Priča o zagorjelim kolačićima
Sjećam se jednog događaja iz svog djetinjstva, koji me se posebno dojmio i naučio me važnoj lekciji. Zanimljivo je, zar ne, da baš ti neki sitni i naizgled nebitni događaji nose u sebi toliko topline i pouke, da kad ih se kasnije prisjetimo suze nam izmame?
U našoj je kući bio običaj da bi se, nakon teškog radnog dana, moj otac malo odmarao u društvu ukućana, uz razgovor i slatkiše.
Tako je bilo i te ljetne noći, ali ono što je zanimljivo jeste da je moja majka iznijela pred oca kahvu i – tanjir prepun zagorjelih kolača.
Odmah sam to primijetio, a kako i ne bi!? Međutim, ono što me je iznenadilo jeste što otac nije na njih obratio nikakvu pažnju, već ih je u slast jeo i još me upitao kako mi je bilo u školi. Ne sjećam se šta sam mu odgovorio, ali se sjećam da je utom majka primijetila grešku i počela se izvinjavati.
SubhanAllah, očev odgovor nikad neću zaboraviti: „Draga, ja volim zagorjele kolače. Baš su ukusni, mašaAllah. Mmm…“
Kasnije te noći, otišao sam da poljubim oca pred spavanje, ali nisam izdržao da ga ne upitam je li on to stvarno voli zagorjele kolače, ili se samo pretvara.
Zagrlio me, onako očinski toplo, i rekao mi: „Znaš, sine, tvoja je mama danas čitav dan radila po kući i sam si vidio koliko je umorna. A šta mi fali što sam jeo te kolače, oni ne štete insanu, ali ružne i nevaljale riječi bi sigurno bolile tvoju mamu…
Ni tvoj babo nije savršen, sine, niti bez mahane. Život je ovaj takav.
S vremenom ćeš se, sine, naučiti da je potrebno da budeš fin prema ljudima koje voliš, čak i ako oni pogriješe prema tebi…“
Za Sebil.eu piše: Nedim Botić
