Islamske teme

Dobrovoljni hadž ili pomaganje unesrećenih: Koliko nas košta naša oholost i tvrdoglavost?

 U jednoj od svojih knjiga posvećenih razumijevanju prioriteta u djelovanju i životima muslimana, šejh Karadavi navodi interesantan primjer muslimanskog neprioritetnog aktivizma koji je proizvod slijeđenja ličnih hirova izdignutih iznad potreba ummeta  i šire muslimanske zajednice

Naime, šejha Karadavija je nekolicina uglednika iz Zaljeva obavijestila da planiraju, po ko zna koji put, i te godine otići na hadždž,  vidno želeći da se tim gestom pohvale pred ovim alimom. Pošto se to dešavalo u vrijeme zadnje agresije na Bosnu 1993. godine, šejh je istima pojasnio da je sa šerijatsko-pravnog gledišta  preče da svoj novac koji bi uložili u dobrovoljni hadždž pošalju gladnim i napaćenim muslimanima Bosne koje agresori napadaju sa svih strana. Pojasnio im je da bi to bio puno veći sevap, nego što, po ko zna koji put, idu na hodočašće koje im nije farz.

Oni naravno nisu šejha poslušali, već su iznijeli svoje bijedno opravdanje kazavši da svake godine kad se približe dani hadždža oni moraju udovoljiti nekom svom ”unutarnjem nagonu” i ćejfu i te dane isključivo provesti na hadždžu.

Džaba prioriteti, džaba savjeti najvećeg živućeg islamskog fakiha, džaba sve. Oni tjeraju po svome.

E, ovakva i slična muslimanska tvrdoglavost košta nas mnogo čega. Uzvišeni kaže jedanput i to ako ste u mogućnosti, a neki po pet- šest puta. Neki čak i iz tuđeg imetka i od državnih para.

Organizator kaže: krećite se isključivo po određenim maršutama i po datom i predviđenom planu, oni jok.

Poslanik, a.s., kaže: učite ”Odazivam Ti se, Allahu moj”, međutim, neki uče: ”Odazivam ti se, o Husejne”. I šta očekivati, osim drastičnih Božijih opomena u vidu raznih musibeta i nedaća.

Helem nije da smo samo tvrdoglavi i da ne slušamo savjete, već smo i saučesnici u izmišljanju nekih novih oblika ibadeta (obredoslovlja) koja ni Bog ni Njegov Poslanik nisu propisali.

Mnogi su sebi umislili da mogu biti veći muslimani od Resulullaha, njegovih ashaba, i naših imama u fikhu.

Pojedinci klanjaju određene namaze kojih nema u izvorima islama, čine razne zajedničke vidove zikra kojih nema ni u kakvim hadiskim zbirkama, te od određenih pojedinaca prave ”svece”, mada nam je svima znano da u islamu nema svetaca.

”Ljudi su pred Bogom jednaki kao zupci u češlja. Razlikuju se jedino po broju dobrih djela koje učine.” Ipak, šejtan je vrlo rano zaveo određene grupacije ljudi koji su se podvojili u razne grupice, praveći sebi mimo džamija posebne nastambe za namaz i zikr, a svojim umrlima, po uzoru na druge narode, gradili visoke i skupocjene nadgrobne spomenike uprkos Poslanikovoj zabrani činjenja istog.

Mnogi su otišli u razne krajnosti, a islam je srednji put, put bez nepotrebnih teoloških i obredoslovnih dodataka i put u kojem nema nikakvih pretjerivanja.

Čini se da to mnogi teško mogu ”svariti”. Umjesto da sav svoj potencijal ulože u izgradnju što boljih međuljudskih odnosa, te hiljadama muslimana neklanjača lijepo i pristupačno pojasne važnost klanjanja pet dnevnih propisanih namaza, mnogi od nas energiju troše na hvaljenje svojih stavova, mezhepskih i tarikatskih mišljenja brutalno negirajući sve ono drugo i drugačije.

Prva stvar za koju će Uzvišeni svoja stvorenja na Sudnjem danu pitati jeste namaz. Ukoliko on bude dobar nadati se da će i sve ostalo biti dobro. Stoga, potrebno je da svu svoju energiju usmjerimo ka razvijanju svijesti o namazu, a da se okanimo priča o bezgriješnim ehlibejtskim imamima, zavraćenim nogavicama, kerametima i čudima sufijskih i selefijskih šejhova, te besmislene priče o tome da je najvažnije da imamo ”dobro srce” pa makar vlasnik istog nikad Allahu ne pao na sedždu.

Moramo se okaniti bajki i pukog džahilskog maštanja. Uzvišeni će nas pitati za namaz i za druga dobročinstva, jesmo li ih i u kojoj mjeri činili.

Na Sudnjem danu neće biti značajno koje smo bili nacije, kojeg mezheba ili tarikata, te za koju smo stranku glasali na izborima. To su skoro pa potpuno nebitni detalji za Sudnji dan i za naše vječno spasenje na onom svijetu.

Bitno je jesmo li iskreno vjerovali i jesmo li činili ibadete i dobročinstva onako kako je to Uzvišeni propisao, te da li je to bilo u ime Njega.

Stoga usmjerimo svoju pažnju na što veći broj dobrih djela, a ostavimo po strani svoje lične hirove, te stranačke, tarikatske i mezhepske podjele.

Budimo složni i jedinstveni. Samo takve nas voli Svemogući Gospodar. Tvrdoglavost i mezhepska zatupljenost neće nam nikakvo dobro donijeti.

Očistimo svoja srca od oholosti, umišljenosti i vizije da smo samo mi dobri i da smo samo mi uvijek u pravu.

Potrebno je ponekada slušati i savjete drugih, pa makar oni bili i mlađi od nas. Nikad ne znamo preko koga nam Svevišnji šalje savjet, uputu i izlaz iz naših svakodnevnih briga i preokupacija.

Za Akos.ba piše: Admir Iković

Povezani članci

Back to top button