Kraljica Sabe (2): Snaga da prepoznaš istinu i promijeniš se

Nakon što je odbio dar kraljice Sabe, Sulejman, alejhis-selam, pred svojim velikašima postavio je neobičan zahtjev: ko će mu donijeti njen prijesto prije nego što ona i njena pratnja stignu?

Snažan džin ponudio je da ga donese prije nego što Sulejman ustane sa svog mjesta, ističući da je za to sposoban i pouzdan. Potom se javio onaj koji je posjedovao znanje iz Knjige i ponudio da ga donese prije nego što Sulejman trepne. Kur’an ga na ovom mjestu ne imenuje, nego pažnju usmjerava na događaj i njegovu pouku. (En-Neml, 38–40)

Prijesto se našao pred Sulejmanom, alejhis-selam. Takav prizor mogao bi čovjeka ponijeti i navesti da se divi vlastitoj moći. Sulejmanove riječi, međutim, pokazuju srce svjesno Gospodara:

„Ovo je blagodat Gospodara moga, koji me iskušava da li ću zahvalan ili nezahvalan biti.“ (En-Neml, 40)

Sulejman u blagodati prepoznaje iskušenje. Čovjeka iskušavaju i znanje, položaj, imetak, sposobnosti i utjecaj. Ono što dobije otvara pitanje kako će se prema tome odnositi i u šta će to upotrijebiti.

Ove riječi potrebne su nam kada položimo ispit, uspijemo u poslu ili ostvarimo ono što smo dugo priželjkivali. Uspjeh lahko počnemo pripisivati isključivo vlastitoj sposobnosti, zaboravljajući prilike koje su nam otvorene i ljude preko kojih nam je stigla pomoć. Zahvalnost zato podrazumijeva i odgovorno korištenje darovanog: hoće li naše znanje nekome olakšati, hoće li imetak nekome pomoći i hoće li položaj biti sredstvo pravde?

Sulejman je zatim naredio da se izgled prijestolja izmijeni kako bi se vidjelo hoće li ga kraljica prepoznati. Kada je stigla i bila upitana o njemu, odgovorila je oprezno, kazavši da kao da je ono. (En-Neml, 41–42)

Nije požurila da izgovori više nego što je mogla potvrditi. U tome prepoznajemo vrijednost odmjerenog govora. Nije slabost priznati da nismo sigurni ili da nam je potrebno dodatno objašnjenje. Takva iskrenost čuva nas od pogrešnih zaključaka. Čovjek ne mora imati spreman odgovor na svako pitanje da bi bio razborit i vrijedan poštovanja.

Kur’an potom ukazuje na ono što ju je dotad odvraćalo od ispravnog vjerovanja: klanjanje nekome drugom mimo Allaha i pripadnost narodu koji nije vjerovao. (En-Neml, 43)

Čovjek odrastanjem usvaja uvjerenja svoje sredine i često ih prihvata bez preispitivanja. Zato susret s istinom može biti zahtjevan: potrebno je razmotriti i ono što smo dugo smatrali neupitnim. Kraljičina priča podsjeća da nas naslijeđe i navika ne oslobađaju odgovornosti da razmišljamo.

Uslijedio je prizor ulaska u dvoranu. Ugledavši njenu površinu, kraljica je pomislila da je pred njom duboka voda, pa je zadigla haljinu uz noge. Sulejman joj je objasnio da je dvorana popločana uglačanim staklom. (En-Neml, 44)

Prizor podsjeća na granice prvog dojma. Svakodnevno procjenjujemo ljude i događaje na osnovu onoga što vidimo, premda nam nedostaje dio objašnjenja. Nečiju šutnju možemo protumačiti kao oholost, nečije odsustvo kao nemar, a nečiju pogrešku kao dokaz loše namjere. Zato vrijedi zastati, pitati i dopustiti mogućnost da naša prva procjena nije bila tačna.

U završnici susreta kraljica je izgovorila riječi kojima se kazivanje zaokružuje:

„Gospodaru moj“ – uzviknu ona – „ja sam se prema sebi ogriješila i u društvu sa Sulejmanom predajem se Allahu, Gospodaru svjetova!“ (En-Neml, 44)

Predala se Allahu zajedno sa Sulejmanom. I poslanik kojem je dato izuzetno kraljevstvo i kraljica koja je došla pred njega robovi su istog Gospodara.

U njenom priznanju otkriva se velika pouka. Prepoznati istinu traži spremnost da prihvatimo promjenu koju ona zahtijeva. Kraljicu položaj nije spriječio da prizna kako je prema sebi pogriješila. Nije dopustila da je ugled veže za zabludu.

To dotiče i naše svakodnevne odnose. Kada shvatimo da smo nekoga nepravedno osudili, povrijedili bližnjeg ili donijeli pogrešnu odluku, priznanje otvara put popravljanju. Riječi „pogriješio sam“ mogu sačuvati brak, vratiti povjerenje djeteta i obnoviti prijateljstvo. Što je naša odgovornost veća, važnije je da budemo sposobni izgovoriti ih.

Kur’ansko kazivanje završava kraljičinim prihvatanjem vjere. Njena priča ostavlja nam primjer osobe koja je umjela saslušati, razmotriti i promijeniti svoj stav. Sulejmanov primjer tome pridružuje zahvalnost: koliko god nam bilo dato, ostajemo odgovorni pred Onim koji nam je to podario.

Od jedne male ptice do jedne velike odluke, ovo kazivanje uči nas da pažljivo slušamo, pošteno prosuđujemo i pred istinom ostanemo ponizni.

akos.ba