Tijelo na sedždi, a gdje je srce? Unutrašnja značenja namaza

Završimo namaz i shvatimo da smo tokom njega razmišljali o svemu što nas čeka nakon selama. Tijelo je stajalo, pregibalo se i činilo sedždu, a misli su obilazile posao, porodicu i nedovršene razgovore. Poznato iskustvo — i povod da se zapitamo kako da u namazu bude prisutno i naše srce.

Namaz ima svoj propisani oblik: vrijeme, uvjete, učenje i pokrete koje trebamo pažljivo izvršavati. Unutar tog oblika učimo predanost, zahvalnost, poniznost i povjerenje u Allaha. Njegova odgojna snaga prodire u naš život kada nastojimo razumjeti i proživjeti ono što izgovaramo.

„Allahu ekber“ — šta u tom trenutku stavljamo na prvo mjesto?

Namaz započinjemo riječima: „Allah je najveći.“

Donosimo ih sa svim svojim brigama. Problem zbog kojeg nismo spavali i dalje postoji, obaveze nas čekaju, ali sada stojimo pred Gospodarom svega toga. Tekbir nas podsjeća na pravu mjeru stvari: nijedna briga, ljudsko mišljenje ili naša želja nije veća od Allaha.

Vrijedi zastati pred značenjem tih riječi. Ako potvrđujemo Allahovu veličinu, učimo i da Njegovo zadovoljstvo ima prednost u našim odlukama.

Fatiha — riječi kojima se lično obraćamo Allahu

Fatihu učimo toliko često da je možemo izgovoriti gotovo bez razmišljanja. A u njoj zahvaljujemo, veličamo Gospodara, potvrđujemo da Njega obožavamo i molimo za pomoć i uputu.

Kada molimo da nas uputi na Pravi put, u tu molbu možemo unijeti svijest o vlastitoj potrebi: potrebna nam je uputa u poslu, odgoju djece, odnosu prema supružniku i trenutku kada nas obuzme ljutnja.

Tako poznate riječi ponovo postaju naše iskreno obraćanje. Učimo ih kao ljudi kojima treba ono za šta mole.

Ruku’ i sedžda odgajaju poniznost

Na ruku’u se pregibamo, a na sedždi spuštamo lice na tlo. Čovjek koji tokom dana brani svoj ugled, položaj i pravo da bude saslušan dolazi pred Allaha svjestan da je Njegov rob.

Poslanik ﷺ rekao je:

„Rob je najbliži svome Gospodaru dok je na sedždi, pa upućujte što više dova.“

Bilježi Muslim.

Sedžda je prilika da iskreno priznamo svoju potrebu za Allahom. Iz te poniznosti trebamo učiti i kako postupati s ljudima. Kada osjetimo poriv da nekoga omalovažimo, možemo se prisjetiti vlastitog čela na zemlji.

Namaz treba ostaviti trag i poslije selama

Uzvišeni Allah kaže:

„…namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno…“

El-Ankebut, 45; prijevod Besima Korkuta.

Ovaj ajet poziva nas da razmišljamo o vezi namaza i ponašanja. Kako govorimo nakon namaza? Čuvamo li povjerenu tajnu? Jesmo li spremni vratiti tuđe pravo i priznati grešku?

Čišćenje srca pokazuje se kroz takve promjene: manje oholosti, više zahvalnosti, obuzdavanje zavisti i spremnost da oprostimo. Namaz nas tome vraća više puta dnevno.

Ako primijetimo da i dalje griješimo, nastavimo klanjati i popravljati se. Vlastiti nedostaci razlog su da namazu priđemo ozbiljnije i njegovu pouku prenesemo u konkretan postupak.

Kako njegovati prisutnost srca?

Počnimo malim, ostvarivim koracima. Prije početnog tekbira odložimo telefon i nakratko se umirimo. Prisjetimo se pred Kim stojimo. Postepeno učimo značenja onoga što izgovaramo i dajmo svakom pokretu potrebno vrijeme.

Kada pažnja odluta, vratimo je učenju. Bez očajavanja i bez odustajanja. Prisutnost srca njeguje se ponovnim, strpljivim vraćanjem Allahu.

Skrušenost se ne prepoznaje samo po suzama ili snažnom osjećaju. Ona obuhvata i tih trud da budemo pažljivi, ponizni i iskreni čak i kada smo umorni.

Nakon namaza možemo ponijeti jednu jasnu odluku: danas ću pažljivije govoriti, nekome se izviniti ili ispraviti ono što sam zanemario.

Tako namaz postepeno odgaja i ono srce s kojim ćemo se vratiti na sljedeću sedždu.

akos.ba