Veliki grijesi: Da li će Allah oprostiti samoubistvo?
Nama je samo dato na korištenje i zbog toga nam nije dozvoljeno da njime raspolažemo osim na način koji nam je njegov stvarni Vlasnik i Gospodar propisao.
Allah, dž.š., u jednom ajetu kaže: “I sami sebe ne ubijajte! Allah je doista, prema vama milostiv. Onog ko to učini iz nasilja i neprijateljstva – Mi ćemo u vatru baciti, to je Allahu lahko.” [1]
Većina komentatora Kur’ana se slaže da se ovim ajetom zabranjuje ubijanje drugih ljudi, kao što se njime zabranjuje samoubistvo, ili činjenje nečega što može dovesti do smrti, kao što je to iz ovoga ajeta zaključio Amr ibn As, r.a., U bici Zati-selasil, jedne hladne noći, on je osvanuo džunup/nečist i nije se smio okupati hladnom vodom bojeći se da će se prehladiti, pa je uzeo tejemmum i klanjao sabah. Kada je o tome obavijestio Allahovog Poslanika, s.a.v.s., on mu reče: -O Amre, zar si klanjao džunup? Amr odgovori: -Bojao sam se da ću se prehladiti pa da mi to naškodi zdravlju, a znam za kur’anski ajet u kojem Allah, dž.š., kaže:
“I sami sebe ne ubijajte! Allah je doista, prema vama milostiv.” [2] Na to se Allahov Poslanik, s.a.v.s., osmjehnuo, odobrivši mu taj postupak i nije mu ništa prigovorio.[3]
U mnogo hadisa Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorava na opasnost ovog velikog grijeha, to jest samoubistva. Čak Džabir ibn Abdullah, r.a., prenosi da Poslanik nije htio klanjati dženazu namaz čovjeku koji je sam sebi oduzeo život, rekavši:
“Mene što se tiče, ja mu neću klanjati dženazu namaz.” [4]
Takođe se u hadisima govori da će onaj ko sam sebi oduzme život na takav isti način biti kažnjavan na drugom svijetu, u Džehennemu.
Sabit ibn Dahhak, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Proklinjati vjernika je poput njegovog ubistva, a ko sam sebe nečim ubije time će biti kažnjavan na Sudnjem danu.” [5]
Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ko se baci s brda (zgrade, uzvisine i sl.) u provaliju i tako se ubije, bacit će se i u džehennemsku vatru u kojoj će vječno ostati. Ko popije otrov i time se ubije i u Džehennemu će ga vječno piti. Ko (se ubode pa) se ubije nekakvim željeznim predmetom, njime će se svojom rukom u Džehennemu vječno udarati.” [6]
Opće poznato pravilo je da oni u čijem srcu bude i najmanja trunka imana neće u džehennemskoj vatri vječno ostati, a u prethodnim hadisima se pominje da će oni u njoj vječno ostati. To se pojašnjava na slijedeći način: Ovo se odnosi na one koji budu smatrali takav čin hala- lom i dozvoljenom stvari, pa takvi zaslužuju tretman kjafira, zato što su zabranjeno smatrali dozvoljenim, a kjafiri će u vatri vječno ostati. Drugo mišljenje je da će oni ostati u vatri sve dok Allah ne odredi drukčije, a to je da će vjernici nakon određenog vremena provedenog u Džehennemu iz njega izići.[7]
Ebu Hurejre, r.a., takođe prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ko se objesi taj će se i u Džehennemu vješati, a ko se nečim ubode pa se ubije i u Džehennemu će se ubadati.” [8]
Džundub, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Među ljudima koji su živjeli prije vas je bio neki čovjek, koji je bio ranjen, te nije mogao podnijeti bolove i uzeo je nož i rasjekao ranu koja mu je bila na ruci i krv je neprestano tekla sve dok nije umro. Tada je Allah, dž.š., rekao: ‘Moj rob me preduhitrio, ja mu zabranjujem ulazak u Džennet.” [9]
Ibn Hadžer u komentaru ovog hadisa kaže: Ovo mu je odgovarajuća kazna zato što taj čovjek nije to uradio želeći da se izliječi, nego je to bilo da bi se ubio, a obzirom da on ne zna kada je njegov edžel / smrtni čas, on je time ‘preduhitrio’ Allahov određeni rok njegove smrti. Njegova zabrana ulaska u Džennet, odnosi se na to da neće unići sa onima prvima koji će u njega ući, ili da neće ući u njegov najviši dio Firdevs i slično, što ne znači da on zbog svog vjerovanja kasnije neće ući u Džennet.
Iz ovog hadisa se može takođe zaključiti slijedeće: zabrana ubijanja, kao i zabrana samoubistva; Allahova milost prema stvorenjima jer im je On zabranio uništavanje, ubijanje onoga što nije njihovo vlasništvo; podsticaj na sabur i podnošenje iskušenja da to ne bi dovelo do težih posljedica; zabrana korištenja i činjenja svega onoga što može dovesti do smrti itd.[10]
Buhari i Muslim bilježe da se Allahov Poslanik, s.a.v.s., u nekoj bici sukobio sa mušricima gdje je došlo do borbe. Kada se pred kraj dana svaka strana povukla prema svome logoru, ashabi su primijetili da se među njima jedan borac istakao svojom hrabrošću i borbenom vještinom, tako da nije ni jednog mušrika, do kojeg je stigao, ostavio, a da ga nije udario svojom sabljom. Ashabi su tada rekli: Danas niko nije zaradio sevapa kao on. Allahov Poslanik im na to reče: -Taj čovjek će u Džehennem. Ashabi sa čuđenjem rekoše: Pa ko će od nas u Džennet ako će on u Džehennem? Tada jedan od ashaba reče: -Ja ću ga sutra tokom cijele bitke pratiti pa da vidim šta će raditi. Sutradan ga je u stopu pratio; ako bi on zastao i ovaj bi zastao, ako bi on požurio i ovaj bi za njim požurio. Čovjek koji ga je pratio dalje priča: Nakon izvjesnog vremena taj borac je bio teško ranjen pa je sam požurio sebi smrt, stavivši vrh svoje sablje na svoje grudi a dršku na zemlju i na taj način se ubio. Kada je to vidio ashab koji ga je pratio došao je Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekao mu: -Ja uistinu svjedočim da si ti Allahov Poslanik! – A zašto to kažeš – upita ga Poslanik. Taj ashab mu je tada ispričao slučaj onoga hrabrog borca i kakav mu je bio završetak, našto mu Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: “Ponekad čovjek -u očima ljudi- radi djela džennetlije a biće od stanovnika Džehennema, a ponekad čovjek -u očima ljudi- radi djela džehennemlije a biće od stanovnika Dženneta.” [11]
Takođe treba napomenuti da niko od vjernika ne smije činiti opasna i rizična djela koja mogu rezultirati njegovom smrću, kao što su razne akrobacije, skokovi sa opasnih mjesta, brza vožnja autom i tome slično.
Pojedini učenjaci su čak rekli za onoga koji bi vozio auto brzinom većom od 140 km na sat, pa doživi saobraćajnu nesreću i pogine, da se uglavnom ubraja među one koji su sami sebi oduzeli život. Treba uzeti u obzir da je ova fetva izdata u državi gdje su auto-putevi vrlo kvalitetni i relativno pravni, a auta koja se voze uglavnom su konforna i stabilna. Tako da treba uzeti u obzir situaciju i okolnosti, kao i mišljenje stručnjaka kolika je brzina uglavnom bezbjedna i u kojoj vrsti auta i toga se treba pridržavati da se ne bi ugrozili drugi učesnici u saobraćaju, a da i sami ne bismo sebi nanijeli štetu i neželjene posljedice.
Takođe treba napomenuti da čovjek ne smije svoje tijelo -koje je kako smo naglasili Allahovo vlasništvo- na bilo koji način upropaštavati i uništavati, bilo direktno ili indirektno, bilo to odjednom ili na duži vremenski period, konzumirajući ono što mu šteti (alkohol, droga, cigarete i sl.) jer i na taj način sam sebe upropaštava.
Ako bi vjernik došao u tešku situaciju u kojoj ne zna je li mu bolje živjeti, ili mu je bolje umrijeti, onda treba da uči ovu dovu: “Allahu moj, Ti mene poživi dokle god je život dobro za mene, a usmrti me kada je smrt dobro za mene!”
Jedino vjera u Allaha, dž.š., može spriječiti ili bar umanjiti sve veći broj samoubistava koja uništavaju čovječanstvo.
