Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > Komentari nekih naših poslovica: Pravda ponekad spava, ali nikad ne umire!

Komentari nekih naših poslovica: Pravda ponekad spava, ali nikad ne umire!

Pravda je počesto nedokučiva i za naša poimanja nedostižna. Danonoćno gledamo razne nepravde i pitamo se kad će već jednom svemu doći kraj. Djeluje nam neizdrživo i beskonačno to što čekamo kad će pravda biti tu. Dostupna i jednaka za sve.

Ova poslovica, ali i mnoge druge pokazatelj su da će pravda kad-tad doći na vidjelo i da će svi zulumćari i nasilnici biti kažnjeni upravo onako kako to i zaslužuju.

Postoji jedna narodna izreka koja nadopunjuje pomenuto, a koja kaže: ”Iza muke i last”.

Ova pomenuta izreka potpuno se slaže za Božanskom porukom: ”Zaista iza svake poteškoće dolazi olakšanje” (Kur’an)

Navedeni citati dokaz su da iza perioda nepravde i zuluma dolazi period pravde i blagostanja.

Siguran sam da je ovo prirodan zakon dešavanja u kosmosu, koji je postavio Uzvišeni Allah i sve se dešava po tom ustaljenom zakonu.

Prijatelja nasamo ukori, a javno ga hvali

 

Prijateljstvo je ono što ispunjava život svakog čovjeka i čini ga umnogome ljepšim i zanimljivijim.

Svako se od nas trudi da stekne dobrog i iskrenog prijatelja, ali i da ga održi.

Obaveza nam je da prema ljudima za koje se uvjerimo da su dokazani i provjereni prijatelji, budemo iskreni i dostupn,i uvijek i svuda.

Neophodno je da biramo moralne, iskrene i pažnje vrijedne prijatelje.

Jedne narodna izreka kaže: ”S kim si, takav si!” Jedna druga opet kaže: ”Drug je drugu ogledalo!” Nepobitno je da nam obje ukazuju na isto: da naš drug i prijatelj, to jest osoba sa kojom se najviše družimo i provodimo vrijeme mora biti oličenje dobrih i plemenitih osoba, ako i sami želimo ostati ili biti takvi. Poznato je da ljudi nesvjesno oponašaju drage ljude želeći biti poput njih. U ovom slučaju jako je bitno imati pažnje vrijednu osobu za prijatelja, jer ukoliko ga poželimo kojim slučajem iz bilo kog razloga djelimično oponašati i zadovoljiti onda će to biti u nečem korisnom i plemenitom, ali i obratno. Ukoliko on poželi nas oponašati i svojim postupcima zadovoljiti, onda će, ukoliko smo i mi sami uzorni i pristojni prijatelji, i on sam činiti dobre, plemenite i općekorisne stvari.

Ova mudrost nas usmjerava da ćemo u osami sa svojim prijateljem biti kritični i ukazati mu na svaki eventualni propust i manu koju kod prijatelja primijetimo, ali u javnosti to će biti suprotno. Hvalićemo ga, spominjati po dobru i štiti njegov ugled i dostojanstvo bilo kada i bilo gdje, bilo to u njegovom prisustvu ili odsustvu.

Naravno, ovo podrazumijeva i našu spremnost da u osami sa prijateljem i mi sami budemo spremni na eventualne kritike i prijateljske savjete, ali i da od prijatelja očekujemo moralnu i svaku drugu zaštitu u javnosti, bilo da smo prisutni ili ne.

Na kraju života nam ostane samo ono što smo drugima poklonuli

Živimo u svijetu interesa, laži i licemjerstva. Sve one plemenite osobine koje su nekada krasile naše društvo polako idu u zapećak i manje su vidljive od ovih negativnih i ružnih pojava koje nam se nameću.

Stoga je na nama velika uloga i veliki zadatak. Vratiti sve ono dobro i plemenito opet na javnu scenu, u naša društva i naše domove.

Davanje i dijeljenje ljudima kojima je to potrebno je svakako jedna od bitnijih i značajnijih osobina. Ova poslovica se u potpunosti slaže sa religijskim naučavanjem koje nas potiče na dijeljenje i potpomaganje i koje kaže da je to sredstvo brzog i efikasnog ulaska u Raj ( Džennet).

U današnjem vremenu krize, recesije i siromaštva posebno je značajan pojam davanja i dijeljenja.

Obaveza nam je javno govoriti o tome i poticati potpomaganje svih onih kojima je to neophodno.

Gledam kako ljudi bezpotrebno grade i troše novac na nepotrebne stvari, dok drugi jedva preživljavaju. Pitam se: kad bi svi ovi ljudi koji bespotrebno troše svoj novac na luksuz i ovaj prolazni dunjaluk, imali svijesti pa ispunili svoju obavezu davanja( u islamu poznatu kao obavezno izdvajanja-zekat), da li bi uopće bilo siromašnih i gladnih. Zasigurno da ne bi. Svi bi bili zadovoljni i sretni. Stoga, smatram obaveznim javno podstaknuti i tražiti od onih koji su dužni da daju i dijele iz svog imetka, da to čim prije i učine. Time ispunjavaju svoju moralnu, ljudsku i vjersku obavezu i svrstavaju se u red Bogu odanih i uglednih ljudi.

Škrtice niko ne voli. Bog kaže da je bogatstvo iskušenje za one kojima je dato, iz razloga da se vidi kako će oni s tim postupiti.

Kaže se da će bogatstvo i imetak mnoge strmoglaviti u pakao, zbog toga što ga nisu dijelili sa onima kojima je on bio neophodan.

Opet za one velikodušne, koji troše i dijele, bogatstvo je blagodat sa kojom se otići u raj.

 Kao i sve drugo na ovom prolaznom svijetu, tako i imetak može biti utrošen u dobro ili zlo. Može biti razlogom naše vječite sreće na budućem svijetu ili razlogom naše vječite propasti i patnje na onom svijetu ukoliko nismo znali upravljati imetkom i trošiti ga na svoju porodicu, rođake, prijatelje, komšije i sve one kojima je on bio potreban.

Besmisleno se plašiti da ako budemo davali i dijelili da ćemo propasti i ostati bez ičega.

Uzvišeni kaže da će onima koji dijele uvećati imetak iz riznice svoje milosti i da će im to biti mnogostruko uvećano.

Ipak bitno je znati da naše dijeljenje mora biti potaknuto iskrenošću i činjeno u ime Stvoritelja, a ne zarad lične hvale, prestiža i ličnog dokazivanja.

Allah, dž.š., a ni ljudi ne vole hvalisavca i foliranta. Najbolje dijeljenje je ono koje se čini krišom, onda kada to drugi ljudi ne vide. Tako ćemo se zaštiti od tog hvalisanja i dokazivanja.

Međutim, dijeljenje koje nam je obaveza kao zajednici ( zekat)  može biti činjeno javno sa ciljem da i druge podstaknemo da isto to učine.

Svi ljudi se smiješe na istom jeziku

Osmijeh je neprikosnoveno oružje u ruci svakog  pojedinca, koje možemo upotrebljavati svakodnevno, više ili manje. To je jedino oružje čija svakodnevna i cjelodnevna upotreba donosi radost, sreću i širi kod ljudi pozitivan osjećaj sigurnosti, pažnje, ljubavi, ali i povjerenja.

Ljude olako možemo pridobiti toplim, nježnim i iskrenim osmjehom. Što ga više budemo upotrebljavali sve više ćemo biti omiljeniji i prihvatljiviji u društvu.

Zato ova poslovica nedvosmisleno jasno upućuje na to da je osmijeh prihvatljiv za sve uzraste, kulture i civilizacije. Osmijeh je nepotrošna roba koja nam svojom čestom upotrebom donosi ne samo veći ugled, već time pridobijamo veći broj ljudi za prijatelje i uspješne partnere.

Iz svog iskustva znam da su najomiljeniji ljudi u društvu oni sa čestim i iskrenim osmjehom koji dijele sa svima onima koje susretnu i stupe u komunikaciju.

Osmijeh spada u dobro djelo za koje slijedi Božanska nagrada. To nam jasno i precizno govori nekolicina predaja koje se prenose od posljednjeg Božijeg Poslanika i Vjerovjesnika, Muhammeda, mir Božiji s njim.

Ne dopusti da bilo koga sretneš, a da on poslije susreta sa tobom nije postao sretniji

Ovo je jedan od najboljih savjeta i preporuka sa kojom sam se susreo posljednjih mjeseci.

Ljubaznost, uljudnost i toplina, osobine su koje se ovim savjetom traže od nas.

Jako je značajno obratiti pažnju na ovu preporuku. Kada bi je samo polovica ljudi na Zemaljskoj kugli primijenila, u svijetu bi zavladala ljubav, povjerenje i ta davno izgubljena toplina u komunikaciji koja nam svima zasigurno fali i nedostaje.

Svakodnevno u pošti, tramvaju, autobusu, trgovinskim radnjama, restoranima i slično, susrećemo namrgođena i zabrinuta lica, obezglavljena ovodunjalučkim brigama, koja nemaju vremena za sebe, a kamoli za druge.

Svi nekud žure, trče i svojim namrštenim i zabrinutim licima svojim sagovornicima i slučajnim prolaznicima šalju poruku odbojnosti, nepristupačnosti i netrpeljivosti.

U zraku umjesto pozitivne nesvjesno širimo negativnu energiju i doprinosimo još većoj psihičkoj krizi i neuravnoteženosti i kod sebe i kod ljudi koje susrećemo.

Ova mudrost ima za cilj da nas promijeni i naš život učini kudikamo boljim i sretnijim i ljepšim. Primijenimo je. Ništa nas to neće koštati!

Ko druge potcjenjuje, sigurno o sebi nije dovoljno razmišljao

Licemjerstvo, ogovaranje, kleveta, potvora i laž su osobine koje zabranjuje izvorno Hristovo učenje, ali i plemeniti islamski nauk.

U svim štivima i bontonima na svijetu ove osobine smatraju se prezrenim i nepotrebnim.

Ipak, svijet je pun onih koji se u mnogome odlikuju baš ovim navedenim osobinama.

Ova poslovica govori o potcjenjivanju drugih, pa ćemo se isključivo i tim pozabaviti ukratko.

Ljudi rado vole da kleveću i potcjenjuju druge. Čine to iz raznih razloga, a najčešći su: ljubomora, zavist i mržnja.

Kad bi svako od nas bolje razmislio shvatio bi da nije bezgriješan i da mu je najpreče pozabavit se sobom i svojim manama. Otkud nama pravo da potcjenjujemo, ogovaramo i klevećemo druge, a pri sebi imamo iste ili slične propuste i mane.

Potcjenjivanje je odlika nepromišljenih i egoističnih ljudi.

Stoga, okanimo se potcjenjivanja i nepotrebnog govora. Za svaku riječ ćemo odgovarati na Sudnjemu Danu, i zato dobro razmislimo kako ćemo položiti račun kad naš govor bude predmet Božanskog suda.

Pozabavimo se sobom i vidjećemo da nikada nećemo imati vremena za istraživanjem mana i propusta drugih.

Svijet je gladniji ljubavi nego hljeba

Žalosno, ali istinito. U periodu aktuelizacije priče o globalnoj recesiji i krizi širih razmjera

koja zahvata cijeli svijet, nemoguće je ne napraviti kraći osvrt kako na materijalno, tako i na duhovno stanje današnjeg čovjeka kojeg svakodnevno viđamo zabrinutog, potištenog i obezglavljenog raznim dugovima, bolestima, brigama i slično.

Na svijetu nikada više nije bilo humanitarnih organizacija, a tako puno osiromašenih i gladnih beskućnika, kao što nikada više nije bilo promotora, propagatora i  ”prodavača ljubavi”, a nikad u svijetu nije bilo manjka ljubavi i više onih kojima ona uistinu i treba, kao što je to situacija danas u cijelome svijetu.

Ljudima je ljubav i toplina potrebna baš kao i hljeb za preživljavanje, pa čak i više od toga.

Ljubav je postala neophodnija negoli i sam kruh. Majke ostavljaju djecu na ulicama, starci su prepušteni hladnim penzionerskim domovima, a sve je više priča iz crne hronike koje govore o ubistvima unutar same obitelji, te o samoubistvima, kolektivnim ubistvima i slično.

Smatram da je glavni razlog ovakvog nereda i moralne anarhije u svijetu nedostatak vjere i izbacivanje vjerskih propisa i pravila iz javnog života.

Ukoliko bi ljudi bili istinski vjernici i svoj život podredili objavljenim nebeskim knjigama nikada ne bi imali ovakvo beznađe i licemjerstvo.

Ne bi bilo ubistava, krađa, korupcije, silovanja, ratova i svih drugih moralnih nastranosti kojim obiluje današnje društvo, kako na istoku, tako i na zapadu. Sve navedeno dešava se kao posljedica nedostatka vjere.

Život pravog vjernika ispunjen je srećom, blagoslovom, ljubavlju i tolerancijom.

Vjera uči čovjeka svemu onome što je hvale vrijedno i korisno.

Zato svi oni koji bježe od vjere i traže njeno stavljanje na marginu dešavanja ustvari su sudionici u ovom neredu i anarhiji koju svakodnevno viđamo prateći štampu, radio ili televiziju.

Kako mogu biti siguran da će čovjek koji je materijalista  biti taj koji će ispoštovati određeni dogovor, održati zadanu riječ ili pak zaštiti i očuvati moj imetak. Šta je i ko garant da će to uistinu biti uspješna saradnja i partnerstvo?

Na koga se mogu takvi partneri pozvati i ko im može biti jamac da su oni pošteni, moralni i odgovorni? Niko. Boga se ne boje, jer Ga negiraju, a ovosvjetski savremeni zakoni su preblagi da bi ih se bojali. Prepuni su nedostataka i manjkavosti. A kako i ne bili kad ih prave različite, suprostavljene političke partije i frakcije koji gledaju svoj vlastiti stranački interes i po njemu donose državne zakone, a ne gledaju potrebu savremenog običnog čovjeka, niti prate savremena tehnička dostignuća da bi ih maksimalno iskoristili i stavili čovjeku na raspolaganje.

Primjer takve neiskorištenosti jeste posljednje svjetsko prvenstvo u fudbalu u kojem su mnoge državne reprezentacije oštećene samovoljom neodgovornih sudaca, uprkos postojanju savremenih kamera, koje se mogle biti od pomoći sucima pri donošenju bitnijih odluka tokom utakmice.

Međutim, ljudskoj tvrdoglavosti i učahurenosti nema granica.

Djeci su mnogo više potrebniji uzori nego kritičari

Djeca su najveće blago ovoga svijeta i jako je bitno kako ćemo se o njima brinuti i kako ćemo ih odgajati.

Neki stručnjaci smatraju da se u ranoj fazi djetinjstva djeca trebaju podučavati svim korisnim osobinama, jer se te osobine kasnije reflektuju kroz život u onom omjeru u kom smo to djecu podučili do njihove šeste godine.

Smatram veoma bitnim i značajnim u tom svakodnevnom odgoju da je praktičan primjer koji pokazujemo djeci nezamjenjiv i neprikosnoven.

Kako roditelji, tako i sami nastavnici, socijalni radnici i pedagozi moraju umanjiti svoju potrebu za pukom kritikom i klasičnim strogim savjetovanjem.

Potrebno je puno više poraditi na sebi i svom ponašanju kako bi djeci bili živi primjer i uzor kako treba živjeti i kako se u svim situacijama treba ponašati.

Svjedoci smo kako naši odrasli svakodnevno djeci pričaju o štetnosti alkohola, kocke, cigareta, psovki i slično, ali se sami tih savjeta ne pridržavaju.

Naprotiv, javno se pije, puši,psuje, kocka, i šta sve ne, i kako da naša djeca ostanu gluha i nijema na sve što mi radimo. Oni nas vole i mi smo im uzori. Tako da djeca ”kao spužve” upijaju sve naše riječi i postupke, a da mi toga nismo ni svjesti.

Tek kasnije kad čujemo kako naše dijete psuje, konzumira cigarete ili alkohol, tek tada se probudimo i shvatimo”koliko je sati”.

Sad je teško dijete ili omladinca odviknuti od svih tih štetnih poroka.

Trebali smo paziti s kim se druži, s kim izlazi, a počesto mi sami i naše ponašanje budemo najveći krivci za postojanost njihovih loših navika i poroka.

Djeca često po principu ”kad mogu tata i mama što ne mogu i ja”, čine iste stvari po uzoru na nas.

Zato je naša neizostavna obaveza da djeci budemo živi uzori u svim životnim aktivnosti, a manji kritičari i puki savjetnici koje djeca nerado slušaju.

Sutra, sutra, uvijek sutra i tako protekne život

Vrijeme je novac, kaže jedna engleska poslovica, zato je veoma bitno svoje vrijeme dragocjeno iskoristiti i svoj dan rasporediti na najbolji mogući način.

Ukoliko uspješno rasporedimo svoj dan, uspješno ćemo rasporediti i svoju sedmicu, mjesec i cijeli svoj život.

Nemojmo dozvoliti da vrijeme tratimo na gluposti i besmislene stvari. Igrice i razne društvene dokolice mogu biti u našim životima kao vid zabave i razonode koja nakratko opušta, međutim, to nam nipošto ne smije postati opsesija i glavna dnevna preokupacija.

Postavimo stvari po prioritetima. Posao, škola, fakultet, porodica, molitva, rodbina, prijatelji, pa tek onda igrice i razne ovosvjetske dokolice.

Iskoristimo svoju mladost mudro i pametno. Posvetimo se nauci, poslušnosti roditeljima, molitvi, sportu, te općekorisnim društvenim aktivnostima.

Nikad ne odlažimo svoje obaveze i poslove za sutra. Jer sutra može biti opet sutra i sve tako. I sama poslovica nas upozoravamo da je to tako. Izvršavajte svoje obaveze na vrijeme, pa ćete vidjeti kako onda sve stižete i kako vam u životu sve teče po planu. Bez stresa, napetosti i žurbe.

O mrtvima ne treba govoriti ništa drugo osim dobro

U našem narodu postoji ružna navika tračanja, klevetanja i ogovaranja.

Idemo do te mjere da svojom zavišću, ljubomorom i zlobom čak ni umrle ne ostavljamo na miru. Aktivno pretresamo šta su i kakvi su bili. Zašto su radili ovo ili ono. Da li će otići u Raj (Džennet) ili Pakao (Džehennem) i slično.

Moramo znati da pravo na odluku i sud gdje će ko baraviti na onom svijetu donosi samo Allah Sveznajući i niko više. Naša razglabanja i sudovi su bespotrebni, stoga ih se besprijekorno moramo klonuti.

U muslimanskoj tradiciji i u nekim crkvama unutar kršćanstva postoji običaj i praksa da ljudi ukoliko sjede, a naiđe povorka sa umrlim, ustaje se, sve dok povorka ne prođe.

Bar na takav način treba odati počast i poštovanje koje pripada umrlom i sjetit ga se po dobru, a ono loše i ružno što je eventualno bilo u njegovom životu, trebamo zaboraviti i prepustiti Višnjem sudu.

Za umrle trebamo moliti često i iskreno. Ukoliko naše molitve budu iskrene Svevišnji će oprostiti bar dio grijeha onoj umrloj osobi za koju molimo.

Nepotreban je izdatak za spomenike; uspomena na nas trajat će ako smo to životom zaslužili

Svjedoci smo danas u svijetu velikog broja mauzoleja i visokih, skupocjenih nadgrobnih spomenika kojih imamo na svakom koraku. Nije bitno da li su u pitanju grobovi kršćana, budista, muslimana ili drugih. Svi su se nepotrebno upustili u ovaj luksuz ne razmišljajući da uzalud troše i bacaju novac. Ljudi vjeruju da se izgradnjom skupocjenih nadgrobnih spomenika tako odužuju svojim umrlima i iskazuju im pažnju i poštovanje, međutim, istina je suprotna.

U starim budističkim, kršćanskim i muslimanskim spisima jasno se poziva na asketizam kad je ova oblast u pitanju. Zabranjuju se veliki nadgrobni spomenici i ljudi se pozivaju da se svojih umrlih sjećaju redovitim molitvama, u kojima će moliti za oprost grijeha umrlog, te da umrlom nadgrobni spomenici baš ništa ne znače.

Neki muslimanski učenjaci nepobitno tvrde da islam čak i zabranjuje izgradnju mauzoleja i skupih nadgrobnih spomenika.

U njihovim izvorima se preporučuje redovna molitva za umrle, ali i udjeljivanje imetka siromašnima na ime umrlog člana obitelji. Tvrdi se da je to pravi način oduživanja umrlima, jer će im zbog toga, kako izvori kažu, Bog oprostiti grijehe i nakon smrti.

Preporučuje se da se naprave vrlo mali skromni grobovi, a novac koji bi potrošili za skupocjene spomenike potrebno je dati nekom učeniku, studentu ili bespomoćnom starcu sa nakanom da to što dijelimo činimo pred dušu našem umrlog moleći Allaha, dž.š., da mu oprosti grijehe i smiluje mu se.

Ako smo bili dobročinitelji onda će naša djela biti najveći jamac da ćemo se i nakon smrti još dugo spominjati, a posebno ako smo iza sebe ostaviti kakvo dobro, kao što su fino odgojena djeca, kakva ustanova, objekat, knjiga ili bilo šta što će koristiti ljudima i zajednici i nakon naše smrti.

 Svakom njegov čas

Ova poslovica se može povezati i sa nama dobro znanom izrekom: ”Sve u svoje                vrijeme!”

 Zakoni koji vladaju u kosmosu nedvosmisleno potvrđuju da će svako imati ”svojih            pet minuta” i to više puta u životu, i obaveza nam je te minute, sate , dane i godine   maksimalno iskoristiti.

 Svako će imati priliku da se dokaže i ta prilika nikog neće mimoići. Jako je bitno        prepoznati pravi čas, to jest osjetiti da baš taj period i vrijeme koje dolazi ide nama u korist i da to vrijeme ”radi za nas”, i stoga ga trebamo maksimalno iskoristiti.

 Ko se razmeće riječima, smatra se da je manjkav čašću

 Onaj ko puno priča, puno i griješi. Stoga su u prošlosti svi oni koji malo govore i paze šta će, kad i gdje kazati, proglašavani posebnim, mudrim i razumnim.

Nema posebne razlike između prošlih vremena i današnjice, bar kad je odnos prema ovoj pojavi u pitanju.

Jako je bitno da svoj govor ograničimo samo na ono neophodno i korisno. Bespotrebna priča uglavnom ode u pravcu ogovaranja, potvore, laži ili standardnog ljudskog samoljublja. Upravo vodi nas na sve ono što ne voli ni Uzvišeni Allah  niti ljudi.

Zato je ova latinska izreka zbog svoje istinitosti i značaja izabrana između desetina drugih i jasan je pokazatelj značaja govora i onoga što on sa sobom nosi.

 Iz knjige ”Etičke teme”, poglavlje ”Komentari poslovica”

Autor: Admir Iković

akos.ba

 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top