Volja za moći
Vodič za ambiciozne: Fikin recept za uspjeh
Nekonzistentnosti u stavu, socijalnoj nepravdi i nepotizmu mora se suprotstaviti energično i snažno, jer naivnost i blagost prema zločinu i gluposti, zločin i glupost dovode do pobjede.
”Moć podrazumijeva sposobnost i snagu pojedinca ili grupe da utječe na odnose u zajednici unatoč otporu…”- sricao je Fiko Topuz. Dugi pasusi i teška štiva morili su njegovu junačku glavu, dok bi potrbušen na livadi pogledao čas na ovce, čas na svoje sofističke kupusare. Tako bi provodio raspust, a već tada se znalo da će od Fike postati neko. Poput baletana taj bi preskakao seoske ograde, znao odgovore na sva pitanja, odudarao od svoje klase. Jednostavno, on je imao ono nešto – ambiciju. Želio je sjesti u pročelje, dobiti najbolji komad mesa, najljepšu djevojku u selu. Da napokon taktički vješto zaobiđe seoske barabe s kojima nije mogao na snagu. Da se za njega daleko pročuje. Da zna mati koga je rodila.
A put do uspjeha nije nimalo lagan. Čitao je obaveznu i neobaveznu litraturu, navlačio ispite, po profesorskim kabinetima raznosio mirisne zavežljaje ukusne seoske hrane. Pozavršavao škole, a onda zasvagda preskočio seosku ogradu i dospio u visoko društvo. Po promocijama, prijemima i drugim društvenim događajima isprva bi se pojavljivao stidljivo, a docnije mnogo uvjerljivije, forsirajući svoje jeftine šarmerske trikove. Strpljivo je bildao svoju polemičku vještinu, a tek povremeno, kada se za to ukaže zgodna prilika, Fiko bi kao iz rukava prosuo poneku zapaženu teološku mudroliju. Potom bi se ponekad, sasvim smion i odvažan, odgurnuo na neku naslovnicu. Kritički i prijekorno opalio bi po bjelosvjetskom zlu i nepravdi. A onda sve češće, i sve luđe. Zasretali su ga na čaršiji, čestitajući mu. Palio je govornice i punio sale. Opasno se zamjerio lokalnim moćnicima, surovo ismijavajući njihovu tupavost, nedosljednost i potkupljivost. Fiko Topuz je naprosto kipio od teorija. Sve je bilo spremno za njegovu prvu knjigu. Bila je to nesvakidašnja obznana jednog životnog poslanja, potvrda vrsne ekspertize, manifest specijaliste za umovanje, i to formalno i teoretsko. A poslije prve ide i druga. A onda godišnje po jedna. ”Važno je da odčepi,” – tumačio bi tako svoju akademsku blagodarnost Fiko.
Međutim, ne lezi vraže. Obrazovanost je ponekad spojena s takvim barbarstvom, s takvim cinizmom, da ti se zgadi. Ništa kao zadobivena moć čovjeku ne dopušta da popusti u oruđima sopstvene discipline. Fiko se pod svijetlima reflektora oteo kao jare i postao kvaran kao šupalj zub. Počeo je da strančari i dodvorava se. Gdje god uzmogne on se fotografiše, bira poze i krevelji se. Svako malo, Fiko u nekoj delegaciji, a ne zna hud ni ko, a ni za šta ga delegira. Ali, važno je biti viđen. Kao i svakoj pomiji, i njemu je opsesivno važno identifikovati centar moći, a potom mu se prilagoditi. Čim ga shrva vlastiti promiskuitet, sadržan u njegovoj ljubavi prema moći, lagodnosti i komforu, rasprše se sva njegova moralna sanjarenja, padnu teorije, i izhlape sve njegove ranije bune.
U jednom danu, Fiko sam sebe demantuje po pet puta. Kada bude uhvaćen u nastupu svojih bezočnih laži i naklapanja, on jeftino umiri savjest: svoju ženu, djecu, a i sve druge oko sebe on ubijedi da je laž dopuštena u svete svrhe. Strašljiv kao zec, a ipak kuražan, on noću mokri u krevet, a danju brine o vitalnim nacionalnim interesima. Kada se Fiko ujutro digne podbuho k’o buhtla, on ne zna za koga je, a ni za koga nije.
Taj je beskrvni licemjer potpuno pođavolio i poglupavio. Ne drži više do visoke plate, honorara, paušala, auta sa zatamnjenim staklima i drugim beneficijama, kao većina snobova. Sada se samo napretek divi svojoj kožnoj stolici i baroknom radnom stolu. Veseli ga, kad mu pred Bajram u ured navrate tetke i strine, pa ga podsjete da se izdaleka dalo naslutiti da će on uspjeti, te kako i Topuzi sada imaju konja za utrku.
Tada Fiku obuzme osjećaj natčovječnosti. Istjera sve iz kancelarije i potpuno se uživi. Do iznemoglosti se upregne vještini glume. Tada on postaje svetinja. Njega se ne može zamijeniti i on ne može propasti. On ne podliježe napadu, kritici, sudu. Nema drugog izvora dobra do njega. Samo on zna, i ko će njega potcijeniti?! I ne samo to, Bog će kazniti svaku štetu i pomisao protiv njega!
S obzirom na vlast i ugled, degenerično je sklon uhljebljavanju i drugim koruptivnim metodama. Jednim bravuroznim potezom on stvari umije dovesti do apsurda, i obesmisliti ti školu, znanje, zvanje. S njim i najviše vrijednosti gube vrijednost.
Masa je prihvatila Fikinu svetačku ulogu. Masa k’o masa, glavni joj je cilj da bude terorisana od svojih vođa, šefova i propagandista. A ako ne biva terorisana, želi da se sva njena čula ponudom ispraznosti i banalne površnosti dovedu u stanje apatičnog drijemeža. Poučen time, Fiko laganom zabavom rješava sve napetosti. Iz šupljeg u prazno, to je njegova deviza. On tako obmanjuje masu, umanjujući sve ono što čovjeka čini čovjekom, tako lakše upravlja. Najprije ćeš ga uvrijediti ako misliš svojom glavom. Tada on uzvjeruje da je svaki povik usmjeren prema njemu. Fiko je šiba, on uvijek staje na stranu idiota i prezire svaku nadarenost.
Čemu zikra-hu, ako zvjerinjaku liči mešćema?
Veliki čovjek više ne postoji. Postoji samo glumac što glumi svoj vlastiti ideal. Stoga se Fikinoj pomami mora stati u kraj, jer život u kojem nestane morala i pravičnosti je ništavan i neodrživ. Fikin libido mora prestati biti normom. Takav vrijednosni sistem i obrazac ponašanja ne može ishodovati ničim osim boli, uvredom i pogođenošću. Mora se povratiti ljudska smjelost za prirodne instinkte, po kojoj je lopovluk samo lopovluk, uvijek i svugdje. Ljudski doseg mjeri se pobožnošću, znanjem, sposobnošću i jednakim šansama. Po tom se zakonu pojedinac odriče časti i za svoja najviša djela, pripisujući tu čast Allahu. Sve drugo je potcjenjivanje i unižavanje čovjeka, prisvajanje zasluge i pohvale i za ono što nismo uradili. Nekonzistentnosti u stavu, socijalnoj nepravdi i nepotizmu mora se suprotstaviti energično i snažno, jer naivnost i blagost prema zločinu i gluposti, zločin i glupost dovode do pobjede.
Petina Kur’ana posvećena je odnosu Musaa i Faraona, pravde i krivde. Više nego ikada, našemu je društvu, u džematu, na radnom mjestu, za kućnim stolom, potreban iskren i zaglušujući krik Musaove sljedbe: "pa čini što hoćeš; to možeš učiniti samo u životu na ovome svijetu.” (Taha, 73. ) Dakle, teroriši nas, varaj, uskraćuj, zaglupljuj, ali mi ćemo uvijek biti na onoj, drugoj strani. Bezbroj je upotrebljivih i vještih pojedinaca koji danas propadaju, jer je ovo društvo nejednakih šansi. Oni koji se uspiju spasiti, oni postaju nesnošljivo postojani i jaki. Odnosno, spasimo li se, Fikina će onda zaplakati majka!
P.S. Svi likovi i događaji u ovoj priči su izmišljeni, plod autorove mašte. Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je slučajna.
piše: Ismet Bećar
preporod.com
