Vi ste ovdje
Home > Obrazovanje i odgoj > Nauka i tehnologija > Šta je izvor straha od pasa i drugih životinja?

Šta je izvor straha od pasa i drugih životinja?

Izvor: Mommy hasn’t got a clue

Sjećam se jednog časa psihologije kada nam je profesorica pričala o eksperimentu koji su sproveli psiholozi. Naime, pred malenog dječaka su stavili jednu životinju (zeca ili možda čak i pacova); prva reakcija djeteta je bila da ispruži ruku i pomazi životinju.

Zaključak psihologa je bio da smo tako „programirani“, da smo rođeni sa tom nekom ljubavi prema malim, čupavim, mekanim životinjama, što je potpuno razumljivo za ljude koji vole da ih maze.

U drugom dijelu eksperimenta, istog tog dječaka su uplašili istom tom životinjom i došli do zaključka da se strah od životinja stiče tokom djetinjstva nekom traumom (manjom ili većom) i da se teško prevazilazi (što zna svako ko ima takav strah).

Da li ste se ikada zapitali zašto postoje plišane igračke? Zašto kupujemo djeci plišane mede, zeke, kuce, mace i ostale članove životinjskog carstva?

Zbog te naše urođene ljubavi se prave igračke koje simuliraju izgled životinja – mekane, nježne na dodir, sa izražajnim i sjajnim očima. Djeca koriste igračke kao prelazne predmete na kojima vježbaju i razvijaju socijalne vještine koje će im trebati kada odrastu. Slično našoj djeci, mladunci drugi sisari se igraju i međusobno hrvajuu i tako vježbaju svoje socijalne vještine koje su posebno bitne za one sisare koji žive u grupama.

Kao neko ko je odrastao na selu, mogu slobodno da kažem da su mi životinje, nakon roditeljske ljubavi pažnje i vaspitanja, bile najvažniji faktor u djetinjstvu. Bila sam veoma stidljiva, tiha i povučena djevojčica i često su mi psi bili najbolje društvo.

Kad sam bila tužna iz ko-zna-kog razloga, otišla bih u dvorište, sjela na travu i odjednom bi se tu pojavio moj pas, stavio bi mi glavu na rame i mirno sjedeo kraj mene dok bi svaki razlog moje dječije tuge polahko nestajao. Ne mogu riječima da opišem koliko su mi takvi momenti značili.
Strah od životinja je moguće prevazići, kao i svaki drugi strah, ako postoji volja da se tako nešto uradi. Poznajem osobe koje se boje ili gade svake životinje na koju mogu da naiđu bilo kada i bilo gde i moram da kažem da ih žalim, jer se kao odrasli ljudi plaše miša ili mačke ili psa i ne pada im na pamet da se potrude da prevaziđu strah.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Zamislite jedan prosječan dan djeteta ili čovjeka koji se boji neke/ih životinje/a…. Kroz kakav niz osjećanja prolaze kada sretnu tu životinju, da li izbjegavaju da prolaze kroz neke ulice iz straha da ne naiđu na nju, da li izbjegavaju da posjete neke prijatelje ili rođake zbog njihovog kućnog ljubimca?

Da li vaše dijete treba da prolazi kroz tako nešto?

Poznajem dječaka koji je u ranom djetinjstvu stekao strah od pasa, i do prije koju godinu nije smio da priđe ni najumiljatijem psu… Jednog dana je upoznao našeg šarplaninca Medu, najmilijeg psa i najveću mazu na svijetu i imao je volje i malo hrabrosti da uđe u dvorište, a Medo je obavio ostalo – prišao mu je laganim korakom i podvukao glavu pod dječakovu ruku.

Ovako nešto treba raditi samo onda kada imate uravnoteženog psa (ili neku drugu životinju, u zavisnosti od straha), nekog koji je miran, umiljat i strpljiv.

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top