Mostar – Stari i ja

“Za mlade je putovanje dio edukacije, za stare dio iskustva” (Francis Bakon)

Odavno pratismo prognozu za jednu posjetu Mostaru. Protekli vikend je konačno bila povoljna, te se u lijepom i odabranom društvu uputismo na put. Šta bi bila posjeta jugu da se ne ode u Blagaj i njegovu  tekiju. Dan je bio kao po želji. Hercegovačko sunce nas je pomalo pržilo, vjetrić pirkao, a svježina i žubor vode ostavljali bez daha. I dok smo uz škripu starih tekijskih dasaka obavljale namaz sa lica svake od nas se moglo vidjeti zadovoljstvo i zahvalnost. Zahvalnost Svemogućem na dinu, na ljepoti, na domovini…

I dok se ruča riba, te proba smokvara vrijeme je za polazak. Ipak je Mostar naš glavni cilj.

“Putovanje i promjena mjesta daju umu novu snagu” (Seneka)

Polahko prilazimo starom dijelu grada i čini se da je sve zamrlo. Tek poneki prolaznik i prazni objekti. Na naše iznenađenje, kako se primičemo jezgru, tako se broj ljudi povećeva. Zamislite 99% ljudi bez maski, iako je samo par dana ranije krizni štab pooštrio mjere u suzbijanju pandemije. Nije to ona vreva kao u neka bolja vremena, ali gužva ipak jeste. Mostarci ljubazni, nasmijani, gostoprimljivi. Nude, pitaju, šale se, a mi slušamo taj poseban i simpatičan akcenat.

Mostar u svoj svojoj ljepoti zove i mami. Nekako kako čovjek stari svaki svoj korak vaga, upoređuje ga sa prošlošću. Sjećanja ožive, a godine nemaju težinu. Tako i moje misli čim priđosmo Starom mostu zaroniše u djetinjstvo i prvu posjetu ovom gradu. Bio je to mektebski izlet krajem osamdesetih. Sjećam se svog prvog koraka na mostu gdje sam nježno i tiho hodala, a u isto vrijeme bila velika k’o kuća. Bila su to neka druga vremena i ne toliko dostupnih informacija i fotografija.

Sve ono što smo znali je preko ljudi koji bi nam ispričali, preko školskih i ostalih knjiga. Možda smo zato i toliko voljeli knjige. Milovala sam ogradu i udisala miris, jer je to bilo nešto posebno. Ja, malena djevojčica u pohodu na Stari most. Ja, zrela žena, po ko zna koji put otada u pohodu na novi Stari most. Ista ljubav, ista osjećanja iako ni most, a ni ja više nismo  isti.

„S Mostarom je drugačije, s njim se nikad ne opraštam. Jer, Mostar možeš napustiti, al on ne napušta tebe. Uvuče ti se pod kožu, protiče ti kroz vene i sjedini se s tobom, a da nisi ni svjestan toga. I onda je kasno, nostalgija te zauvijek vuče ka gradu rođenom na obalama Neretve“ (A. Šantić).

Za Akos.ba piše: Zilha Ramić