkama: “I ako još nisu umrli, onda i danas sretno žive.”

U stvarnosti je sve to prilično nelogično jer se vjenčanjem zapravo stječe životni saputnik. Pa zbog čega bi onda svako od njih dvoje trebao sve unaprijed priskrbiti samo za sebe kada mnoge stvari idu znatno lakše u dvoje? Kuća se još stigne izgraditi i kada stigne prvo ili drugo dijete. Zaraditi novac u dvoje ispada dvostruko lakše, a ljubav… da, o ljubavi se sve najbolje može naučiti upravo u braku.

Raznježim se kada mi studentski par kaže: “Još ne znamo gdje ćemo živjeti ili kakve ćemo poslove raditi. Sada nemamo ni novca, ali – zajedno ćemo sve to lahko srediti!”

Imala sam profesora koji je bio poznat po ljubavi prema svojoj ženi. I nakon dvadeset godina braka još se redovno događalo da on zaboravi na sve oko sebe čim bi se ona pojavila na vratima. Još se dobro sjećam kako je njegovo lice zasjalo i kako je posve smetnuo sa uma moje odgovore kada je ona tako jednom usred ispita ušla u njegov kabinet. Mi, studenti, brzo smo shvatili da u tim trenucima ne moramo čak ni završiti svoj odgovor na ispitno pitanje. “A kako je bilo na vašemu vjenčanju, profesore?” jednom je nas nekoliko romantičnih studentica znatiželjno upitalo. “Na našemu vjenčanju? Pa onda se još nismo ni znali voljeti!” Prave životne bajke ne završavaju svadbenim slavljem. One vjenčanjem tek započinju.

Stoga, nemojmo otezati sa ženidbom čekajući da nam ljubav i život postanu savršeni. Bez obzira šta rodbina mislila, brak i jest zato tu da se zajedno uhvatimo u koštac sa životom i da u tomu suočavanju sa njim postajemo sve vrsniji u pitanjima ljubavi.

Društvene ideologije gube svoju vrijednost kada se nađu licem u lice sa našom glađu za ljubavlju. Ljudi su stvoreni za to da se u cijelosti vežu uz drugog i da se neko veže uz njih. Sve ostalo čovjeku je jednostavno premalo. Ne želi li se muškarac vjenčati sa ženom svog života, mora postojati skriveni razlog. Zašto to ne želi? Možda ona i nije žena njegovog života? Možda uz njega samo gubi svoje najbolje, dragocjene godine? Treba dobro pripaziti na signale, one između redaka. I ne treba čekati vječno.

Odlomak iz knjige Gudrun Kugler: “Kako pronaći ljubav svog života”
Za Akos.ba uredio: Jasmin Mujakić