Historija i tradicijaU FokusuVijesti iz zemlje

Bosna je zemlja koju volimo i koja nas voli

Ljubav prema domovini je urođena ljudska osobina. Svaki čovjek je emotivno vezan za svoju domovinu, a posebno za mjesto svoga rođenja. Ljubav prema domovini je pohvalno svojstvo koje čovjeka podstiče da se uvjek vraća svom topraku, da ga ne zaboravi, da ga brani i čuva u ime Allaha.

Kada je Poslanik, s.a.v.s., napuštao Mekku, prilikom Hidžre u Medinu, okrenuo se i rekao: ”Meni nema ljepšeg i dražeg mjesta od tebe! Tako mi Allaha, da me moj narod nije protjerao, nikada te ne bih napustio niti bih nastanio drugo mjesto.” (Tirmizi, Ibn Hiban, Hakim)

A kada je nastanio Medinu učio je dovu u kojoj je govorio: ”Moj Allahu, omili nam Medinu kao što si nam omilio Mekku, i još više!” ( Buharija i Muslim )

Poslanik, s.a.v.s., kada bi pogledao u Uhud, govorio je: ”Ovo je brdo koje nas voli i koje mi volimo.” (Mutefekun alejhi)

Imam Zehebi je, nabrajajući sve što je Poslanik, s.a.v.s., volio, rekao: ”Volio je Aišu, r.a., volio je njezinog babu Ebu Bekra, r.a., volio je Usamu ibn Zejda, r.a., volio je brdo Uhud i volio je svoju domovinu.”

Osim što je dovio za Medinu da im je Allah omili, Poslanik, s.a.v.s., proklinjao je one koji su ga protjerali iz Mekke, govoreći: ”Allahu moj, neka su prokleti Šejbe ibn Rebia, Utbe ibn Rebia, Umejje ibn Halef, jer su nas protjerali iz naše domovine u tuđu domovinu.”

Govoreći o ljubavi prema domovini, imam Gazali, rekao je: “Ljudi se vezuju za svoj toprak, za mjesto u kojem žive, čak i ako je to neplodna pustinja. Domoljublje je jednostavno priroda i ćud koja je povezana sa svakom ljudskom dušom. Ostanak i boravak u njoj za čovjeka predstavlja rahatluk, a napuštanje donosi tugu, brani je kada bude napadnuta, a srdi se ako je neko pokuša umanjiti.”

Jedan od dokaza vezanosti za toprak, za rodno mjesto i ljubavi prema njemu, jeste i to da, kada čovjek bude dugo odsutan iz svog mjesta, pa dođe neko ko je bio u tom mjesto, on se odmah raspituje i pažljivo sluša šta će mu ovaj kazati.

El-Ezreki bilježi predaju u svom djelu Ahbaru Mekka, da je Esil el-Gifari došao u Medinu iz Mekke, pa ga je Poslanik, s.a.v.s., pitao u kakvom stanju je ostavio Mekku, a on je rekao: ”Ostavio sam je u takvom stanju da su se njene palme savile od roda, njena zemlja je urodila plodovima, njena dolina Batha je bijela i čista”, pa ga je Poslanik, s.a.v.s., prekinuo, rekavši: ”Dosta je, ne pričaj više i ne rastužuj nas!”

Sličan primjer desio se i sa Musaom, a.s., koji je morao napustiti rodni Egipat da ga faraon ne bi ubio, ali je jedva čekao da se ponovo vrati u svoju domovinu.

U svom djelu Ahkamu-l-Kur’an, Ibnul-Arebi je rekao: ”Naši učenjaci su kazali da, kada je Musa, a.s., ispunio ugovoreni rok kod Šuajba, tražio je da se sa porodicom vrati u Egipat, jer ga je ljubav i nostalgija tjerala da se vrati u svoju domovinu. I nakon što je prošlo mnogo vremena, kada se naumio vratiti, rekao je: ”Možda su oni zaboravili potvoru koju su na mene iznijeli”, toliko je žudio da se vrati na svoju rodnu grudu.

Neki učenjaci su kazali: ”Ako želiš da saznaš kakav je neko čovjek, onda pogledaj koliko je vezan za svoju domovinu, koliko voli svoju braću i koliko žali za onim što mu je prošlo i promaklo u životu od dobrih djela.”

U Kur’anu se u nekim ajetima domovina upoređuje sa životom, kao što dolazi u ajetu: ”A da smo Mi njima naredili: ”Poubijajte se!” ili ”Iselite iz zavičaja svoga”, – malo ko od njih bi to učinio.” (En-Nisa, 66.) Dakle, ovdje se želi reći da je čovjeku teško napustiti domovinu i rastati se od nje, kao što mu se teško rastati od života.

Ljubav prema domovini mora se praktično potvrditi

Ljubav prema domovini mora se pokazati i potvrditi u praktičnom životu i ona podrazumijeva čuvanje općih i univerzalin prava svih ljudi i otklanjanje svih smetnji i prepreka na putu napretka i prosperiteta države i njezinih građana.

A nipošto i nikako ne znači rigidni nacionalizam i fanatizam koji dijeli stanovnike jedne države po nacionalnoj i etničkoj pripadnosti i koji, u ime tog nacionalizma, sije smutnju i nered u državi.

Ahmed i Ibn Madže bilježe predaju od žene koja se zvala Fesila, a koja je rekla da je njezin otac pitao Poslanika, s.a.v.s.: ”Allahov Poslaniče, da li je fanatizam to što čovjek voli pripadnike svoga naroda?” Posalnik, s.a.v.s., odgovorio je: ”Ne, fanatizam je da čovjek bude saučesnik i pomagač u zulumu i nepravdi koju čini pripadnik njegovog naroda.”

Obaveza je graditi ambijent koji će odgovarati svim stanovnicima i svim građanima države. Nije dovoljno biti dobar samo za sebe i svoj narod, već i drugima činiti dobro, jer smo svi odgovorni za životni prostor na kojem živimo i harmoniju u njemu. Mi muslimani smo najpreći da činimo dobro, da gradimo povjerenje, da svojim ponašanjem potvrdimo uzvišene principe naše vjere islama.

No, isto tako, ljubav prema domovini potvrđuje se i spremnošću da se ona brani od svih vanjskih i unutrašnjih neprijatelja, koji pokušaju ugroziti njen suverenitet, integritet, cjelovitost i slobodu. Nažalost, naša država Bosna i Hercegovina je ugrožena i ona traži srca koja će je istinski voljeti, koja će biti jedinstvena u njenoj odbrani, a nema jedinstva bez istinske vjere u Allaha, a nema iskrene vjere bez ljubavi i jedinstva među muslimanima. Kada se to postigne onda je to garancija da će ta čista vjernička srca znati čuvati i na ispravan način afirmisati svoj nacionalni identitet i svoju državu.

Živ narod, ponosan narod, osvješćen narod, ne prihvata porobljavanje ni poniženje, i uvijek je spreman i odlučan da brani slobodu i suverenitet svoje države. Nema sumnje da smo mi Bošnjaci upravo takav narod. I to je ono na šta neprijatelji Bosne i Hercegovini moraju računati. Jer, Bosna je zemlja koju mi volimo i koja nas voli.(saff.ba)

akos.ba

 

Povezani članci