Palestina priča: Djevojčica pred kojom je i more zanijemilo

Bila je u majčinom naručju i svojom malom rukom pokazivala prema prozoru. Shvatio sam da želi vidjeti more. Otvorio sam prozor i uzeo je u svoje krilo. Na njenom licu pojavio se osmijeh, kao da se iznenada prisjetila da život može izgledati i drugačije.

Kroz šalu sam joj rekao: “Tako mi Allaha, nisam ni primijetio da mi već dugo pokazuješ. Zašto me nisi pozvala, djevojčice?”

Njena majka je odgovorila: “Nekada je mnogo pričala. Ali nakon onoga što joj se dogodilo prije dvije godine, prestala je govoriti. Sada komunicira samo pokretima.”

Zašutio sam na trenutak. U meni se probudila ona stara navika koju ne volim i ne uspijevam obuzdati – želja da pitam.

Pa sam pitao, i odmah shvatio da ponovo činim grijeh radoznalosti.

Sedmog decembra 2023. godine bili su opkoljeni u školi Muskat, u ulici Jafa. Tri stotine civila čekalo je „evakuaciju“. Vojnici su naredili muškarcima da prvi izađu. Prevarili su ih i pred očima njihovih žena i djece pogubili četvoricu. Saminin otac bio je jedan od njih.

Pola sata kasnije njena starija sestra izašla je pokušavajući da povuče očevo tijelo. Snajperista ju je pogodio. Krvarila je punih devet sati na zemlji, ali je Allahovom voljom preživjela.

Zatim je okupaciona vojska naredila ženama da krenu prema zapadu grada, nakon što je uhapsila preostale muškarce, među kojima je prvi bio njen stariji brat.

Na putu je majka shvatila da njena kćerka nije s njima. Samo taj trenutak dovoljan je da čovjekova duša ostari za cijeli život.

Tri dana vraćala se prema školi koja je u međuvremenu postala vojna baza, moleći vojnike da joj dopuste da traži dijete. Tek trećeg dana dozvolili su joj da uđe.

Tražila je među ruševinama kuća i pocrnjelim zidovima, među poderanim dječijim torbama, među glasovima koji su zauvijek utihnuli.

I napokon ju je pronašla.

Sjedila je ispod jednog zida, u prljavoj odjeći, zagledana u prazninu. Tri dana bez hrane i vode.

To dijete bila je Sama. Od toga dana iz njenih usta nije izašla nijedna riječ. Nije plakala. Nije vrištala. Nije govorila.

Samo pokaže kada nešto želi. Kucka po tanjiru kada je gladna. Kucka po čaši kada je žedna.

Gledao sam Samu kako se smije moru. Htio sam nešto reći. Bilo šta. Ali uzalud.

Samo slušanje ove priče bilo je dovoljno da i ja izgubim moć govora.

Kako utješiti djevojčicu koja je prošla kroz sve to? Izgubila je glas. Izgubila je oca. Sestra joj je ranjena. Izgubila je djetinjstvo.

Proklinjao sam svoju radoznalost.

I proklinjao sam ovaj bijedni svijet koji se smiješi ubicama.

Svijet koji svoje ekrane ukrašava govorom o „miru“.

Ovaj genocid neće ostati nekažnjen.  I neće nestati iz nas.

Pa makar cijela zemlja procvjetala izvinjavajući se Sami.

Piše: Džihad el-Mes’adi

Prijevod i obrada: akos.ba