Poezija: Sanjam Srebrenicu

Ja još uvijek sanjam
ptice bijele u najljepšem ruhu,
Srebrenicom kako lete i nose
sve njene sinove i svu čeljad,
što crni dušman i nečovjek
rano otrgnu od majke Bosne
i pokosi njeno najljepše cvijeće.

Sada moju Srebrenicu
resi velika šehidska dolina
u kojima hiljade bijelih nišana
blješte poput nura,
gdje hiljade bosanskih šehida
lijepi Džennet snivaju.

Upućujem hiljade selama,
poklanjam hiljade fatiha,
sa hiljade suza u očima,
Bogu dovu iz srca šaljem
da se Srebrenica ponovo srebri,
da se djeca ponovo igraju na livadi,
koju dušman zelenu pokosi.

Često sanjam srebreničke šume
i jauke i krikove, i vapaje i plač,
što su u njima ostali da žive,
a i još danas odjekuju,
miris smrti je na svakom koraku.

Sanjam srebreničke majke
kako zovu sinove svoje ,
zadnje upućene riječi, osmijehe i suze,
sanjam Bosnu gdje ih doziva:
“Djeco moja, krvlju umivena,
mile duše moje duše,
dušman vas iz naručja ote,
gdje ste, gdje ste?!”

Hoću da sanjam Srebrenicu,
cvjetnu k’o behar u proljeće,
hoću da vidim osmijehe
na licima njenih ljudi,
hoću da se ponovo srebri,
i da sija k’o suza u oku Bosne,
koja često za Srebrenicom pada.

Ja još sanjam Srebrenicu,
i nikada prestati neću,
dok ne ugledam osmijeh na njenom licu.

Autor: Dževad Ponjević

Akos.bA