Pouka iz života Salahuddina El Ejjubija: O čemu razmišljaš nakon uspjeha?
A životi nekih od nas ispune se beznačajnostima i gotovo prođu između društvenih mreža i spavanja. Potom čovjek sretne Uzvišenog Allaha, a nije naučio Njegovu Knjigu napamet, niti je neko njegovim posredstvom pronašao Pravi put, niti je svojim sposobnostima donio kakvu korist muslimanima. Pritom ne osjeća ni desetinu onoga što su Omer i Salahuddin osjećali zbog svojih propusta. Kao da svoj život vidi kao more, a u njemu nema više od jednog lonca vode!
Salahuddin el-Ejjubi sjedio je na morskoj obali i gledao u daljinu, nakon što mu je Allah podario oslobođenje Kudsa i pobjedu na Hittinu. Iz zamišljenosti ga je prenuo zapovjednik njegove vojske: „O čemu razmišljaš, sultane?“ Odgovorio je: „Razmišljam o tome da zaplovim ovim morem, prijeđem na drugu obalu i ondje ne ostavim nikoga ko ne obožava Allaha, a da ga ne navedem da Mu robuje!“
Dok sam čitao početak ove priče, pomislio sam da se čovjek želi odmoriti. Posebno nakon svih onih dugih godina koje je proveo oslobađajući Egipat od Ubejdija, zatim odbijajući križarske napade, pa nakon bitaka na putu oslobađanja Kudsa, u Jaffi, Merdž Ujunu i drugdje, te opsada Safeda, Akke, Keraka i Tira, sve do Hittina — a kakva je tek bila bitka na Hittinu!
Zato sam pomislio da nakon svega što je učinio traži predah. Međutim, shvatio sam da ljudi visokih težnji poput njega kao da piju slanu vodu: svaki ostvareni uspjeh samo im pojača žeđ za novim, sve dok im život ne prođe, a oni se još nisu napojili!
Uprkos tome, ono što rade smatraju malim, a vlastita postignuća skromnim. Kao što Uzvišeni Allah kaže: „i oni koji od onoga što im se daje udjeljuju, i čija su srca puna straha…“ (El-Mu’minun, 60, dio ajeta; prijevod Besima Korkuta).
Pogledaj Omera, radijallahu anhu, dok leži na samrti, a Ibn Abbas mu kraj uzglavlja spominje njegova dobra djela: „Allah je preko tebe dao da se osnuju gradovi, ostvare pobjede…“ I nastavio je nabrajati njegova postignuća. Omer mu je rekao: „Obmanut je onaj koga vi obmanete! Volio bih da se izvučem bez nagrade i bez grijeha.“
Zatim je rekao svome sinu: „Teško tebi, spusti moj obraz na zemlju, možda mi se smiluje! Teško meni ako mi ne oprosti!“ To je ponovio tri puta, a potom preselio, radijallahu anhu.
Kao da oni koji mnogo daju sve snažnije osjećaju vlastite propuste. Kao da svoj život vide kao bunar, dok ga ljudi vide kao more!
A životi nekih od nas ispune se beznačajnostima i gotovo prođu između društvenih mreža i spavanja. Potom čovjek sretne Uzvišenog Allaha, a nije naučio Njegovu Knjigu napamet, niti je neko njegovim posredstvom pronašao Pravi put, niti je svojim sposobnostima donio kakvu korist muslimanima. Pritom ne osjeća ni desetinu onoga što su Omer i Salahuddin osjećali zbog svojih propusta. Kao da svoj život vidi kao more, a u njemu nema više od jednog lonca vode!
Moramo osjetiti da postoji dobro koje trebamo učiniti: pomoći ljudima da pronađu Uputu i popravljati svijet oko sebe. Taj osjećaj treba pratiti svijest o vlastitim propustima koja nas pokreće, a ne ona koja nas baca u očaj i beznađe. Jer visoka težnja počinje brigom, a završava djelom.
Poznajem ljude koji liježu priželjkujući svitanje kako bi nastavili posao na kojem ih je san zatekao: pomaganje komšijinim kćerima da se udaju, mirenje zavađenih, podučavanje djece iz mahale, nastojanje da se nekome izmiri dug, buđenje nemarnoga ili upućivanje zalutaloga. A kada pohvališ njihova djela, zaplaču i govore o praznini svojih knjiga djela, o tome koliko malo rade i koliko se stide pred svojim Gospodarom.
Poznajem i druge, darovitije, zdravije, imućnije, s više slobodnog vremena, koji manje rade i manje žale zbog propuštenog. A kada ih podsjetiš na obaveze prema Allahu u pogledu života, sposobnosti i mogućnosti koje im je dao, nabreknu im vratne žile i odmah se pojave opravdanja!
Našem ummetu prijeko su potrebni Salahuddinova djela na terenu i srce koje se stidi svojih propusta, kako bi dugim putem popravljanja išao neumorno i ustrajno. U suprotnom, koliko je samo glasnih povika iza kojih stoje prazni životi!
Čitajući Allahovu Knjigu, pronašao sam ovu poruku na mnogim mjestima, iako neki od nas na nju ne obraćaju pažnju. Naprimjer, u riječima Uzvišenog: „i u praskozorje oprost od grijeha molili“ (Ez-Zarijat, 18; prijevod Besima Korkuta).
Naši učenjaci kažu: „Slavljen neka je Allah! Ustajali su pred zoru, odolijevali snu i toplini postelje, a onda su ipak osjećali da nisu dovoljno učinili, pa su tražili oprost!“
Vjernikov stid jedan je od pokretača njegovog zalaganja, a samozadovoljstvo jedan od uzroka zbog kojih mu život prolazi uzalud.
Tako mi Allaha, stanju našeg ummeta potrebni su milioni ljudi koji rade i stide se svojih propusta, više nego ovo silno mnoštvo onih koji mnogo govore, a malo rade!
Zato požurite, braćo moja, da svoja imena upišete među one prve. Životi su nam upravo radi toga i darovani.
