Vratite mi Mostar

VRATITE MI MOSTAR

– Na Aveniji u dvorištu
26. 12. 2016.

Danas sam sjedila
u dvorištu svog djetinjstva,
dvadeset četiri godine su prošle.

Sa dvadeset devet
sve je isto,
a opet nekako drugačije.
Naš balkon je isti,
ali je oronuo i star.

Metalne saksije
u kojima je bilo nenino cvijeće
stoje na istom mjestu,
bez cvijeća u njima.
Bijela balkonska vrata
još uvijek su bijela,
niko ih nije ofarbao.

Na štriku visi tuđi muški veš,
dalekog rođaka.

Sa tog balkona pao je deda
i preminuo.
Devedeset druge
kad su svi umirali
od granata i metaka,
detonacija ga trznula
okliznuo se i pao na mjestu mrtav
praveći tv antenu.
Imala sam pet godina,
sjećam se osušene
lokve krvi
što ostade iza njega,
mama i tetka su je pokušale oprati,
dugo je stajala tu.
Danas je nema.

Fasada zgrade
od tog vremena nije okrečena,
imena luda nalaze se svuda,
na istim mjestima
Adi, Daka, Burić, Denis…
ni njih nema na Aveniji.
Žive negdje drugo ako su živi.

U blizini se nalazila mala prodavnica,
kod Kate
možda,
ne pamtim ime.
Kata je znala
da ne jedemo svinjetinu,
a prodavnica mi je uvijek
mirisala na poli.
Voljela sam poli.

Prođoh danas pored malog
zapuštenog prostora,
njene prodavnice.
U dvorištu je sada veliki Konzum.
U zgradi prekoputa naše
živio je jedan mali debeli.
Imao je oko sedam godina,
išao je za mnom i govorio
„balanko, balanko”
Znala sam da mi se ruga,
osjetilo se po načinu na koji se smijao,
nisam shvatala značenje riječi.
Spomenula sam jednom neni,
otišla je do njihovog stana, heroina mog života,
poslije toga me nije više izazivao.
Godinama kasnije shvatila sam
da sam tu riječ pogrešno izgovarala,
njega su naučili da treba tako
s djevojčicama druge vjere.
Nemam lijepa sjećanja
na njegovu zgradu.

Još jedna slika mi je ostala u glavi
dvadeset i kusur godina poslije.
Jedan čovjek u vojničkoj odori
udara drugog nogom
dok se ovaj jedva kreće.
Stajala sam na prozoru i ćurila,
udarani je bio visok i mršav
sa dugom tankom kosom.

Drugog se ne sjećam,
samo njegove noge koja udara,
možda je imao pušku.
Bilo me strah,
htjela sam pomoći visokom,
mojih se pet godina bićem opiralo nasilju.

Nisam znala ko su
ni šta se dešava.
Ušla je mama i maknula me s prozora.
Pitala sam je: „Zašto ga udara?”
ne sjećam se ikakvog odgovora.
Pokojne tete Slave se sjećam,
stanovala je sprat iznad nas,
pamtim je kao ogromnu ženu
nasmijanu tanke sijede kose.

Kad je deda pao mene i sestru je odvela u svoj stan
da se družimo s njenim unukama,
makla nas od boli koju nismo shvatale.
Njen sin je bio pripadnik HVO-a.
Bila je nasmijana, topla, mudra i od pomoći.
Sare se pokojne sjećam,
Jevrejke žigosane u logoru,
voljela me,
nosim ime njene majke.

Znala bi nas zovnuti iza ponoći
i dati nam hrane,
brašna i šećera – rekla bi –
uzmite koliko želite.
Nismo bili gladni.
Nema ni tete Slave ni Sare,
pokoj im dušama.

Na ulazu do našeg ugledah
zelenu smrtovnicu,
moja učiteljica Senka
preminula prije desetak dana.
Dugo je nisam vidjela.
Voljela sam tu ženu,
bila je stroga, ali je voljela i ona mene.
Devedeset osme godine
išla sam u treći razred osnovne škole.

Učiteljica Tifa je otišla na bolovanje
i doveli su nam drugu učiteljicu.
Mi smo tad već nekoliko godina
živjeli na Luci.
Napustili smo Aveniju,
Senka nije,
preminula je tu.
Mislila sam i da je Avenija u meni.
Bit će da nije.

Iz knjige: “RECIDIV” Bea Balta-Manjgo

Gradska biblioteka Mostar, 2021.

Preporučujemo da posjetite blog autorice odmalogprinca.com

Akos.ba