Da li cionistički projekat propada

Ovaj naslov može zvučati idealistički i suprotan stvarnosti, posebno u vremenu kada svjedočimo dosad nezabilježenoj izraelskoj vojnoj nadmoći i sve otvorenijim teritorijalnim pretenzijama, dok arapski svijet pokazuje slabost, a međunarodna zajednica ne uspijeva uspostaviti ozbiljan mehanizam odvraćanja. Kako onda govoriti o slabljenju cionističkog projekta?

Ipak, pažljiviji pogled na stanje stvari može dovesti do drugačijih zaključaka. Izrael do danas nije uspio svoju vojnu dominaciju pretvoriti u politički projekat koji bi bio dugoročno održiv. Njegov kolonijalni i naseljenički projekat i dalje nailazi na snažno odbijanje među arapskim narodima, uprkos gotovo osamdeset godina postojanja izraelske države i brojnim sporazumima koje je potpisala s arapskim zemljama.

Istovremeno, međunarodna izolacija Izraela sve više raste. Pojavljuje se nova generacija širom svijeta koja odbacuje okupaciju i sistemsku diskriminaciju Palestinaca, te ne prihvata politiku ubijanja, progona i uskraćivanja osnovnih prava.

Pogledajmo zato osnovne ciljeve političkog cionizma kakve je prije više od 130 godina postavio osnivač cionističkog pokreta, Theodor Herzl. On je zagovarao stvaranje jevrejske, sekularne i demokratske države u Palestini, koja bi Jevrejima iz cijelog svijeta osigurala trajan mir i sigurnost. Također je tvrdio da cionizam neće ugroziti nejevrejsko stanovništvo Palestine.

Prvo: Jevrejski karakter države

Izrael danas teško može tvrditi da je ostvario viziju države s jasnom jevrejskom većinom. Ukoliko se odbaci rješenje o dvije države, dolazi se do demografske stvarnosti u kojoj Palestinci unutar Izraela i na okupiranim teritorijama brojčano nadmašuju ili su barem izjednačeni s izraelskim Jevrejima.

To znači da se Izrael suočava s izazovom kako održati jevrejski karakter države bez trajnog sistema dominacije jedne zajednice nad drugom, što je model koji sve teže nalazi međunarodno opravdanje.

Drugo: Sekularni karakter države

Rani cionistički pokret bio je uglavnom sekularan. Religijske stranke igrale su sporednu ulogu, dok su državom upravljale uglavnom svjetovne političke snage.

Međutim, tokom posljednjih decenija religijske stranke i religijski nacionalizam postaju sve utjecajniji. U današnjoj izraelskoj politici upravo te snage imaju presudnu ulogu u oblikovanju državnih politika. Zbog toga Izrael postaje manje sekularan nego što su zamišljali njegovi osnivači.

Treće: Demokratski karakter države

Izrael nikada nije bio demokratska država za sve stanovnike pod svojom kontrolom. Ipak, dugo je nastojao održavati sliku demokratskog sistema barem za svoje jevrejske građane.

Posljednjih godina i taj model prolazi kroz ozbiljne krize. Veliki protesti protiv reformi pravosuđa i jačanja izvršne vlasti pokazali su duboke podjele unutar izraelskog društva. Mnogi Izraelci smatraju da demokratske institucije slabe, dok raste politička centralizacija moći.

Četvrto: Mir i sigurnost

Gotovo osamdeset godina nakon osnivanja države, Izrael još nije ostvario trajan osjećaj sigurnosti za svoje građane. Uprkos vojnoj nadmoći, mirovnim sporazumima s nekim arapskim državama i regionalnim savezima, sukob s Palestincima ostaje neriješen.

Sve više postaje jasno da trajni mir nije moguće postići bez pravednog političkog rješenja palestinskog pitanja.

Zaključak

Ako se cionistički projekat procjenjuje prema ciljevima koje je sam sebi postavio — jevrejska, sekularna, demokratska i sigurna država — onda se može postaviti ozbiljno pitanje koliko su ti ciljevi danas ostvareni.

Izrael je vojno snažniji nego ikada, ali vojna snaga sama po sebi ne znači i politički uspjeh. Država postaje manje sekularna, suočava se s demografskim izazovima, prolazi kroz unutrašnje demokratske krize i još uvijek nije ostvarila obećani trajni mir.

Zato se pitanje više ne svodi na to da li je cionistički projekat uspio, nego da li je upravo zbog udaljavanja od vlastitih izvornih ciljeva ušao u fazu postepenog slabljenja i preispitivanja.

Mervan El Ma’šer

Prijevod i obrada: akos.ba