Poučna priča o puštenoj zvijeri: kome zapravo plješćemo?
Želja da protivnik izgubi može nas navesti da slavimo ponašanje koje bismo inače osudili.

Vlažna, teška magla obavijala je rubove zaboravljenog sela. Iz nje je dopiralo zavijanje vukova koji su toliko pritisnuli njegove stanovnike da je smrt svake noći kucala na vrata. U trenucima straha i veliki umovi mogu izgubiti razboritost, pa se mudri izjednače s nerazumnima. Tako su seoski uglednici donijeli strašnu odluku: „Pustite zvijer!“
Odmaknuli su stijenu s ulaza u mračni podrum. Iz njega je, uz zastrašujuće režanje, izjurilo izobličeno, razjareno stvorenje kojem je iz čeljusti curila otrovna slina.
Za nekoliko minuta borba se pretvorila u pokolj. Zvijer je stravičnom žestinom rastrzala vukove kao da su lutke od slame. Iza zavjesa poluotvorenih prozora odjekivali su povici oduševljenja. Ljudi su pljeskali, a niz obraze su im tekle suze olakšanja. Noćna mora je završila. Barem su tako mislili.
Međutim, opijeni prizorom uništenja neprijatelja, zaboravili su očiglednu istinu: mahnitost nije oružje kojim možeš upravljati daljinskim upravljačem, a razjarena stvorenja ne treba pretvarati u junake.
Kada se sve utišalo, zvijer je stajala nasred trga, zadihana nad tijelima vukova. Polahko se okrenula prema prozorima iza kojih su joj maločas pljeskali. U očima joj je zasjao isti gladni pogled.
Seljani su tada, prekasno, shvatili zamku: surova sila koju oslobodiš da uništi tvoga neprijatelja može u sebi nositi i sjeme tvoje propasti.
Pod pritiskom straha ili želje za osvetničkim zadovoljstvom ljudi zanemaruju tu istinu. Uvjeravaju sebe da će zvijer zapamtiti njihovu naklonost ili se svojevoljno vratiti u kavez kada završi zadatak. Ali kada se udružiš s jednom zvijeri da bi pobijedio drugu, time ne kupuješ sigurnost. Možda samo odgađaš trenutak kada će doći red na tebe. Uz to, novoj zvijeri daješ priznanje koje će joj sutra omogućiti da otrovnom slinom zagadi cijelo selo.
Ova priča oslikava obrazac koji se ponavlja u savremenijim i uglađenijim oblicima. Zvijeri ne moraš tražiti po seoskim putevima. Prepoznat ćeš ih iza mikrofona, pred kamerama i na poprištima društvenih i idejnih sukoba.
Kada se sukob zaoštri i pojačaju napadi na ono što smatramo svetim, naš moralni kompas postaje ranjiv. Pojavi se čovjek poznat po niskosti, dalek od naših vrijednosti, vješt u vrijeđanju i napadima na tuđu čast. Svoje otrovne strijele usmjeri prema osobi koju ne volimo, čiju opasnost prepoznajemo i koja otvoreno napada ono što poštujemo.
Tada se ponavlja prizor iz sela: zvijer je puštena.
Samo što sada iza prozora sjede korisnici društvenih mreža. Plješću dok gledaju rastrzanje bez očnjaka i kandži. Posebno iznenađuje ko se sve nađe među navijačima: razboriti ljudi, uglednici, pa i vjernici koji inače čuvaju svoj jezik i odlikuju se lijepim ponašanjem. I oni oduševljeno prate taj jeftini cirkus.
Kao da neprijateljstvo prema jednoj zvijeri drugoj daje potvrdu čestitosti. Prostakluk odjednom postaje opravdana borba, a bestidan govor pohvalna revnost, samo zato što je uvreda pogodila protivnički tabor.
Neko će tada podsjetiti na hadis prema kojem Allah ovu vjeru može pomoći i posredstvom grešnog čovjeka. To je vjerodostojan hadis koji bilježe Buharija i Muslim. Međutim, želja da uživamo u tuđem porazu može nas navesti da pogrešno razumijemo njegovo značenje.
Hadis govori o Allahovoj odredbi i moći. Sama činjenica da je preko nekoga ostvarena korist ne predstavlja potvrdu njegove moralne ispravnosti.
Da bismo razumjeli tu razliku, prisjetimo se događaja na Hajberu. Jedan čovjek borio se u muslimanskim redovima izuzetnom žestinom. Njegova borba zadivila je prisutne, ali je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za njega kazao da pripada stanovnicima Vatre. Kasnije se otkrilo ono što drugi nisu znali: teško ranjen, nije izdržao bol nego je sebi oduzeo život.
Muslimani su imali koristi od njegove borbe, ali ta korist nije značila da su svi njegovi postupci ispravni.
Allah čuva Svoju vjeru, a ostvarenje Njegove odredbe ne zavisi od čestitosti pojedinaca. Istina može biti izgovorena i jezikom čovjeka koji je sam ne slijedi. Vrlinu može braniti neko čije je ponašanje daleko od nje. To, međutim, samo po sebi ne mijenja prirodu njegovih prijestupa.
Korist koju drugi ostvare nečijim djelovanjem ne briše njegove grijehe. Put promjene jeste iskreno pokajanje:
„Ali onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je.“ (El-Furkan, 70)
Obratimo pažnju na redoslijed: pokajanje, vjerovanje i dobra djela. Potom dolazi radosna vijest o pretvaranju loših djela u dobra. Ako toga nema, činjenica da smo imali koristi od nekih njegovih postupaka ne opravdava pljeskanje njegovim prljavim metodama.
Muslimana bi prostakluk trebao uznemiriti. Ne bi mu trebao postati užitak o kojem će pisati pohvale.
Plemenit cilj ne čini nedopušteno sredstvo dopuštenim. Vrlina se ne čuva porokom, niti se vjera brani kršenjem njenih zabrana. Istini ne služi laž, a uzvišenost cilja ne uklanja pokvarenost postupka. Ko pod izgovorom odbrane vjere zagazi u vrijeđanje, potvaranje i nepravdu, nanosi štetu upravo vrijednostima koje tvrdi da štiti.
Razumljivo je osjetiti olakšanje kada se razotkrije nečija obmana ili nasilje. Ali to nam ne daje pravo da okrunimo zvijer i u svom srcu joj podignemo prijestolje. Ko danas slavi mahnitost zato što pogađa njegovog protivnika, sutra će se teško odbraniti od njenih posljedica.
Potvora mora ostati potvora, prostakluk prostakluk, a niskost niskost, bez obzira na to kome su upućeni. Sukob ne mijenja značenje morala. Pogrešan stav jednog čovjeka ne čini ispravnim sve što govori njegov protivnik.
Načela se ne kroje prema tome koga volimo, a koga ne podnosimo. Kur’an nam daje mjerilo koje mora ostati postojano i usred najglasnije prepirke:
„Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti…“ (El-Maide, 8)
Od nas se traži da budemo pravedni čak i prema onima koje ne volimo. Da odbacimo neistinu, ali i neistinu kojom se neko protiv nje bori. Nismo dužni birati između vuka koji zavija i razjarene zvijeri. Pad jednoga ne obavezuje nas da plješćemo drugome.
Tvoj protivnik može izgubiti jednu bitku, a ti se tome možeš obradovati. Međutim, postoji dublji gubitak koji oduševljeni posmatrači ne primjećuju: da se odreknu vlastitih načela dok misle da slave njihovu pobjedu.
To je jedna od najopasnijih posljedica neprijateljstva: da nam poraz protivnika postane važniji od očuvanja vlastitog obraza. Da vjerujemo kako slavimo pobjedu istine, dok učestvujemo u sahrani vlastitog morala.
Tada problem više nije samo zvijer koju smo pustili, nego i selo koje je počelo ličiti na nju.
Kada završi s vukovima i okrene se prema prozorima, zvijer će otkriti da su neki od onih koji su joj pljeskali zaboravili zatvoriti vrata. Neće ni morati osvajati selo. U njemu već ima svoje obožavatelje, koji joj plješću i oduševljeno kliču: „Svaka mu čast!“
dr. Muhammed Jusuf
Prijevod i obrada: akos.ba



