Isprobajte odgojnu metodu gumica za tegle

PIŠE: Jackie Masek, blog Ljskool

Disciplina djece je jedna od najkontroveznijih tema današnjice. Kazne i nagrade, šljapkanje po guzi i grdnje, za sve postoje glasovi za i protiv. Kada sam ja odrastala, sve je bilo mnogo jednostavnije i moglo se spakovati u jednu rečenicu: „Uradi kako ti se kaže ili vadim prut!”

To je metod koji funkcioniše kod djece čiji mozak procesira informacije slično kao kod odraslog čovjeka. Ali ne baš kod djece kojoj su na pameti pentranje, crtanje, bojanje, trčanje, lutke, bicikl…

Pokušala sam to da objasnim i dečjem psihologu kod kojeg sam vodila sina. Kad god bih sinu rekla da ću mu “isprašiti tur” on bi samo uhvatio prvu stvar koju može da dohvati, udario se po guzi i rekao: „Vidiš mama, ništa me ne boli!”

Vjerovatno ga i nije boljelo. Pored toliko stvari koje jedno aktivno dijete želi da vidi i istraži, ko ima vremena da stane i razmišlja o bolu?
E sad, zamislite moj šok, kada me je doktor, posle ovog objašnjenja, upitao: „A koliko često ga nagrađujete?”
Da li je čovek čuo i jednu moju riječ?! Pa ovo dijete je nemoguće! Nema jednu sekundu mira! Kakva nagrada? Za šta? Konstantno lomi suđe, čaše, ukrase, nema zida u stanu koji nije išaran, a jednom je čak svaku stvar koju je mogao da dohvati odvukao u svoju sobu, da vidi kako će to da izgleda!

„A da li ste ikada primjetili da je uradio nešto DOBRO?”
Ovo pitanje mi još odzvanja u glavi. U trenutku kada me je to pitao, kao da se cijeli svijet usporio, svi spoljni zvukovi utihnuli, a sve što sam mogla da čujem je moja krv, kako juri kroz tijelo, pa u mozak.
Da li je moje dijete zapravo dobro?
Ima li lijepih stvari o njemu kojih mogu da se sjetim?
Umijem li ja da ga cijenim onako kako zaslužuje?
DA, DA i DA!

Saznanje da postajem roditelj kakvi su bili i moji roditelji bilo je bolno. Sve svoje vreme koje sam imala da budem MAMA, provodila sam izigravajući policajca. Bila sam toliko fokusirana na to da moje dijete bude poslušno i poštuje MOJA pravila, da nisam ni razmišljala šta bi to moglo da učini njemu i njegovoj psihi. Nikad nisam preispitala svoja očekivanja, nikad se zapitala da nisu možda previsoka ili, jednostavno, POGREŠNA. To što smo mi odrasli, a oni djeca, ne znači da smo mi uvijek u pravu, a da oni uvijek griješe.
Dakle, jesam li ikad uhvatila trenutak kada moje dijete radi nešto lijepo, nešto dobro i korisno?

Metoda discipline gumicom za tegle

Doktor je iz fioke svog stola izvadio nekoliko običnih gumica za tegle i pružio mi ih.
„Imaš domaći zadatak”, rekao je. „A da bi ga ispunila, trebaće ti ove gumice.”
Evo u čemu se sastojao zadatak: Svakog jutra kada ustanem, narednih mjesec dana, oko zgloba lijeve ruke treba da stavim tri gumice. Cilj je da, do vremena za spavanje, sve tri gumice pređu na desnu ruku. A jedini način da se to dogodi jeste da u toku dana, tri puta uhvatim svog sina kako radi nešto dobro – jedna gumica za svaku dobru stvar.
Bilo šta. Ma koliko sitno i beznačajno izgledalo i ma koliko kratko trajalo. Sekunda je dovoljna.
Tri. Puta. Dnevno.

Ali, tri nije veliki broj. Ako biste u džepu pronašli tri novčića, ne biste tim novcem ništa mogli da kupite. Ali ako tri označava koliko puta vam je u toku dana vaše dijete reklo da vas voli, to je onda bogatstvo koje nema cijenu.

Naučite da ih cijenite onoliko koliko ih volite. Pokažite im da je za vašu sreću skoro uvijek dovoljno samo to što ste s njima u istoj prostoriji, što su oni dio vašeg života. Kad smo s njima, moramo znati da, šta god mi radili, oni uče, upijaju, ponavljaju. Da li želite da ih naučite kako da vole i budu voljeni ili da prestanu da pokušavaju jer, i tako, sve što urade bude pogrešno. Jer i tako nisu dobri, nevaljali su i ništa ne slušaju.
A onda ugledate tu gumicu na ruci i sjetite se da je vaše dijete sigurno i dobro, najmanje isto toliko koliko se ponekad čini nevaljalo. I da to treba uvek da vam bude na umu, kad poželite da ga izgrdite i pošaljete u ćošak (ako to iko danas radi).

Imajte na umu i to da ih mi u svakom trenutku nečemu učimo. I onda kad nismo toga svjesni. Zapravo, tad najviše. Ako uveče prije spavanja dijete vas vidi da čitate knjigu, i samo će zavoljeti čitanje. Ako to ne radite, neće vam pomoći da s njim razgovarate o tome kako je čitanje važno i kako mora da čita ako hoće da bude pametan i dobar đak.

Da se vratim na gumicu. Tokom tih mjesec dana, više puta mi se desilo da dočekam večeru, a da dvije gumice i dalje stoje na lijevoj ruci. Tada bih, odmah posle večere, sjela u našu omiljenu fotelju, uzela sinovljevu najdražu knjigu i pozvala ga da sjedne sa mnom da čitamo. Nikad to nije odbio, šta god u tom trenutku da radi. Ne bismo u tim trenucima samo čitali. Smijali bismo se, golicali, napravili od toga pravu zabavu. Tad bih mu rekla koliko uživam kad tako mirno sjedi pored mene, a on bi rekao koliko voli kada čitamo zajedno.Veza koja u trenucima nastaje između nas, njegova transformacija od nemirnog djeteta u malog anđela, bila bi dovoljna da me potpuno otopi, ali i da dvije preostale gumice pređu s lijeve na desnu ruku.

Nevezano za to da li ćete odlučiti da koristite gumice ili lepljive papiriće, uvek imajte na umu da je zahvalnost koju pokažete svom djetetu – metod discipline. Na taj način ih učite, ne samo da se lijepo ponašaju, već da se lijepim ponašanjem sve može postići.
I upamtite: vaspitanje nije samo ukazivanje djetetu na greške koje pravi, vaspitanje je prije svega pomaganje djetetu da ih ispravi, prenosi Zelena učionica.

Akos.ba