Žene pravovjerne: Esma “vlasnica dva pojasa”

Porijeklo i primanje islama

Esma je bila kćerka Ebu Bekra, sestra po ocu h. Aiši koja je majka pravovjernih. Žena Zubejra ibn Avvama, bliskog druga Božijeg Poslanika, a ujedno i amidžića, a majka Abdullaha ibn Zubejra. Islam je primila među prvim muslimanima.
Bila je osamnaesta po redu. Prije preseljenja u Medini stalno je boravila u Meki pomažući muslimanima i u širenju poziva doživljavajući razne poteškoće na Allahovom putu. Tri su slučaja zbog kojih joj Poslanikovi biografi iskazuju veliko poštovanje i počast.

H. Esma pripovijeda o prvom i kaže: Kada je Poslanik htio da preseli u Medinu pomagala sam mu u pripremanju za put. Nismo mogli naći ništa čime bismo vezali mješinu s vodom i bošču s hranom, pa sam rekla ocu: ‘Ne mogu naći ništa osim mog pojasa’. On je rekao: ‘Pocijepaj ga popola. Jednim dijelom sveži mješinu a drugim bošču.’ Prenosi se takođe da joj je Poslanik tom prilikom rekao: ‘Neka ti Allah ovaj tvoj pojas zamijeni sa dva pojasa u džennetu!’ Od tada je nazvana ‘vlasnica (nosačica) dva pojasa.’

O drugom slučaju kaže: Poslanik i Ebu Bekr su bili izašli iz kuće kad nam je došla grupa Kurejšija s kojima je bio Ebu Džehel ibn Hišam. Zaustavili su se pred našom kućom. Izašla sam pred njih a oni me upitaše: ‘Gdje ti je otac, kćeri Ebu Bekrova?’ Odgovorila sam: ‘Tako mi Allaha, ne znam gdje je.’ Ebu Džehel je podigao svoju prljavu ruku i ošamario me tako jako da mi je minđuša otpala.

O trećem slučaju kaže: Kada je Poslanik učinio hidžru s njim je bio i moj otac. On je tada uzeo sav svoj imetak a to je bilo pet ili šest hiljada dirhema. Tom prilikom nam je došao amidža Ebu Kuhafe koji je bio slijep i rekao: ‘Tako mi Allaha, čuo sam da je Ebu Bekr ponio sav svoj imetak sa sobom.’ Ja sam mu tada rekla: ‘Ne striče, ostavio nam je mnogo dobra. Uzela sam kamenčiće i stavila ih u jednu posudu, uzela strica za ruku te rekla: ‘Striče, stavi ruku ovdje.’ Stavio je ruku i rekao: ‘Nema sumnje da je tu novac. Lijepo je kada vam je ovo ostavio.’ Ovaj slučaj je naveliko poznat. Esma kaže: ‘Ne, tako mi Allaha nije tako. Naš otac nam nije ostavio ništa, ali sam ovim željela da smirim strica.’

Ovo je bila Esma. Nije to žena koju je zanimao ugled nego je to vjernica koju je interesovala njena misija. Nije nikakvo čudo što je tajnu hrabro skrivala i što je Ebu Džehelu i njegovom društvu stala snažno na put, što je pocijepala svoj pojas drage volje, strpljivo podnijela šamar Ebu Džehela i učinila varku samo da bi udovoljila svome stricu. Ona je bila sretna što je to učinila radi vjere i svoje misije.

Esma kao supruga

Esma se udala za Zubejra prije Hidžre. Oboje su bili muslimani čija su srca osjetila slast imana, s čijom je krvlju i mesom islam sjedinjen. Bili su primjer idealnih supružnika koji su imali zajednički cilj i put pod istom zastavom. Kada je on učinio hidžru i ona je učinila, kada se borio na Allahovom putu ona ga je bodrila, bila je strpljiva kada je on bio u nevolji a zahvaljivala Allahu kada je on bio sretan. Nije je spriječio položaj njenog oca, niti ugled njenog plemena da bude uz njega u teškim danima i siromaštvu. Radila je i zalagala se, porodicu izdržavala vlastitim trudom i znojem.

Ona pripovijeda: Kada me Zubejr uzeo nije imao ništa od imovine niti je imao robova. Svo bogatstvo bio mu je jedan magarac o kome sam se brinula, donosila mu travu, hranila ga i radila sama ostale kućne poslove. Prenosila sam košnice iz njegove njive za dvije trećine sata i to na glavi, mijesila sam, donosila vodu, a sve sam to radila s velikom pažnjom.

Nedugo zatim muslimani su pošli da osvajaju razne krajeve, umnogostručavala se njihova dobra, a Zubejru su dolazili hiljade vladara i donosili haradž. Ostvarile su se riječi Gospodara upućene mu’minima koji su bili strpljivi. Allah, dž.š., kaže:

One koji se isele Allaha radi, nakon što su bili progonjeni, Mi ćemo još na ovom svijetu na lijepo mjesto smjestiti; a nagrada na onom svijetu će biti još veća – kada bi oni samo znali! (En-Nahl, 31)

Esma kao majka

Dugo vremena nakon Hidžre muslimanima u Medini se nije rodilo dijete. Jevreji su im prigovorili da su im oni sihir učinili i da neće nikada imati poroda. Međutim, desilo se drugačije. Prvo novorođenče bio je sin Esmin kome je nadila ime Abdullah. Muslimani su se tome radovali, a nakon njega su se rodili Urve i Munzir. Nijedan od njih, bio on učenjak ili vojskovođa, ne može biti ravan Esmi i njenom sinu Abdullahu, koga je historija učinila čuvenim a njegovu majku upisala u knjigu vječnih majki.

Poslije smrti Jezid ibn Muavije, Abdullahu ibn Zubejru je ponuđeno da bude halifa u najvećim islamskim centrima kao što su Hidžaz, Jemen, Irak i Horosan. Pristao je na to i bio devet godina emirul-mu’minin dok nisu Benu Umejje proširile svoju vlast na tom području. U tom periodu je Hadžadž sišao sa vojskom iz Sirije i opsjedao Mekku u kojoj je bio i Abdulllah ibn Zubejr. Opsada je dugo trajala a bivalo je sve teže i teže. Mnoge pristaše Abdullaha su ga počele napuštati. Deset dana prije svoje pogibije otišao je majci i rekao: Smrt je zaista smiraj. Ona je zatim rekla: ‘Kamo sreće da ti meni želiš smrt’ ‘Ne bih želio da umrem, a da te ne vidim. Ako izgubim podnijet ću to, a ako pobijedim radovat ću se.’

Kada je došao dan u kome će biti ubijen i kada je vidio da su ga ljudi izdali, otišao je svojoj majci i rekao: Majko, izdali su me ljudi, pa čak i moja djeca i porodica. Sa mnom je ostala jedna manjina koja posjeduje još trunku sabura. Narod mi nudi što god zaželim od ovog prolaznog dunjaluka, a što ti misliš, majko? Po ovome ju je zapamtila historija i uvrstila je u grupu najodabranijih majki koje su se žrtvovale za svoju djecu. Majka koja je preživjela muke na ovom svijetu, nadajući se nagradi na budućem. Majka kojoj je osijedila kosa, ali ne i srce, tijelo koje je ostarjelo, ali iman nije, leđa koja su se svila, ali ona i dalje vrlo dobro razlikuje stvari, rekla mu je: Sine moj, ti sebe bolje poznaješ. Ako smatraš da je ispravno što ti misliš, ustraj na tome, jer su zbog toga izginule mnoge tvoje pristalice. Ne dozvoli da se Benu Umejjeveći igraju s tobom!!! Ako želiš ovaj svijet, propao si i ti i tvoje pristalice. Ako kažeš: ‘Bio sam u pravu, ali kada su popustili moje pristalice i ja sam popustio’, tako ne govore nezavisni, niti ljudi kojima je stalo do vjere. A ko je još vječno živio na dunjaluku? Pogibija je bolja. On je onda rekao: Bojim se da se u mene ne ugledaju stanovnici Šama. Ona je dodala. Ovca ne osjeća bol guljenja kože nakon klanja. Ibn Zubejr joj se približio, poljubio je u čelo i rekao: Tako mi Allaha, ovo je moje mišljenje, a sa onim na što sam pozivao do danas nisam želio postići dunjaluk, niti ja volim život na dunjaluku. Ništa me ne sprječava da napustim ovo mjesto, osim Allahova srdžba jer je ono sveto mjesto. Zbog toga želim tvoje mišljenje, majko. Ono bi mi dalo podstreka. Gledaj, majko, ja se od danas brojim ubijenim i nemoj mnogo da tuguješ zbog mene, jer je to Allahova naredba. Na to je h. Esma dodala:Molim Allaha, dž.š., da moje strpljenje bude tebi od koristi.

Zubejr je rekao: Neka te Allah nagradi, ali nemoj za mene moliti ni prije ni kasnije.

Ona je rekla: Neću nikada moliti, jer onaj ko pogine zbog toga što je izdat, poginuo je na pravom putu. Zatim je dodala: Bože, smiluj se družini ovog stanja u ovoj dugoj noći žeđi usred plodne Medine i Mekke, učini mu dobro zbog njegovog oca i mene. Bože, ja ga predajem Tebi i zadovoljna sam Tvojom odredbom, a mene nagradi nagradom strpljivih i zahvalnih Tebi.

Abdullah ibn Zubejr je otišao i proveo zadnje trenutke u borbi bez ikakve svrhe. Cijelo vrijeme u toku borbe imao je pred sobom lik majke, slušao njen glas i pjevao:

Esma, ja Esma, nemoj da oplakuješ, jer su ostali moj trud i moja vjera, od dunjaluka me rastavi zakletva moja.

Ostao je ustrajan na svom pozivu sve do pogibije. Kada su vijest o njegovoj smrti čuli stanovnici Šama donosili su tekbire, a kada je Ibn Omer saznao o ovome rekao je: Oni koji su donosili tekbire kada se Zubejrov sin rodio bolji su od onih koji su ih donosili kada je poginuo.

Esmin susret sa Hadždžadžom

Hadždžadž je na svirep način ubio Abdullaha da bi time zaplašio ostali narod. Nakon toga je poslao izaslanika majci Abdullahovoj koja je odbila da dođe kod njega. Opet joj je poslao izaslanika s pozivom da dođe ili će joj poslati nekog veoma bliskog. Opet je odbila govoreći: Tako mi Allaha, neću mu otići dok mi ne pošalje onog bliskog meni.

Hadždžadžu nije ostalo ništa drugo nego da popusti. Uputio se, došao je do nje i rekao joj: Jesi li vidjela kako Allah pomaže istinu?Ona je odgovorila: Možda je laž nadvladala istinu i njene zagovornike? On reče: Kako možeš da me smatraš Allahovim neprijateljem? Ona odgovori: Smatram te za onoga ko mi je sina uništio zbog dunjaluka, a tebe će Ahiret uništiti!

On reče: Tvoj je sin skrnavio ovo sveto mjesto, a Allah, dž.š., kaže: ‘I onome ko njemu bilo kakvo nasilje učini, daćemo da patnju nesnosnu iskusi’ – i Allah mu je dao tu kaznu.

“Lažeš – reče ona, on je bio prvo muslimansko dijete rođeno u Medini, Resulullah mu se obradovao i pomilovao ga svojom rukom. Muslimani su tom prilikom donosili tekbire tako da je njegovo rođenje slavila cijela Medina. Bio je poslušan svojim roditeljima, mnogo je postio, a oslonac u tome mu je bio Kur’an. Poštovao je Allahove svetinje i nije podnosio one koji griješe prema Allahu. Vezano za ovo, Poslanik mi je jednom prilikom rekao o oštroumnosti Kezzaba i Mubira tj. koji će nepravedno biti ubijeni.

Kezzaba smo već vidjeli a on je bio Muhtar ibn Ubejd Es-sekafi, dok bi drugi mogao biti samo on.

Hadždžadž se vratio od nje nezadovoljan što je uopše ulazio. Postao je bolesnik koji žudi za lijekom. Ovo je bila iznemogla Esma u stotim godinama i silni Hadždžadž na vrhuncu svoje moći i početka svog nasilja. Iman njenog srca činio ga je u njenim očima sve manjim i manjim, dok nije postao kao praška, a ona je postojala u njegovim očima sve veća i veča dok nije postala poput velikog diva.

Abdul-Melik je saznao o postupku Hadždžadža pa mu je pisao kritikujući ga za ono što je učinio. Između ostalog mu je rekao: Šta je s tobom, kako to postupaš sa kćerkom dobrog čovjeka (Ebu Bekra)? i poručio mu da uljudno postupa sa njom. Hadždžadž je otišao kod nje i rekao: Majko, Emirul-mu’minin mi je poručio da se brinem o tebi, pa da li ti nešto treba? Odgovorila mu je: Ja ti nisam majka. Ja sam majka onoga koji je nepravedno ubijen i ne treba mi ništa.

Na kraju, treba istaći da je bilo nužno da konjanik siđe s konja i spusti se na tabut, bude predan svojoj majci koja ga je opremila i zamotala u ćefine, donijela salavat na njega, oprostila se od njega u nadi da će se sresti na Ahiretu sa ocem Zubejrom, djedom Ebu Bekrom, nanon Safijom, tetkom h. Aišom, neka je Allah zadovoljan sa njima.

Dostojanstveno i sa čvrstom vjerom podnosila je velike poteškoće. Dok je ispred nje ležao sin, ušao je Abdullah ibn Omer i rekao: Ovo tijelo ne vrijedi ništa jer duše odlaze Allahu, i zato, boj se Allaha i budi strpljiva.

Odgovorila je: Ništa me ne sprečava da budem strpljiva, i glava Jahjaova sina Zekerijjaa, a.s., bila je poklonjena pokvarenjaku od Izraelićana.

Nedugo poslije ovoga i ona je preselila na drugi, bolji svijet, u svojoj stotoj godini a sedamdeset treće godine po Hidžri. Doživjela je sto godina, a nijedan joj zub nije bio ispao, niti je pokazivala znake senilnosti.

Neka se Allah smiluje i bude zadovoljan s njom!!!

Amin!!!

Piše: dr Jusuf Karadavi

Akos.ba