Vrijeme je život

Sudnji dan može biti dan tvojega trijumfa i pobjede, a može biti i dan poniženja i kajanja. Dan je to kad će Allah, dž.š., pitati o tvom životu, u šta si ga potrošio. Smrt, može biti bajram vjernicima, dobročiniteljima, a može biti i početak neizmjerne i vječne patnje. Smrt je trenutak kad se čovjeku sve slike pohranjene u pamćenju vrate i izlistaju. Kad se svega u životu proživljenog sjetiš, vidjet ćeš tada u šta si život potrošio.

Naš život je vrijeme. On je skup dana, i kad god prođe jedan dan, nestane dio nas. Vrijeme koje nam je podareno da ovdje na dunjaluku provedemo je blagodat o kojoj ćemo biti pitani. Obavezni smo čuvati se nemara spram vremena. Moramo misliti na smrt i boriti se da za nju uvijek budemo spremni. Azrail može doći u bilo kojem trenutku.

Vrijeme je kao sablja. Ako je ne uzmeš čvrsto u svoje ruke, ako je ne uzmeš da ti ona bude oružje u tvojoj borbi za mjesto ahiretsko, ta sablja, vrijeme, postat će ti neprijatelj. Šta ćeš reći kada te Gospodar bude pitao, u šta si život potrošio?

U ajetima Allah, dž.š., vremenom se kune ili dijelovima vremena. Sve to čini kako bi skrenuo našu pažnju na važnost istog. “Tako mi vremena.“ (El-Asr, 1) “Tako mi jutra i noći kada se utiša.“ (Ed-Duha, 1-2) “Tako mi zore i deset noći.“ (El-Fedžr, 1-2) “Tako mi noći kada tmine razastre i dana kada svane.“ (El-Lejl, 1-2)

Vrijeme je život i oni među nama koji nisu spoznali vrijednost vremena i koji ga ne koriste za pokornost Bogu i za činjenje dobrih djela oni su na gubitku. Imam Ibn Kajjim, govoreći o važnosti ispravnog poimanja vremena, kaže: “Vrijeme je čovjekov život. Od njega zavisi i vječni život. Od načina korištenja vremena ovdje zavisi hoće li tvoja vječnost biti neprekidno uživanje, ili će to biti tegobni život i bolna patnja. Život prolazi poput oblaka. Ono što čovjek boraveći na dunjaluku provede u pokornosti Bogu, to je život. Sve drugo mimo toga ne smatra se životom ma koliko on dug bio. Ako čovjek dunjalučki život provede u nemaru, rasijanosti i pustim željama, a najbolje što je činio bude spavanje i besposličarenje, takvome je bolja smrt od života.“ U tom kontekstu se razumijeva dijalog Stvoritelja i nevjernika. Pitat će ih Stvoritelj: “Koliko ste godina na zemlji proveli?“ Odgovorit će: “Proveli smo dan ili dio dana, pitaj one koji su brojali.“ (El-Mu’min, 112-113)

Uprkos tome što si na Zemlji šezdeset ili sedamdeset godina, ako ne živiš u pokornosti Stvoritelju i ne koristiš vrijeme na ispravan način, ako zaboravljaš Ahiret i odaješ se strastima, osjetit ćeš kratkoću vremena i svojih uzaludno protraćenih godina. Poslanik kaže: “Allah, dž.š., mrzi svakog uobraženog, oholog, galamdžiju, dangubaša po pijacama, raskrsnicama i ulicama, koji je noću poput lešine, a danju poput magarca. Taj poznaje prolaznost dunjalučku, a za Ahiret ne čini ništa.“ (Ibn Hiban) Brojni su hadisi u kojima Poslanik naglašava važnost vremena za našu dunjalučku budućnost i za našu ahiretsku vječnost. U njima nas Poslanik podstiče da vrijeme koristimo, a nipošto da ga provodimo dosađujući se. Muhammed, a.s., kaže: “Neće ni jedan sin Ademov iskoračiti ni stope ispred Gospodara, a da neće biti upitan o pet stvari: O svom životu, u šta ga je potrošio. O svojoj mladosti, kako ju je proveo. O slobodnom vremenu, kako ga je koristio. O imetku, kako ga je sticao i u šta trošio, i da li je radio po onome što je naučio.“ (Et-Tirmizi)

Poslanik posebno skreće pažnju na mladost iako se i o njoj već pitalo kad se o životu pitalo jer je mladost sastavni dio života. Poslanik, međutim, skreće pažnju na nju zbog njene važnosti ali i zbog opasnosti koje nas u tom razdoblju životnom vrebaju. Mladost je period snage, zdravlja, poleta. Taj period treba iskoristiti i ne dopustiti da žalimo za onim što je prošlo. Govorit ćeš, mogao sam završiti školu, ali dangubih. Mogao sam se skućiti, ali bijah rastrošan. Mogao sam se na vrijeme oženiti, ali neopravdano odgađah. Pitat će te Allah, kako si mladost proveo? Ti sad mladiću koji prekomjerno spavaš, koji prekomjerno gledaš televiziju, koji neprekidno na društvenim mrežama visiš, koji u kafani dangubiš, koji u kladionicu ideš i lahkoj pari se nadaš, razmisli, šta ćeš Gospodaru svjetova reći.

Poslanik opominje: “Dvije blagodati zanemaruju ljudi, zdravlje i slobodno vrijeme.“ (El-Buhari) Imam Ibn Kajjim kaže: “Ko iskoristi svoje slobodno vrijeme i zdravlje u pokornosti Allahu, dž.š., on je sretan. Ko to vrijeme provede u griješenju i nepokornosti, on je obmanut. Poslije slobodnog vremena slijedi zauzetost, a poslije zdravlja, bolest.“

Vjernik je svjestan važnosti vremena. On to vrijeme ne traći u besposlici jer tu ne dobiva nikakvu ni dunjalučku ni ahiretsku korist. Omer, r.a., kaže: “Mrzim da vidim nekoga od vas kao besposličara, niti radi za dunjaluk, niti za Ahiret.“ Vjernik uvijek i svugdje nastoji vrijeme ispuniti činjenjem dobrih djela. Svjestan je da ga svakog trenutka može stići bolest, smrt, da će doći starost kad neće moći činiti ono što može sad u mladosti pun snage. Evo podsticaja da uvijek budemo aktivni na polju dobra, a nikad u besposlici. Poslanik kaže: “Kada se čovjek razboli ili ode na put, Allah, dž.š., mu piše nagradu za ono dobro djelo koje je činio kad je bio zdrav i kod kuće.“ Eto, vjernik se neće kajati, niti će biti žalostan kad mu dođe bolest, nemoć i starost jer će mu se i tada bilježiti ona dobra djela koja je činio kad je bio sposoban za njih.

Čudno je da uprkos svim ovim spoznajama o važnosti vremena, uprkos Božijim zakletvama vremenom, među nama, među muslimanima, ima mnogo onih koji nastoje “ubiti“ vrijeme. Njih vrijeme opterećuje pa izmišljaju nove besposlice kako bi im ono brže prošlo. A kada bismo sate mjerili novcem, gubitak naš bio bi na stotine milijardi svake godine. Da oni koji “ubijaju“ vrijeme znaju da će za svaku sekundu odgovarati, natjecali bi se u činjenju dobrih djela.

Oni koji propuštaju iskoristiti vrijeme, propuštaju biti u ibadetu i poslu, molit će da se vrate na dunjaluk kako bi u drugoj ponuđenoj prilici, vrijeme iskoristili. Allah, dž.š., opominje:

أَن تَقُولَ نَفْسٌ يَا حَسْرَتَى علَى مَا فَرَّطتُ فِي جَنبِ اللهِ وَإِن كُنتُ لَمِنَ السَّاخِرِينَ, أَوْ تَقُولَ لَوْ أَنَّ اللهَ هَدَانِي لَكُنتُ مِنَ الْمُتَّقِينَ, أَوْ تَقُولَ حِينَ تَرَى الْعَذَابَ لَوْ أَنَّ لِي كَرَّةً فَأَكُونَ مِنَ الْمُحْسِنِينَ, بَلَى قَدْ جَاءتْكَ آيَاتِي فَكَذَّبْتَ بِهَا وَاسْتَكْبَرْتَ وَكُنتَ مِنَ الْكَافِرِينَ.

“Da čovjek ne bi uzviknuo: ‘Teško meni, koliko sam samo dužnosti prema Allahu propustio, čak sam se i izrugivao!’ Ili da ne bi rekao: ‘Da mi se samo vratiti, dobra djela bih činio.’ Nikada, dolazile su poruke Moje, pa si ih poricao i oholio se i nevjernik si bio.“ (Ez-Zumer, 56-59)

Da ne bi bili od onih koji će drugu priliku tražiti kako bi vrijeme podareno kao blagodat razumjeli, okanimo se beskorisnih sijela, oslobodimo se dosade i dangube. Posvetimo se radu, budimo marljivi. Posvetimo se ibadetu i nauci. Ne dopustimo da nas lijenost obuzme, da se u praznoj priči i ogovaranju naslađujemo. Ne dopustimo šejtanu da nam on ispunjava vrijeme, jer svaka sekunda koja prođe više se neće vratiti.

Autor: Izet Čamdžić (islam.ba)