Zašto civilizacije propadaju?

Civilizacije nisu samo građevine od kamena niti gradovi od cigle i blata. U svojoj suštini, one su sistemi vrijednosti, mjerila morala i duh koji prožima jedan narod, pretvarajući ga iz razjedinjene skupine u živu zajednicu sposobnu za stvaranje i napredak. Kada taj duh oslabi, a vrijednosti izblijede, počinje skriveno pucanje koje se na prvi pogled ne vidi, ali nakon nekog vremena vodi padu koji odjekne stranicama historije, kao što su odjeknule priče o Adu, Semudu, Rimu, Andaluziji i drugim civilizacijama koje su nekada ispunjavale svijet svojom snagom, a danas su samo tragovi prošlosti.

Islamski mislioci dugo su razmišljali o pitanju civilizacijskog pada, nastojeći razumjeti njegove uzroke i izvući pouke. Jer narod koji ne razumije zašto su drugi propali, lako može ponoviti istu tragediju u novom obliku.

Među njima je posebno mjesto zauzeo Malik Bennabi, koji je smatrao da je temelj svakog civilizacijskog uspona sistem vrijednosti i morala, a ne samo materijalni napredak ili vojna moć. Govoreći o problemima muslimanskog svijeta, isticao je da problem nije u nedostatku resursa, nego u onome što je nazvao „spremnošću za kolonizaciju“ – ideji koja je izazvala mnogo rasprava, ali je otkrila dubinu njegove misli. Narodi ne bivaju porobljeni izvana dok prethodno ne oslabe iznutra.

Prema njemu, civilizacija počiva na tri elementa: čovjeku, zemlji i vremenu. Međutim, oni postaju istinska civilizacija tek kada ih poveže i oplemeni vjerska ideja. Zato je govorio:

“Civilizacija se rađa iz vjere, a propada kada vjera izgubi svoju djelotvornost u ljudskim dušama.”

Ova misao ukazuje da kriza civilizacija nije uvijek kriza resursa ili inteligencije, nego često kriza smisla. Kada čovjek izgubi identitet i svrhu, kada počne živjeti samo za svoje želje i interese, tada slabe veze koje drže društvo na okupu. Zato je Bennabi govorio da je „spremnost za kolonizaciju opasnija od same kolonizacije“.

Historija pokazuje da propast civilizacija počinje onda kada čovjek izgubi svoj put, pripadnost i vrijednosti. Tada postaje pasivni potrošač koji živi na marginama historije. Narod koji uvozi ideje kao što uvozi robu, vremenom gubi povjerenje u sebe i sposobnost stvaranja.

Mnogi mislioci upozoravali su na ono što su nazvali „gomilanjem stvari i siromašenjem ideja“. Nije problem u tome da proizvodimo predmete, nego da ne proizvodimo misli. Mnoge savremene zajednice posjeduju tehnologiju, ali im nedostaje duh koji toj tehnologiji daje svrhu. Civilizacija koja samo troši, a ne stvara svijest, nalik je stablu bogatom lišćem, ali bez dubokog korijena.

Posebna pažnja posvećivana je moralnoj dimenziji civilizacije. Mislioci su upozoravali da kriza počinje kada se moć odvoji od vrijednosti, a znanje od upute. Civilizacija koja gradi mašine, a ruši čovjeka, u sebi nosi sjeme vlastite propasti.

Abul A’la Mevdudi isticao je da islam nije došao da stvori samo uspješnog čovjeka, nego dobrog čovjeka koji zna svrhu svog postojanja i održava ravnotežu između materijalnog i duhovnog.

Mnogi reformatori naglašavali su da muslimanski svijet nije oslabio zato što mu nedostaje bogatstvo, već zato što je od zajednice s misijom postao zajednica zaokupljena unutrašnjim sukobima i političkim interesima. Upozoravali su da je tiranija jedan od najvećih uzroka civilizacijskog pada jer guši inicijativu i kreativnost, dok intelektualna ukočenost zarobljava narod u slavljenju prošlosti umjesto stvaranja budućnosti.

Mustafa al-Siba’i sažeo je tu istinu riječima:

“Narod koji izgubi svoj moral, izgubit će svoje postojanje prije nego što izgubi svoju zemlju.”

On je uvijek povezivao snagu naroda sa snagom porodice, odgoja i obrazovanja. Jer civilizacija se ne gradi prvenstveno u političkim institucijama, nego u ljudskoj savjesti.

Reformatori su gotovo jednoglasno smatrali da je nepravda prvi korak ka padu civilizacija. Na to ukazuje i Kur’an:

“A to su gradovi – uništili smo ih pošto su činili zulm…” (El-Kehf, 59)

Nepravda nije samo politički problem; ona je znak moralnog raspadanja društva. Kada korupcija postane kultura, sebičnost način života, a pravda nestane, počinje put prema propasti, čak i ako društvo posjeduje bogatstvo i moć.

Najvažnija lekcija historije jeste da civilizacije rijetko propadaju iznenada. One umiru polako. Počinje slabljenjem savjesti, raspadom porodice, potcjenjivanjem znanja, uzdizanjem nesposobnih i pretvaranjem kulture u praznu zabavu. Tada društvo možda izgleda snažno izvana, ali je iznutra već izgubilo otpornost.

Zato su mnogi historičari smatrali da pad Al-Andalus nije bio samo posljedica snage neprijatelja, nego i unutrašnjih podjela, luksuza i gubitka zajedničke vizije.

Sve to sažima kur’anski zakon:

Allah ne mijenja šta je u narodu, dok ne promijenu šta je u dušama njihovim. (Er-Ra’d, 11).

To je zakon koji upravlja usponom i padom naroda. Promjena počinje od čovjeka – od njegovih misli, morala, volje i odnosa prema Allahu i životu.

Zato narod koji želi povratiti svoje mjesto ne može živjeti samo od uspomena na slavnu prošlost. Mora izgraditi novog čovjeka: čovjeka koji spaja znanje i vjeru, slobodu i odgovornost, rad i moral.

Jer civilizacija nije gomila željeza, betona i visokih zgrada. Ona je prije svega gomilanje velikih vrijednosti u duši jednog naroda. Kada nestanu principi i moral, civilizacija gubi svoju dušu, makar njene građevine ostale visoke.

A historija uporno ponavlja istu istinu: narodi najprije padaju iznutra, a tek mnogo kasnije svijet čuje zvuk njihovog pada.

Izvor: islamweb.net

Prijevod i obrada: akos.ba