Tajanstvene ličnosti iz Kur’ana: Mudri Lukman

Piše : Nezir Halilović

Naglašavamo da ta osoba uopće nije neki plemić, bogataš i uglednik kod ljudi, ali zato kod Uzvišenog Gospodara svjetova nesumnjivo jeste, čim Uzvišeni Allah ističe najviše njegovih savjeta u Svome Govoru časnom iako se u Kur’anu spominje veliki broj drugih dobrih ljudi, poslanika i vjerovjesnika. Kod ljudi je taj čovjek imao najniži mogući položaj, bio je obični rob, a pored toga bio je i crnac.

Međutim, koliki je bio njegov ugled i veličina kod Uzvišenog Allaha pokazat će nam ajeti kojim ga Uzvišeni Allah opisuje, s tim da moramo naglasiti da je cijela jedna kur’anska sura dobila ime po tom velikom čovjeku. Uzvišeni kaže: A Mi smo Lukmanu mudrost darovali: “Budi zahvalan Allahu! Ko je zahvalan, čini to u svoju korist, a ko je nezahvalan – pa, Allah je, zaista, neovisan i hvale dostojan.” Kada Lukman reče sinu svome, savjetujući ga: “O sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda.” Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti. A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovom svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji se iskreno Meni obraća; Meni ćete se poslije vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti. “O sinko moj, dobro ili zlo, teško koliko zrno gorušice, bilo u stijeni ili na nebesima ili u zemlji, Allah će na vidjelo iznijeti, jer Allah zna najskrivenije stvari, On je sveznajući. “O sinko moj, obavljaj molitvu i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi – dužnost je tako postupiti. I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca!” (Lukman, 12.-19.)

Evlija ili vjerovjesnik

Mudri Lukman je, kako se prenosi od Ibn Abbasa, bio abesinski rob, stolar. Džabir ibn Abdullah je rekao: „Bio je malen, pljosnata nosa, iz Nobe.“  Seid bin Musejjeb je rekao: „Lukman je bio egipatski crnac i imao je poveće usne, Allah mu nije dao poslanstvo, već mudrost.“ Es-Suhejli prenosi da mu se otac zvao Taran, a njegovo pravo ime je bilo Ibn Anka Ibn Sedun. Učenjaci islama su se razišli u pogledu Lukmana da li je bio evlija, Allahov dobri rob, ili poslanik. Većina uleme zastupa stav da on nije bio poslanik. Ibn Džerir je rekao: „Lukman je bio abesinski rob, stolar. Njegov gospodar mu je rekao: ‘Zakolji nam ovu ovcu!’, što je on i uradio. Zatim mu je naredio: ‘Izvadi iz nje dva najbolja komada mesa!’, pa je on izvadio jezik i srce. Zatim je tu boravio izvjesno vrijeme, onoliko koliko je Uzvišeni Allah htio da boravi. Onda mu je ponovo njegov gospodar rekao: ‘Zakolji nam ovu ovcu!’, pa je on to i učinio, a onda mu je naredio: ‘Izvadi iz nje dva najgora komada mesa!’, pa je Lukman ponovo izvadio jezik i srce. Gospodar je to primijetio, pa mu je rekao: ‘Naredio sam ti da izvadiš dva najljepša komada mesa iz ovce, pa si izvadio jezik i srce, pa sam ti naredio da izvadiš dva najgora komada mesa iz ovce, a ti si ponovo izvadio jezik i srce!?’ Lukman mu reče: ‘Od njih, zaista, nema ništa ljepše ako su dobri, a nema ni ništa gore ako su loši!’“ Ibn Kesir i ostali učenjaci iz ovog primjera izvode dokaz i zaključak da Lukman nije poslanik, jer se vidi da je bio rob, a ropstvo je u suprotnosti sa poslanstvom, jer su svi poslanici bili najugledniji ljudi u svome narodu.

Upravo zbog toga je većina učenjaka prvih generacija smatrala da on nije bio poslanik. Što se tiče hikmeta, odnosno mudrosti koja mu je darovana, ulema ističe da se radi o znanju, dobrom razumijevanju, preciznom izražavanju i shvatanju islama. Ovo pitanje je staro koliko i kazivanje o mudrom Lukmanu jer svakoga interesuje kako je moguće da obični rob toliko izgradi sebe i svoju dušu da ga Uzvišeni Allah hvali i navodi za primjer svim svjetovima do Sudnjega dana. Da ne bismo lutali istražujući odgovor na to pitanje pustit ćemo mudrom Lukamnu da nam on sam dâ odgovor. Naime, to je interesovalo i ljude koji su živjeli sa njim, pa su ga, vidjevši obilježja njegove plemenitosti, to i pitali. Tako mu je jedanput neki čovjek rekao: „Šta te je dovelo do ovoga što vidim?“ On mu je odgovorio: „Istiniti govor i šutnja o onome što me se ne tiče.“ Nekom drugom prilikom drugi čovjek ga je upitao o uzrocima i načinu kako je postigao taj položaj i to stanje, pa mu je on odgovorio: „O moj bratiću, ako budeš slušao ovo što ću ti reći bit ćeš isti kao i ja.“ Zatim mu reče: “Obarao sam svoj pogled, sustezao jezik, bio skroman u hrani, čuvao svoj polni organ, govorio istinu, ispunjavao obećanja, ugošćavao goste, pazio komšije, ostavljao ono što me se ne tiče. Sve to me je učinilo ovakvim kakvog me vidiš.“ Pored toga, Uzvišeni Allah ističe i zahvalnost kao startnu osobinu u govoru o njemu, pa kaže: ”Budi zahvalan Allahu! Ko je zahvalan, čini to u svoju korist, a ko je nezahvalan – pa, Allah je, zaista, neovisan i hvale dostojan.” Zato, ako se pitamo možemo li i mi postići ono što je postigao Lukman, uopće nema dileme. Odgovor je jasan: Možemo! Međutim, u našem slučaju to nije pravo pitanje, jer kod nas pitanje treba da glasi: Želimo li, zaista, mi postići to što je postigao i Lukman? Ako zaista želimo, put nam je pokazan.

Zlatni savjeti za sva vremena

Čim Uzvišeni Allah u Svome Govoru ističe savjete tog crnog roba jasno vam je kolika je njihova vrijednost i dragocjenost, s obzirom da su upućeni njegovom sinu, što obavezno znači posebnu emotivnu vezanost, brigu i pažnju, i ne bi smjela postojati ni jedna vjernička porodica kojoj je Uzvišeni Allah podario djecu, a da barem ne zna za ove savjete i ne prenese ih na svoju djecu. Uzvišeni Allah navodi njegove savjete sinu: Kada Lukman reče sinu svome, savjetujući ga: “O sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda.” Buharija prenosi od Abdullaha da je rekao: „Kada je objavljen ajet: ”Bit će sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s nepravdom ne miješaju“, ashabi Allahovog Poslanika zabrinuli su se, pa su rekli: „Ko to od nas neće miješati svoje vjerovanje s nepravdom!?“ Allahov Poslanik, s.a.v.s., im je rekao: „Nije to tako. Zar niste čuli govor Lukmanov : “O sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda.” Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti. A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovom svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji se iskreno Meni obraća; Meni ćete se poslije vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti. “O sinko moj, dobro ili zlo, teško koliko zrno gorušice, bilo u stijeni ili na nebesima ili u zemlji, Allah će na vidjelo iznijeti, jer Allah zna najskrivenije stvari, On je sveznajući.

“O sinko moj, obavljaj molitvu i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi – dužnost je tako postupiti. I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca!”

Ashabi primjenju Lukmanove savjete

Ashabi nisu bili samo pažljivi učenici, nego su oni sve što nauče istom primjenjivali u praksu. Tako Taberani navodi predaju od Sa’d bin Malika da je rekao da je on bio povod objave ajeta: „… a ako te budu nagovarali…“ On kaže: „Bio sam dobar čovjek prema svojoj majci. Nakon što sam primio islam rekla je: „O Sa’de! Šta to vidim da si učinio? Ili ćeš ostaviti ovu svoju vjeru ili ja neću jesti i piti do smrti i tebe će grditi zbog mene, pa će se govoriti: „O ubico, svoje majke!“ Ja sam joj rekao: „Majko, nemoj to raditi, ja zaista, neću ostaviti svoju vjeru nizašto.“ Provela je dan i noć ne jedući, pa je osvanula iznurena, pa je i drugi dan i noć provela ne jedući, te je osvanula još više iznurena. Tako je provela i sljedeći dan i noć što ju je jako iscrpilo. Kada sam vidio to njeno stanje, rekao sam joj: „Majko, neka znaš da, tako mi Uzvišenog Allaha , kada bi imala hiljadu duša, pa jedna za drugom izlazile, ja ovu svoju vjeru ne bih ostavio nizašto, a ti kako želiš: ili jedi ili ne jedi!“ Poslije toga je počela jesti.“

Savjeti mudrog Lukmana navedeni kroz hadise

Ibn Ebi Hatim prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Mudri Lukman je, savjetujući svoga sina, rekao: „O sinko moj, čuvaj se prerušavanja, jer je to uzrok straha u noći, a pokuđenosti u danu!“ Navodi se da je Lukman rekao sinu: „O sinko moj, zaista mudrost podiže nevoljnike do kraljevskih prijestolja. O sinko moj, ako uđeš među narod, onda im nazovi selam, zatim sjedi u prikrajak i ne govori dok oni ne počnu govoriti, pa ako budu u govoru spominjali Allaha, onda im se pridruži, a ako uđu u neki drugi razgovor, onda ih napusti i pridruži se drugima.“ Enes bin Malik je rekao: „Čuo sam Allahovog Poslanika kada je rekao: „Možda će raščupanom čovjeku u dva pohabana haljetka, kojeg ljudi otjeraju ispred vrata, Allah uslišati kada Ga usrdno zamoli.“ Od Enesa, r.a., prenosi se da je rekao: ”Rekao je Resulullah: ‘Blago pobožnjacima, bogatašima za koje se ne zna kada su prisutni, a kada su odsutni, to se ne osjeća. Oni su svjetiljke kojima ništa ne može naštetiti, nikakav fitnetluk na Zemlji.“ Od Mu’aza bin Džebela se prenosi da je Resulullah, s.a.v.s., rekao: „Zaista je i najmanji dio oholosti širk. Allah voli nenametljive, bogobojazne bogataše koji kada su odsutni, to se ne osjeća, a kada su prisutni, nisu uočljivi. Njihova srca su svjetionici upute, spašeni od svake sumnje.“

Prenosi se od Enes bin Malika da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Dosta čovjek ima zla, osim onaj kojeg je Allah sačuvao da ljudi prstima pokazuju na njega, njegovu vjeru i njegov dunjaluk. Uzvišeni Allah ne gleda u vaš izgled, na vanjski lik, nego gleda vaša srca, iman i vaša djela.“ Od Enesa, r.a., prenosi se da je rekao: „Alejhisselam je bio čovjek najljepše naravi.“ Pitali su Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji je čovjek najbolji, pa je rekao: „Onaj koji je najljepše naravi.“ Od Aiše, r.a., kao merfu’ predaja, se prenosi: „Lijepom naravi Allahov rob dostiže stepen onoga koji obnoć klanja, a danju posti.“ Od  Hasana bin Alije se prenosi da je Resulullah, s.a.v.s., rekao: „Za lijepu narav Allah daje robu kao što daje mudžahidu na Božijem putu, kada odlazi i kada dolazi ima nagradu.“ Od Enesa se, kao merfu’, prenosi: „Lijepa narav donosi dobro dunjaluka i Ahireta.“ Od Ebu Hurejre se, kao merfu’ predaja, prenosi: „O ljudi, vi nećete uspjeti među ljudima s vašim imetkom, već s prijatnim licima i lijepom naravi.“ Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je kazao: „Pitali su Allahovog Poslanika, s.a.v.s., o tome šta će ljude najviše uvesti u Džennet, pa je rekao: „Bogobojaznost i lijepe naravi.“ Pa je upitan šta će ljude najviše uvesti u Vatru, pa je rekao: „Usta i spolni organ.“

Muhammed bin Husejn, unuk Alije, r.a., rekao je: „U čovječije srce ne uđe ni malo oholosti a da mu se, za isti procent, ne smanji razum.“ Ibrahim bin Edhem je rekao: „Nije iskren prema Allahu onaj ko voli slavu.“

Lukman savjetuje sina u pogledu vjerovanja u kader – Allahovu odredbu

Se’id b. Musejjeb je rekao: „Lukman je rekao svome sinu: „Nemoj nikada biti nezadovoljan Allahovom odredbom i nemoj da je prezireš. Treba da budeš duboko svjestan da je u tome dobro za tebe.“ Zatim reče: „Što se toga tiče, ja ti nisam u stanju reći ništa više od ovoga što znam, a to je sigurno onako kako sam ti rekao.“ Onda reče: „Dragi sinčiću moj! Uzvišeni Allah je ovamo poslao vjerovjesnika da mu dođemo i kod njega je pojašnjenje onoga što sam ti rekao.“ Te reče: „Hajdemo do njega.“ Pa su on i sin izašli jašući na magarcima i sa sobom su ponijeli sve što im je potrebno. Putovali su danima i noćima sve dok nisu došli do bezvodne pustinje, pa stadoše žuriti i uđoše u nju. Putovali su onoliko koliko je Allah želio da putuju sve dok sunce nije bilo visoko na nebu, pa zavlada silna žega, nestade im vode i hrane i umoriše se njihovi magarci pa oni sjahaše i nastaviše hodati pješke. Dok su tako išli Lukman pogleda pred sebe i vidje tamu i dim, pa pomisli u sebi: „Tama je drveće, a dim su Imran i ljudi. Dok su oni to razgledali najednom njegov sin nagazi na oštru kost na putu koja probi njegovo stopalo tako da proviri na gornju stranu, od čega se stropošta bez svijesti. Lukman mu se primače i kad vidje da je njegov sin bez svijesti priskoči mu, privi ga uz prsa i svojim zubima izvadi kost, onda skide i pocijepa svoju imamu (turban) i time zamota njegovu nogu, pa pogleda u sinovljevo lice i oči mu poplaviše suzama tako da jedna od njih pade na dječakov obraz i ona ga probudi. Dječak pogleda u svog uplakanog oca pa mu reče. „Babo, ti plačeš, a govoriš da je u ovome hajr za mene, pa ako je tako zašto plačeš?! Nestalo nam je hrane i pića i ostali smo sami na ovom mjestu.“ Lukman mu reče: „Što se tiče mog plača sinčiću, poželio sam da te iskupim svime mojim na dunjaluku, ali ja sam babo i u meni je nježnost roditelja. Što se tiče tvoga govora: ‘Kako ovo može biti hajr za tebe?’, pa možda je ono što te je zaobišlo daleko teže od ovoga čime si iskušan i možda je ovo što te je zadesilo daleko lakše od onog što te je zaobišlo.“ I dok su oni tako razgovarali Lukman pogleda ispred sebe i vidje da nema više one tame ni dima, pa pomisli u sebi: „Nije ni bilo ništa.“ A onda reče: „Ma, ipak sam vidio, međutim, moguće je da je Gospodar moj izazvao nešto od onoga što sam vidio. I dok je on tako razmišljao iznenada vidje pred sobom neku priliku kako im prilazi na konju. Bio je u bijeloj odjeći i jahao je po zraku. Tako ga je pratio pogledom sve dok nije došao sasvim blizu njega, a onda mu se izgubi iz vida i odmah zatim povika i reče: „Ti si Lukman?“ On odgovori: „Da!“ Reče: „Šta je rekao ovaj tvoj jadni sin?“ Lukman mu reče: „Allahov robe, ko si ti? Ja ti ne čujem glas, niti vidim tvoje lice?“ On reče: „Ja sam Džibril. Mene može vidjeti samo bliski melek ili poslani vjerovjesnik, da nije tako vidio bi me, pa šta ono reče tvoj jadni sin?“ Lukman mu reče: „Zar ti ne znaš šta je rekao?“ Reče: „Ja o vama dvojici ne znam ništa izuzev da sam vas zaštitio da mi ne dođete, jer mi je Uzvišeni Allah naredio da uništim ovaj grad i sve u njemu i oko njega, pa su me obavijestili da vas dvojica dolazite u ovaj grad. Ja sam zamolio Gospodara svoga da vas zadrži nečim, i On vas je zadržao iskušenjem tvoga sina. Da se to nije desilo i vas dvojica bili biste uništeni zajedno sa svima ostalim.“ Zatim Džibril potra rukom po dječakovom stopalu, uspravi se i svojom rukom potra posude u kojima je bila hrana, i one se napuniše hranom. Potom potra posudu sa vodom, i ona se ispuni vodom. Zatim uze i njih i njihove magarce i poletje sa njima poput ptice, i njih dvojica vidješe da su u svojoj kući iz koje su izašli prije toliko dana i noći. (izvor:n-um.com)

akos.ba