Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > O prolaznosti života: Prihvatiti i primjeniti je različito

O prolaznosti života: Prihvatiti i primjeniti je različito

vrijeme

O prolaznosti života mnogi su pisali. Mnogo saznanja postoji i svaki čovjek prilično zna, ali ne razumije. Razumjeti je drugačije. To je zapravo znanje i saznanje o nečemu, a potom to osjetiti, prihvatiti i primjeniti. Prihvatiti i primjeniti je također različito. Osjećati je drugi pojam. Eh osjećati je skroz nešto sasvim drugo.

Sjedim, gledam i razmišljam, ali ne osjećam i ne razumijem, ipak ne mogu. Tvrd kamen ispod mene, tvrd i hladan, ko zna koliko je star, ko zna čije su ga ruke pravile, da li je taj čovjek osjećao ili možda više njih ili možda nije niko, možda je takav otpočetka, ko zna svejedno je, on je i dalje tvrd i hladan. Nebrojeno različitih osoba prolazi, to već vidim, to mi je jasno. Ali ne vidim njihovu dušu. Pa ja opet ne mogu da razumijem, ne mogu da shvatim ove ljude ispred mene i breme koje svako od njih nosi. Ali osjećam da je to zapravo moje breme, moja briga koju ja nosim. Moju dušu je strah. Strah od njenih briga, od saznanja, osjećaja i razumijevanja. A zašto je čovjeku to teško. Zašto kad je sve ovo prolazno. Zato što čovjek to ne osjeća, ne razumije prolaznost ovog čovječanstva. Svaka duša hoće da živi, da uživa u ljepotama sebe, drugih, u čarima ovog života. Ali to ne čini. Svaka briga svakog okupira i isrcpi i one posljednje udisaje koje duša ima. Neko bi rekao bespotrebno, neko bi rekao razumijem. I razumije, jer svako živi u svojim brigama, brigama drugih, pa opet svojim i tako sve dok se posljednji zraci sunca ne ugase i duša krene na vječni počinak.

A prolaznost je kratka, svakome je blizu. Samo to mi moramo znati i prihvatiti. Ne treba ovih nebrojeno osoba nemarno prolaziti, nemarno gaziti ovaj tvrdi i hladni kamen, a ne pitati se o njegovom porijeklu, njegovoj duši i da li je njegova duša našla smiraj ili ga još uvijek traži. Ja se počinjem pitati, počinjem shvatati da živim trenutno, da živim o danas do sutra, da mi moja briga ne treba biti najveća, da je i nemam. Da uživam u zrakama sunca dok one griju, jer dok one griju i dok ih vidim i osjećam i ja sa njima živim.

Živim kako znam, onako kako sam naučila, svjesna da dobročinstvo nije prolazno, da je to ono što krasi čovjeka, pa i njegovu dušu. Činiti sebi dobro, pa drugome, dobra je odlika poštena čovjeka. Eh to je nešto što nije prolazno, nešto što se ne gasi, a ispuni svačiju dušu, da ona bude zadovoljna.

Gledajući druge ispred mene, pitajući se da li oni znaju, da li se oni pitaju o prolaznosti, o dobrom ili lošem. Shvatam da žure, da bježe od nečega, od svojih briga ili možda bježe, znajući da ih tamo negdje čeka nešto ljepše. Ne znam. Ja vidim samo ljude, koji brzo hode, ne zastajkujući ni pred kim, njihovu vizuelnu raznolikost, ali ne i suštinu. Kako se oni nose sa svojim brigama, da li oni požele otići ili nestati, sručiti sve svoje probleme na drugog neznanca ili se ipak hrabro sa tim nose. Da li oni odlučno žive od danas do sutra ili ne osjećaju da je već sutra. Jer vrijeme prolazi. Možda zato i užurbano idu, ne obazirući se na druge i ono što drugi nose, svjesni da je vrijeme nenadoknadivo i  jedino ono što je nepovratno. Jer gubljenje vremena, gore je i od same smrti. A da li čovjek koji zna, osjeća da vrijeme teče puno brže nego što njegov um može da zamisli. Ne znam. I ja sam samo kap u ovom nemirnom moru. Pokušavam da dođem do one površine, do onog ispunjenja moje duše. Ali zaista je teško. Teško je breme koje nosim, teško je jer nas vjetar nosi i svaki put udaramo o istu stijenu. Treba ispivati iz ovog nemirnog mora i herojski izaći iz ovog nemirnog vremena. A da li imamo vremena za to, da li imamo vremena činiti dobro i živjeti svaku minutu kao da nam je posljednja.

Vrijeme i dalje teče. Treba se izdići, treba ugledati zrake sunca koje nas grije, treba otkloniti oblake koju nam zaklanjaju toplotu i koji nam hlade dušu. Jer dušu ispunjava dobročinstvo, ispunjava blagostanje i mir. A vrijeme ono i dalje teče. Ljudi oni i dalje nemarno prolaze ispred mene, ne osjećajući da zrake sunca sve slabije grije, da nas vjetar pomjera iz onog puta, puta smiraja i dobročinstva. Ja i dalje sjedim pitajući se o kamenu, shvatajući da ga je prekrilo ovo nemirno more i da je on u njemu izgubio svoju dušu i postao hladan. Da li se čovjek to zapita, da li se zapita da se i on izgubio među istim i među različitim svojim nemirnim stanjem. A bar je to lahko promijeniti, jer ako promijenimo sebe, tim mijenjamo i druge. To čovjek zna, to njegova duša zna, a da li on to hoće, da li on to razumije, prihvata ili osjeća.

Moja duša hoće, hoće da čini dobro, da bude zadovoljna, da se izdigne na površinu i da nađe smiraj. Da ne bude ovaj tvrdi i hladni kamen za koji se ne zna ni porijeklo.

Piše: Amina Kalajdžić

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top