Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > Karakteristike srednjeg pravca kod muslimana

Karakteristike srednjeg pravca kod muslimana

            Muslimani, između ostalog, vjeruju u jedan i jedinstven Kur'an, koji je vjerodostojno, bez ikakvih grešaka i ispravki, prenesen od Muhammeda, s.a.v.s., do danas. Po pitanju Sunneta, odnosno hadisa koji se prenose od Poslanika, među muslimanima postoje određene razlike, ali one nisu krupne, naročito kod ehli-sunnetskih pravaca, tako da skoro u potpunosti muslimani imaju jedinstvene hadise, kao drugi izvor islama. Međutim, i pored istovjetnog teksta Kur'ana i jedinstvene hadiske građe, još od vremena ashaba primijetan je različit pristup određenim problemima i različita rješenja po pojedinim pitanjima.

  Piše: Mr. Ahmed Adilović

            Naime, poznato je da je i među ashabima s jedne strane bilo onih koji su se držali krutih stavova i težih fikhskih rješenja po pojedinim pitanjima, a sa druge strane onih koji su zagovarali blaži pristup i fleksibilnije stavove po istim pitanjima. Takav je npr. bio slučaj sa Abdullahom ibn Umerom, koji je bio poznat po strogosti i krutim stavovima, i Abdullahom ibn Abbasom, koji se odlikovao fleksibilnošću i tolerantnijim rješenjima. Usput, treba reći da to ni jednoj strani nije smetalo, nego da su, uprkos različitim stavovima i rješenjima, poštovali i cijenili jedni druge.

            Pojava isključivosti i krajnosti

            Takvi odnosi nastavljeni su i u kasnijim generacijama, s tim što je u pojedinim vremenskim periodima zabilježen veći procenat isključivosti i uvjerenja u ispravnost samo vlastitih stavova, te nepoštivanja i potcjenjivanja pristalica drukčijeg mišljenja. U takvim situacijama pristalice jednog mezheba, ili jedne akaidske grupacije, ili jedne metodologije u rješavanju životnih pitanja, troše puno truda i sredstava da dokažu kako su samo njihovi stavovi ispravni i u skladu sa islamom, a da svi ostali to nisu i da su pogrešni. Na takav postupak pristalice drugih grupacija obično odgovraju istom mjerom, tako da dolazi do uzaludnog trošenja truda i sredstava, kao i međusobnog sukoba, čime se slabi sveukupna pozicija.

            Kako u prošlim generacijama tako i u današnje vrijeme situaciju dodatno komplikuje pojava krajnosti u pristupu određenim pitanjima. Tako npr. neki idu u krajnost po pitanju primjene određenih islamskih propisa, insistirajući na njihovoj dosljednoj primjeni, iako se situacija u međuvremenu izmijenila i ne postoji opravdan razlog za njihovu dosljednu primjenu. Na taj način oni bespotrebno ograničavaju polje islamske misli i primjene islamskih propisa, otežavajući, istovremeno, poziciju onih koji slijede njihove stavove. S druge strane, određene grupacije idu u drugu krajnost, pokušavajući se isuviše prilagoditi savremenom načinu života, do te mjere da se to kosi sa nekim osnovnim islamskim principima. Takvi iz dobre namjere nastoje prići određenim pitanjima na moderan način, ali, vjerovatno zbog nedovoljnog poznavanja klasičnih islamskih znanosti, odstupaju od nekih osnovnih islamskih principa i svoje sljedbenike usmjeravaju u pogrešnom pravcu.

            Srednji pravac

            Međutim, uvijek je bilo i učenjaka koji su pozivali odbacivanju svake krajnosti i isključivosti, te primjeni principa tolerancije i fleksibilnosti, nastojeći ustanoviti princip da ne moramo imati identična rješenja ali da svi možemo biti u pravu ukoliko se držimo općepoznatih islamskih principa. Time su oni doprinosili poboljšanju stanja Ummeta i promovisanju srednjeg pravca među muslimanima, kojeg karakteriše umjerenost i tolerantnost. Taj pravac podrazumijeva dobro poznavanje temeljnih islamskih znanosti – s jedne strane, i savremenih uslova života – s druge strane, te spoj jednog i drugog na šerijatski utemeljenim principima. Takvi stavovi odgovarali su većini muslimana u svijetu, zbog čega su ih prihvatali i ponašali se u skladu sa njima u svome svakodnevnom životu.

            Mnogo je islamskih učenjaka koji su u novije vrijeme zagovarali srednji pravac i umjerenost kod muslimana, od kojih su neki i danas živi. Među učenjacima dvadesetog stoljeća koji su zagovarali taj pravac svakako treba spomenuti slijedeće: Muhammed Rešid Rida, Muhammed Ebu Zehre, Abdulkadir Avde, šejh Mahmud Šeltut, šejh Mustafa ez-Zerka, šejh Muhammed el-Gazali, Se'id Havva, dr. Mustafa es-Siba'i, dr. Vehbe ez-Zuhajli, dr. Muhammed Se'id Ramadan el-Buti, kao i ostali islamski učenjaci.

            Dr. Karadavi i srednji pravac

            Ipak, najviše zasluge i počasno mjesto u promovisanju toga pravca, prema mnogima, pripada dr. Jusufu el-Karadaviju, jednom od vodećih živih islamskih učenjaka, mislilaca i reformatora. Može se slobodno reći da je on cijeli svoj život posvetio promovisanju toga pravca, dajući ogroman doprinos ispravnom usmjerenju pripadnika toga pravca i utječući na veliki broj muslimana širom svijeta. Svi koji ga poznaju svjedoče o njegovoj velikoj učenosti, jer izuzetno dobro poznaje sve islamske znanosti, a također i moderne znanosti i savremene uslove života, što na vješt način spaja u svojim fetvama i pisanim djelima, kao i ostalim aktivnostima. Između ostalog, fascinira podatak da je do sada objavio oko sto četrdeset djela, te da je nedavno održan međunarodni simpozij na kojem je  o njegovom životu i radu izneseno oko pedeset referata.[1]

            Zbog svojih zasluga, a naročito zbog zalaganja za srednji pravac i umjerenost u pristupu svakidašnjem životu, dr. Karadavi je omiljen kod stotina miliona muslimana širom svijeta, član je brojnih međunarodnih islamskih organizacija i rado je viđen gost na raznim skupovima i brojnim islamskim radio i TV stanicama. Između ostalog, zbog dobrog poznavanja uslova života u kojima žive muslimanske manjine na Zapadu i zbog davanja značajnih smjernica i fetvi utemeljenih u islamskim izvorima ali koje uzimaju u obzir savremene uslove života, dr. Karadavi je izabran za predsjednika „Evropskog vijeća za fetve“, koje se posebno bavi problematikom muslimanskih manjina u Evropi i na Zapadu.

            Na jednoj od redovnih sjednica Vijeća dr. Karadavi je ukazao na problem zloupotrebe srednjeg i umjerenog pravca,[2] budući da se određeni pojedinci i krugovi predstavljaju zagovaračima toga pravca a, u stvari, u značajnoj mjeri odstupaju od njega i nastoje ga iskoristiti za vlastite potrebe. Da bi se to preduprijedilo i da bi srednji i umjereni pravac među muslimanima bio jasan, na toj sjednici dr. Karadavi je iznio dvadeset karakteristika ili odlika toga pravca. Zbog značaja toga pravca te karakteristike zaslužuju da ih prevedemo i ukratko za čitaoce naših prostora pojasnimo.

 

            1. Novonastalo stanje usklađivati sa nepromjenjivim islamskim principima.

            Poznato je da su islamski principi i temeljni propisi nepromjenjivog karaktera, tj. da je njihovo važenje univerzalno, tako da se ne mogu mijenjati bez obzira na promjenu vremena i uslova života. Ti principi i propisi predstavljaju osnovu islamskog vjerovanja, ibadeta i ponašanja, kojeg pripadnici islama imaju obavezu usvojiti i praktikovati. Tu spadaju: imanski i islamski šarti, osnovne norme ponašanja i izričite zabrane, odnosno harami. Tako npr., alkohol i kamata su zauvijek zabranjeni i niko ih ne može dozvoliti, bez obzira o kojem društvenom sistemu se radilo i na kojem geografskom području se živjelo. Dakle, potpuno su u krivu oni koji pokušavaju opravdati konzumiranje pive pod izgovorom da je to prehrambeni proizvod, ili oni koji smatraju dozvoljenim uzimanje kamate pravdajući to današnjim uslovima života, i sl. Naprotiv, treba raditi na podizanju nivoa svijesti kod današnjih ljudi, kako bi i oni shvatili štetnost tih harama i izbjegavali ih.

            2. Pojedinačne ajete i hadise razumijevati u svjetlu općih intencija Kur'ana i Sunneta.

            Ima onih koji uzmu jedan ajet ili hadis i tumače ga shodno svojim shvatanjima ili željama, ne uzimajući u obzir druge ajete i hadise koji govore o istoj temi. Takav postupak je pogrešan i neminovno vodi do pogrešnih zaključaka. Na primjer, i danas ima pojedinih grupacija koje su na osnovu vlastitog shvatanja pojedinog ajeta ili hadisa spremne proglasiti pojedinca ili grupu ljudi nemuslimanima, iako mnogo drugih ajeta i hadisa ide u prilog suprotnom stavu. Štetnost takvog i sličnih postupaka možemo samo naslutiti a donekle i vidjeti s vremena na vrijeme. Da ne bi dolazilo do takvih propusta predstavnici umjerenog, odnosno srednjeg pravca kod muslimana ukazuju na neophodnost tumačenja pojedinih ajeta i hadisa u skladu sa drugim ajetima i hadisima, te sa općim intencijama Kur'ana i Sunneta.

            3. Izdavanjem fetvi olakšavati koliko se može a da'wom unositi radost.

            I danas ima učenjaka – ili onih koji se takvima smatraju – koji su uvjereni da je bolje izdavati strožije fetve i da će na taj način učiniti uslugu islamu i muslimanima. Međutim, obično se dešava da se takvim fetvama bez potrebe ograničava sloboda vjernika i da im se otežava život u određenoj sredini. Za razliku od toga, u Kur'anu se na više mjesta govori da Allah želi olakšati ljudima a ne otežati. Takav je npr. slučaj sa Njegovim riječima: „Allah želi da vam olakša a ne da poteškoće imate…“[3] (El-Bekare, 185.), ili: „A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.“ (El-Enbija’, 107.) Pored toga, u brojnim hadisima se ukazuje na istu stvar. Tako u jednom hadisu Muhammed, s.a.v.s., kaže: „Olakšavajte a ne otežavajte, i obveseljavajte a nemojte rastjerivati!“[4] A u drugom hadisu on kaže: „Poslani ste da olakšavate a ne da otežavate…“[5] Dr. Karadavi ukazuje i na činjenicu da je i sam Poslanik, s.a.v.s., olakšavao kada god je to mogao, te da je to bila praksa mnogih učenjaka, naročito u prvim generacijama. Pri tome – kaže dr. Karadavi – ne smije se preći granica i dozvoliti ono što šerijatski izvori ne dozvoljavaju, nego se može olakšavati samo onoliko koliko je to u skladu sa tim izvorima.[6]

            4. Biti odlučan i ne popuštati kod temeljnih i općih stvari a olakšavati kod sporednih i manje važnih stvari.

            Ne obraćajući pažnju na prioritete, zna se desiti da ljudi daju prednost onome što je manje važno u odnosu na ono što je važnije. Međutim, logično je da treba davati prednost onome što je farz (naročito ako se više puta spominje u Kur'anu i Sunnetu) u odnosu na ono što je sunnet, ili što je mustehab. To se može razumjeti iz više ajeta i hadisa. Tako npr. u jednom hadisu stoji da je neki beduin tražio od Poslanika, s.a.v.s., da mu ukaže na djelo koje će ga uvesti u Džennet. On mu je odgovorio: „Da obožavaš Allaha i ništa Mu ravnim ne smatraš, da klanjaš propisani namaz, daješ propisani zekat i postiš ramazan.“ Na to je beduin rekao: „Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša, ništa na ovo neću dodati, niti ću od ovoga nešto oduzeti!“ Nakon toga on se okrenuo i otišao, a Poslanik je rekao: „Ko želi vidjeti jednog od stanovnika Dženneta, neka gleda u ovoga!“[7]

            5. Ne odstupati od zacrtanih ciljeva a biti fleksibilan kod sredstava ostvarenja tih ciljeva.

            U više slučajeva islam propisuje određeni princip ili propis ali ne određuje detaljan način kako ga u praksi provesti. Takav je npr. slučaj sa principom šure, tj. savjetovanja u bitnim stvarima, jer je on propisan kur'anskim tekstom, ali njegova primjena nije detaljno objašnjena. Naime, govoreći o postupcima vjernika Uzvišeni kaže: „…i koji se o poslovima svojim dogovaraju…“ (Eš-Šura, 38.), te Muhammedu, s.a.v.s., direktno naređuje: „…i dogovaraj se s njima.“ (Alu ‘Imran, 159.), na osnovu čega se lahko može zaključiti da je dogovor i savjetovanje bitan islamski princip. Međutim, kako će se zvati to savjetodavno tijelo, koliko će brojati članova, kako će odlučivati, itd., nije precizirano kur'anskim tekstom – pa ni Sunnetom – nego je ostavljeno pripadnicima islama da shodno uslovima u kojima žive odrede te detalje onako kako im najbolje odgovara. Drugi primjer za to jeste princip „naređivanja dobra a odvraćanja od zla“, koji je naređen na više mjesta u Kur'anu, ali također nisu propisani detalji u vezi sa primjenom toga principa, jer se oni mogu mijenjati shodno promjeni uslova u kojima ljudi žive.[8]

            6. Više obraćati pažnju na suštinu nego na formu, na nutrinu nego na vanjštinu, te na srčana djela nego na djela ostalih organa.

            Ima onih koji usko razumijevaju pojedine islamske propise pa idu u krajnost, misleći da se oni moraju u potpunosti izvršavati onako kako je to bilo u vrijeme objave Kur'ana i života Poslanika, s.a.v.s. Na primjer, oni misle da ljudi (i muškarci i žene) moraju i danas nositi istu odjeću kakvu su nosili ashabi, ili – u najmanju ruku – da je veći sevap nositi takvu odjeću, bez obzira u kojoj sredini živjeli. Međutim, i u ajetima i u hadisima govori se o tome kakva ta odjeća treba biti, tj. šta sve treba da pokrije, da ne bude providna, uska, itd., a ne propisuje se iz koliko dijelova ta odjeća treba biti, od kojeg materijala, itd. Dakle, bitno je da odjeća pokrije odgovarajuće dijelove tijela a ona može imati odlike vremena i prostora na kojima ljudi žive. Pored toga, važno je napomenuti da bilo koje dobro djelo neće biti primljeno ako mu ne prethodi iskren nijjet, tj. odluka da se ono uradi u ime Allaha dž.š. Zatim, srčana djela prethode djelima ostalih organa i na njih treba obratiti posebnu pažnju. Tako npr. u jednom hadisu stoji: „U tijelu ima jedan dio, koji, ako je dobar, čini da čitavo tijelo bude dobro, a ako je pokvaren, pokvareno je i cijelo tijelo. Taj organ je srce.“[9]

            7. Islam razumijevati u svim aspektima: kao vjerovanje i zakon, kao ovosvjetski život i vjeru, te kao da'wu i državu.

            Jedna od glavnih karakteristika islama jeste da je on univerzalan i sveobuhvatan, tj. da obuhvata sve sfere ljudskog života. On jeste, prije svega, vjera u Uzvišenog Allaha, ali on, također, upućuje ljude kako se ponašati u svim segmentima: u porodici, u privatnom i javnom životu, na radnom mjestu, u obrazovanju, ekonomiji, pa i politici. Pored samog Kur'ana – koji govori o svim tim segmentima – i Muhammed, s.a.v.s., je praktičnim primjerom dokazao da je to tako i da je to moguće. On nije bio samo pobožan čovjek i vjerovjesnik, nego, također, i pedagog, i učitelj, i uzoran roditelj, i ekonomista, i vojni strateg, te lider i državnik. S obzirom na to, pogrešno shvatanje islama imaju oni koji ga vide samo kao vjeru koja podučava čovjeka odnosu između čovjeka i Stvoritelja, tj. kako će čovjek izvršavati ibadete prema Gospodaru, bez obraćanja pažnje na ostale segmente ljudskoga života.

            8. Muslimane pozivati mudro a sa ostalima razgovarati na najljepši način.

            Ima ljudi grube naravi, koji i sa muslimanima i sa nemuslimanima razgovaraju grubo i netolerantno, misleći da će na taj način kod njih izvršiti određeni utjecaj. Međutim, ispravan način jeste pozivati mudro i na najljepši način raspravljati. To se, između ostalog, vidi iz kur'anskog ajeta: „Na putu Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj!“ (En-Nahl, 125.) Tim ajetom Uzvišeni naređuje da se u radu sa ljudima ponašamo mudro, blago i tolerantno, a da u slučaju rasprave sa njima i to činimo na najljepši način. Dakle, naređeno nam je da i sa onima koji uopće ne vjeruju, ili vjeruju drukčije od nas, raspravljamo na najljepši način, što je sigurno ispravan metod u pridobijanju ljudskih srca. A logično je da prilikom pozivanja na dobro i odvraćanja od zla onih koji su pripadnici Ummeta, budemo još tolerantniji i da mudro nastupamo. Oni koji drukčije rade u puno slučajeva imaju suprotan efekat, tj. odbijaju od sebe one koje misle pozivati na pravi put.

            9. Spojiti prijateljstvo prema vjernicima sa tolerancijom prema neistomišljenicima.

            Neki zastupaju ekstremne stavove, pa, npr. misle da treba biti tolerantan i graditi lijepe odnose samo sa istomišljenicima, tj. muslimanima. To je pogrešno, jer mnogi ajeti, a također i hadisi Poslanika, s.a.v.s., ukazuju na to da trebamo imati lijepe i tolerantne odnose i sa pripadnicima drugih religija, sve dok se oni lijepo ophode prema nama. Normalno je da će jače i prijateljske veze biti sa onima koji vjeruju kao i mi, jer se te veze ne prekidaju ni na budućem svijetu.

            10. Pripremati se i boriti se protiv onih koji nas napadaju a biti u miru sa onima koji traže mir.

            Islam je vjera mira i osnovno značenje islamskog pozdrava, tj. selama, jeste: mir. Dakle, muslimani trebaju težiti miru i raditi na njegovoj uspostavi, zajedno sa svima onima koji žele mir. Međutim, ukoliko im neko ugrozi taj mir, odnosno, ako ih neko napadne, njihova i vjerska i moralna obaveza je da se brane i ne dozvole okupaciju i nametanje tuđe želje i svjetonazora, bez obzira o kome se radi. I sam Poslanik, s.a.v.s., u Medini je uspostavio multireligijsku i multinacionalnu zajednicu, u kojoj su i muslimanima i nemuslimanima bila zagarantovana njihova prava, što je izričito navedeno u poznatom Medinskom ustavu. Međutim, protiv onih koji su njega i njegove sljedbenike protjerali sa kućnog praga on se pripremao i, na kraju, pobjedonosno se vratio u rodni kraj. Dakle, muslimani mogu i trebaju živjeti u miru sa onima koji im ne ugrožavaju njihova prava, ali, isto tako, oni trebaju da brane ta prava od svakoga ko ih pokuša ugroziti.

            11. Sarađivati sa islamskim grupacijama u onome o čemu se slažemo a biti tolerantan u onome u čemu se ne slažemo.

            Pripadnici nekih muslimanskih grupacija nastupaju kao da je samo njihovo shvatanje islama ispravno a da ga svi ostali pogrešno shvataju, te da sa njima ne treba sarađivati. Međutim, ispravno je suprotno, tj. islam traži od muslimana da međusobno sarađuju na ostvarenju zajedničkih ciljeva a da tolerišu drukčije shvatanje, dok god njegovi nosioci prihvataju temeljne principe islama. To pravilo formulisao je šejh Muhammed Rešid Rida u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća, nakon čega su ga prihvatili i promovisali mnogi drugi islamski učenjaci. To pravilo je utemeljeno u ajetima i hadisima, među kojima ovom prilikom navodimo samo slučaj sa klanjanjem ikindije namaza pri pohodu na Beni Kurejza. Naime, poznato je da je Poslanik, s.a.v.s., naredio da se hitno krene u pohod na to pleme, te da je rekao: „Neka niko od vas ne klanja ikindiju osim kod Beni Kurejze!“ Međutim, pošto je ikindijsko vrijeme isticalo a ashabi nisu došli do toga plemena, jedni su klanjali u putu, a drugi su ikindiju naklanjali po dolasku do toga plemena. Ipak, to nije bio razlog za svađu, nego su obje strane cijenile stav druge strane, a i sam Poslanik je nakon toga potvrdio da su svi ispravno postupili.[10]

            12. Biti svjestan promjenjivog utjecaja vremena, mjesta i ljudi na fetve, da'wu, obrazovanje i sudstvo.

            Ljudsko društvo je promjenjiva kategorija, jer se mnoge okolnosti, običaji i navike mijenjaju protekom vremena i promjenom mjesta boravka. S obzirom na to, logično je da određeni propisi vrijede za jedno a ne vrijede za drugo vrijeme, odnosno, vrijede za neka a nisu aktuelna u drugim područjima. To su na osnovu Kur'ana i Sunneta još ashabi shvatili, pa su se, shodno tome, i ponašali. Tako je npr. hazreti Omer, uvidjevši da se situacija znatno izmijenila i da u njegovom vremenu nema potrebe za davanjem „onima čija srca treba pridobiti“[11], obustavio davanje zekata toj kategoriji, što je inače propisano kur'anskim tekstom. Naročito velike razlike imamo po pitanju običaja, tj. šta se u jednoj sredini, ili jednom vremenskom periodu, smatra pristojnim, kojim riječima ili gestima se sklapa ugovor, šta je prioritet u datom trenutku, itd. S obzirom na to, logično je da oni koji izdaju fetve, oni koji se bave islamskim obrazovanjem i misionarstvom, te oni koji rade u sudstvu, te momente uzmu u obzir i ponašaju se shodno datoj situaciji, na temeljima i u skladu sa osnovnim šerijatskim izvorima. Na osnovu svega, jasno je da pogrešno nastupaju oni koji zagovaraju da ista fetva ili isti postupak važi u svim okolnostima, bez obzira na promjenu mjesta i vremena.

            13. Koristiti se metodom mudrog i postepenog rada na planu da'we, obrazovanja, izdavanja fetvi i promjene stanja.

            Činjenica je da je stanje muslimana u svijetu loše i da se mora raditi na njegovom popravljanju. Međutim, kako to stanje popraviti? Ima nekih koji, iz žala zbog trenutnog stanja i želje da se ono što prije popravi, pokušavaju preko noći izmijeniti stanje, žureći i čineći određene stvari naprečac. Zato zna doći do problema i kontraefekta u odnosu na ono što se želi postići. Međutim, ispravan način popravljanja stanja jeste mudro, postepeno i uporno raditi do ostvarenja zadatog cilja. Tako je radio i sam Poslanik, s.a.v.s., čime je pokazao svojim sljedbenicima kako i sami trebaju da rade.

            14. Spajati znanje i vjerovanje, materijalni napredak i duhovne vrijednosti, te ekonomsku moć i moralnu snagu.

            I kod nas i u islamskom svijetu dešava se da ljudi budu jednostrano usmjereni i obrazovani, zapostavljajući drugu stranu. Tako npr. ima dosta slučajeva da se ljudi obrazuju u savremenim znanostima i ostvaruju materijalni napredak i ekonomsku moć, ali zapostavljaju vjeru i moralnu dimenziju ljudskog života. Isto tako, ima onih koji su se posvetili vjeri i duhovnim i moralnim vrijednostima, ali su zapostavili savremene znanosti i materijalni napredak, tako da ne idu u korak sa vremenom u kojem žive i ne nude prave smjernice i izlaz iz nezavidnog položaja u kojem se muslimani nalaze. Pravi pristup, zasnovan na Kur'anu i Sunnetu, jeste kod onih koji ne zapostavljaju ni jednu stranu, nego spajaju savremeno znanje sa vjerom i materijalni napredak sa moralom, obogaćujući obje strane i nudeći najbolji putokaz ljudima ka sretnijoj i boljoj budućnosti.

            15. Fokusirati se na ljudske i društvene principe i vrijednosti, kao što su: pravda, dogovaranje, sloboda i ljudska prava.

            Svi pobrojani principi i vrijednosti su univerzalni i jako važni za ostvarenje sreće i napretka bilo kojeg društva. To su principi koje je proklamovao i promovisao islam, ali koje zagovaraju i ostale religije i društveni sistemi. Koliko su ti principi zastupljeni u pojedinim društvima toliko su ona pravedna i napredna, te u toj mjeri omogućuju ljudima da budu sretni i zadovoljni, te da napreduju u svakom pogledu. Obrnuto: svako društvo gdje manjka primjena tih principa vodi samovolji pojedinaca i diktaturi, te nazatku i stagnaciji kako društva u cjelini, tako i njegovih pojedinaca.

            16. Osloboditi ženu od nasljeđa iz perioda stagnacije i zaostalosti, te od negativnog utjecaja savremenog zapadnog hegemonizma.

            U proteklih nekoliko stoljeća mnoge žene muslimanke bile su uskraćene za neka prava, tako da npr. nisu imale pravo glasa, nisu imale odgovarajuću ulogu u društvu, nisu mogle raditi, nisu se dovoljno obrazovale, itd. Takvo stanje nije u skladu sa osnovnim islamskim principima i ono se ne može opravdati, ali, ipak i danas ima onih koji zagovaraju takav ili sličan status žene muslimanke. S druge strane, pod utjecajem razvoja događaja na Zapadu, ima onih koji smatraju da današnja muslimanka za uzor treba da uzme zapadnu ženu, te da je slijedi u većini stvari, čak i u onima koji su u suprotnosti sa islamskimi principima, kao što je odijevanje, nasljedstvo, odnos prema muškarcima, itd. Za razliku od obje strane, zagovarači srednjeg pravca pozivaju prevazilaženju negativnog naslijeđa kod žene muslimanke, ali, isto tako, i odbacivanju negativnog utjecaja od strane savremene žene sa Zapada. Islamska pravila i principi su toliko dobri i univerzalni da, ukoliko se budu primjenjivali, žena muslimanka neće biti nazadna i neće biti potrebe da prihvata ono što je neislamsko.

            17. Pozivati obnovi islama iznutra i obnovi dužnosti idžtihada od strane kompetentnih ljudi tamo gdje je to potrebno.

            Jedan od glavnih problema sa kojima su se muslimani suočili tokom nekoliko proteklih stoljeća jeste zatvaranje vrata idžtihada i začahurenost islamske misli, što je – između ostalog – dovelo do dekadence i nazadovanja muslimanskog svijeta u odnosu na druge. Neophodno je obnoviti islamsku misao i ponovo uspostaviti idžtihad, na čemu već izvjesno vrijeme rade reformatori i obnovitelji islamske misli. Pri tome, treba paziti da se idžtihadom bave kompetentne osobe, tj. stručnjaci u fikhskim i ostalim islamskim znanostima, te da se idžtihad primjenjuje u vezi sa novonastalim problemima i pitanjima a ne tamo gdje nema realne potrebe. Također, treba naglasiti da je islamska misao toliko široka i utemeljena da nema potrebe pozivati na obnovu islama na osnovu vanjskih mjerila i vrijednosti, nego na temelju osnovnih islamskih izvora, pri čemu se kao ispomoć može poslužiti i dostignućima drugih.[12]

            18. Težiti gradnji a ne rušenju, okupljanju a ne razjedinjavanju, i približavanju a ne udaljavanju.

            Pogrešno je trud i vrijeme trošiti na iznalaženje negativnosti u određenim projektima ili institucijama i onda ih nastojati rušiti, ne obraćajući pažnju kakve će to posljedice izazvati. Jer, i pored dobre namjere i djelimičnog hajra, takav način rada rezultira većim negativnostima od onih koje se pokušava uklonuti, budući da za posljedicu uglavnom ima razjedinjavanje i udaljavanje jednih od drugih, pa i međusobne sukobe. Islam traži od ljudi da popravljaju ono što je negativno, ali da uvijek kao alternativu nude ono što je dobro i pozitivno. Pri tome treba nastojati približavati ljude i ujedinjavati ljudske napore, što će rezultirati još većim dobrom.

            19. Koristiti se najboljim što nam naša baština nudi: razumnošću apologetičara, duhovnošću sufija, slijeđenjem tradicionalista i preciznošću stručnjaka u fikhu i metodologiji fikha.

            Vidjevši napredak Zapada u novije vrijeme a ne poznajući bogato muslimansko naslijeđe, neki pozivaju pukom kopiranju Zapada u njegovim dostignućima a odbacivanju svega, ili skoro svega, što nam naša baština nudi. To je pogrešan pristup, jer je muslimansko naslijeđe tako bogato u svim segmentima ljudske djelatnosti da bi bila prava šteta to sve zapostaviti i graditi budućnost na tuđim temeljima. Islamski apologetičari svojevremeno su davali odgovore na izazove sa kojima su se tada susretali, ali nam to naslijeđe može itekako pomoći i u današnje vrijeme. Isto tako, sufije su dali veliki doprinos na planu odgoja ljudske duše i usavršavanju moralnih vrijednosti, čijom primjenom i danas možemo postići značajne rezultate, sigurno bolje od onih koje bismo postigli radeći na principima stranim islamu. Slična je situacija sa muslimanskim tradicionalistima i stručnjacima u fikhu, čije naslijeđe i danas može biti itekako aktuelno.

            20. Spajati nadahnuće iz prošlosti sa realnošću sadašnjosti i pažljivim promatranjem budućnosti.

            Svi značajniji mislioci i reformatori u svome radu obraćali su pažnju na sve tri spomenute dimenzije: prošlost, sadašnjost i budućnost. Pogrešno je pokušavati popraviti sadašnje stanje bez uzimanja pouka iz prošlosti, kao što je pogrešno graditi budućnost bez dobrog poznavanja sadašnjosti. Svi oni koji su zapostavljali neke od tih dimenzija imali su ograničene rezultate ili su završavali neuspjehom svoje misije. Zato oni koji žele popraviti trenutno stanje uzimaju u obzir ajete i hadise koji im ukazuju na to da pouku i nadahnuće trebamo tražiti u našoj prošlosti, da dobro trebamo poznavati sadašnje stanje, te da spajanjem ta dva segmenta sa pažljivim promatranjem budućnosti trebamo poduzeti najbolje mjere i trasirati put za bolju sutrašnjicu generacija koje dolaze.

                                                                                                                     

 


[1]Opširnije o tome vidi članak od dr. Safveta Halilovića objavljen u INN „Preporod“ br. 16/858, od 15. avgusta 2007. godine.

[2]Radi se o sjednici održanoj 31.12.2003.-4.1.2004. godine u Dablinu, u Irskoj.

[3]U ovom radu koristili smo se prijevodom ajeta od Besima Korkuta.

[4]Hadis sa takvim značenjem bilježe: Buhari, Muslim i drugi hadiski autoriteti.

[5]Hadis bilježe Buhari i drugi hadiski autoriteti.

[6]Više o tome vidi: Jusuf el-Karadavi, Fetava mu'asire, Darul-Qalem, Kuvajt, 1987., III izd., str. 11-14.

[7]Hadis bilježe Buhari i Muslim.

Detaljnije o toj temi vidi: Jusuf el-Karadavi, Razumijevanje prioriteta (prijevod sa arapskog), Bemust, Sarajevo, 2000., str. 129-121.

[8]Više o tome vidi: Jusuf el-Karadavi, Dirase fi fikhi mekasidiš-šeri'a, Daruš-šuruk, Kairo, 2006., str. 174-191.

[9]Hadis bilježe Buhari i Muslim.

Detaljnije o prioritetu srčanih djela nad djelima ostalih organa vidi: Jusuf el-Karadavi, Razumijevanje prioriteta, str. 100-104.

[10]Više o tome pravilu vidi: Jusuf el-Karadavi, Fetava mu'asire, II tom, Darul-vefa’, El-Mensura, 1993., I izd., str. 130-139.

[11]Et-Tevbe, 9.

[12]Više o problemu zatvaranja vrata idžtihada vidi: Jusuf el-Karadavi, Islamsko pravo (prijevod sa arapskog), Starješinstvo IZ-e BiH, Hrvatske i Slovenije, Sarajevo, 1989., str. 66-75.

 

Rad objavljen u Takvimu 2008. godine

Akos.bA

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top