Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Islamske teme > Velikani tefsirske znanosti: Muhammed Rešid Rida

Velikani tefsirske znanosti: Muhammed Rešid Rida

Bio je jedan od najistaknutijih islamskih ucenjaka u prvoj polovini XX stoljeca.

Jedno vrijeme bio je pod utjecajem tesavvufa, da bi zatim, susrecuci se sa idejama Afganija i Abduhua, postao jedan od nosilaca reformizma u islamskome svijetu i Abduhuov nasljednik u savremenoj racionalistickoj školi tefsira. Dugo godina bio je Abduhuov prvi saradnik, te pokretac i urednik casopisa El-Menar, koji je imao jakoga odjeka širom islamskoga svijeta. Nakon Abduhuove smrti, po njegovome metodu, nastavio je s tumacenjem Kur'ana, tako da se smatra koautorom toga tefsira, koji se ubraja medu znacajnije racionalne komentare Kur'ana.

Njegovo puno ime je: Muhammed Rešid ibn Ali Rida ibn Muhammed Šemsuddin ibn Muhammed Behauddin ibn Munla Ali Halifa el-Bagdadi. Roden je u srijedu, 27. džumadel-ula 1282. hidžretske godine/18.10.1865. godine, u selu Kalemun, koje se nalazi južno od Tripolija u Libanu, na obali Sredozemnoga mora. On sam isticao je da po duploj liniji vodi porijeklo od Alije r.a., jer mu oceva loza seže do Alije preko Husejna, a majcina preko Hasana. Porijeklom je iz Bagdada a prve godine života proveo je u rodnome mjestu Kalemunu. Od najranije mladosti zainteresovao se za nauku a uz upornost vremenom je izrastao u jednoga od najistaknutijih islamskih ucenjaka u svoje vrijeme. Pored Libana (koji je tada bio dio Šama, u sastavu Osmanskoga hilafeta), jedno vrijeme živio je u Siriji, putovao je u Hidžaz, Indiju i Evropu, a najveci dio života proveo je u Egiptu. Bio je pod utjecajem Afganija i Abduhua – ciji je bio najistaknutiji ucenik, tako da se njih trojica smatraju temeljem i glavnim nosiocima savremene racionalisticke škole u tefsiru. Umro je uceci Kur'an u autu, vracajuci se iz Sueca u Kairo, u cetvrtak, 23. džumadel-ula 1354. h. g./22.08.1935. godine, a ukopan je u Kairu, pored svoga šejha i ucitelja Muhammeda Abduhua.

Odrastanje i obrazovanje

Pocetna znanja Rešid Rida stekao je u osnovnoj školi – mektebu u rodnome selu Kalemunu a onda u nekoliko medresa – vjerskih škola u Tripoliju, u kojima je naucio i dva strana jezika: turski i francuski. U tom periodu ucio je pred više ucenjaka a najviše je bio vezan za svoga ucitelja i profesora Husejna el-Džisra, koji mu je na završetku školovanja u Tripoliju dodijelio diplomu i idžazetnamu da može i sam predavati. On ga je, vidjevši u njemu talenat naucnika i pisca, poticao na pisanje clanaka za novine i casopise, što je Rešid i prihvatio.

Na život Rešida Ridaa posebno su utjecali dva covjeka, jedno djelo i jedan casopis. Dva covjeka su: Husejn el-Džisr i Muhammed Abduhu, djelo je: IHJA'U ULUMID-DIN a casopis je: El-Urvetul-vusqa. Kada se susreo sa Gazalijinim IHJAOM, to je djelo na Ridaa ostavilo jak dojam, tako da ga je išcitavao više puta a jedno vrijeme svu svoju aktivnost uskladivao je s tim djelom. Rezultat toga bila je njegova ljubav prema tesavvufu, zbog cega se u jednome periodu u prilicnoj mjeri bio izolovao od svijeta i osamljivao radi ibadeta. Zatim se poceo više ukljucivati u život obicnih muslimana, upucujuci ih i savjetujuci kako da se ponašaju. Uvidjevši nizak nivo svijesti kod prosjecnih vjernika, zalazio je u kafane i savjetovao ljude koje bi tamo zaticao. Posebno je organizovao predavanja za žene na selima. Isto tako, odvracao je ljude od negativnih postupaka koji su se tada bili raširili medu obicnim vjernicima, kao što je traženje pomoci od ‘dobrih’ prilikom posjete njihovih turbeta i kaburova. 

Afganijev i Abduhuov utjecaj

Takav nacin života bio je rezultat utjecaja Gazalijina IHJA'A na njega, što je bila samo faza u njegovu životu, do susreta sa Afganijevim i Abduhuovim idejama. Naime, jednom prilikom do njega su došla dva broja casopisa El-Urvetul-vusqa, kojeg su Afgani i Abduhu izdavali u Parizu. citajuci ta dva broja na njega su ideje te dvojice ucenjaka ostavile toliko jak dojam da su napravile preokret u njegovu životu. Tako je on ušao u novu fazu života. O tome sam kaže: ‘Prije toga moje interesovanje bilo je usmjereno samo na ispravljanje vjerovanja kod muslimana, odvracanje od zabranjenih stvari, poticanje na ibadet i pozivanje ka asketizmu u odnosu na dunjaluk. Medutim, nakon toga, moja duša je cvrsto prigrlila obaveznost usmjeravanja svih muslimana civilizaciji i unapredenju onoga što posjeduju, te takmicenju sa naprednim narodima u raznim znanostima, vještinama i zanimanjima, kao i u svemu onome što doprinosi boljem životu.’ 

Rešid Rida je nakon toga poceo propagirati Afganijeve i Abduhuove ideje, živo se zalažuci za njih. Pokušao je doci u kontakt sa njima ali mu to u slucaju Afganija nije pošlo za rukom. On je Afganiju poslao pismo u vrijeme kada je Afgani boravio u Istanbulu. U tom pismu on izražava divljenje prema Afganijevim idejama i želju da se susretne s njim, ali do toga nije došlo zbog Afganijeve smrti. Sa Abduhuom je bio drugaciji slucaj. Prvi kontakti s njim desili su se u vrijeme Abduhuova prognanstva iz Egipta, kada je imao priliku dva puta sresti se sa njim u Tripoliju. Iako se radilo o kratkim susretima, Rešid Rida je nakon toga bio još više zadivljen Abduhuom i njegovim idejama.

Nakon Afganijeve smrti (1314. h.god.), Rešid Rida odlucuje da bolje upozna nasljednika svojih ideja, tj. Abduhua. S tom namjerom odlazi u Kairo, gdje stiže 23. redžeba 1315/19.12.1897. godine. Prilikom prvog susreta, Rešid Rida predložio je Abduhuu da pocne pisati komentar Kur'ana, u duhu clanaka koje je objavljivao u casopisu El-Urvetul-vusqa. Abduhu nije smatrao potrebnim opterecivati ogromnu biblioteku tefsira još jednim komentarom Kur'ana, ali je, nakon upornog nagovaranja Ridaovog, ipak pristao da na Azharu pocne seriju predavanja na kojima bi tumacio kur'anske ajete od pocetka Kur'ana. Abduhu je to radio zadnjih šest godina svog života (1899-1905.) a Rešid Rida je, kao njegov najistaknutiji ucenik, ta njegova predavanja objavljivao u casopisu El-Menar.

Menar i reformatorske aktivnosti

Rešid Rida imao je jaku želju da osnuje casopis koji bi bio slican vec spomenutom El-Urvetul-vusqa, ali to nije htio uraditi bez znanja i saglasnosti svoga šejha i profesora Muhammeda Abduhua. U tom smislu on mu je izložio svoje planove, nakon cega se Abduhu složio sa tom idejom i dao mu odredene savjete, pa su zajednicki odabrali ime toga casopisa: El-Menar, što znaci: svjetionik ili putokaz, a što aludira na ulogu koju je casopis trebao da ima. Prvi broj toga casopisa pojavio se vec 22. ševvala 1315./17.03.1898. godine i u njemu su navedeni slijedeci razlozi za njegovo pokretanja:
1. Širenje reformatorskih ideja u domenu društvenoga života, vjere i ekonomije.
2. Donošenje dokaza da je islam, kao vjerski svjetonazor, kompatibilan i primjenjiv i u savremenim životnim prilikama.
3. Nastavak rada po principu casopisa El-Urvetul-vusqa. 

Rešid Rida vodio je i uredivao casopis El-Menar, objavljujuci u njemu clanke svoga šejha Abduhua, zatim svoje clanke, kao i pisanu rijec velikoga broja ucenih ljudi koje je uspio okupiti oko toga casopisa. O tome koliko je Rešid Rida radio na širenju ideja svoga šejha govore rijeci samoga Abduhua, koje je više puta izgovorio: ‘Vlasnik Menara je tumac mojih ideja.’ Menar je cijelo vrijeme izlaženja bio centar propagande reformisticko-racionalistickih ideja savremene racionalisticke škole u tefsiru. Taj je casopis naišao na izuzetno interesovanje mnogih, tako da ga je citao ‘skoro sav islamski svijet i u najzabitijim islamskih krajevima.’ Ridaovo je ime na taj nacin postalo poznato u cijelom islamskom svijetu, pa i u Evropi, a pisali su mu mnogi obrazovani ljudi, medu kojima i neki orijentalisti. Nažalost, nakon Ridaa niko se nije zauzeo da taj casopis i dalje izlazi, tako da se njegov zadnji broj pojavio 29. rebi'ul-ahira 1354/31.07.1935. godine.

Kroz El-Menar, kao i kroz sve ostale aktivnosti, Rešid Rida se pokazao reformatorom vjerske misli i prakse muslimana, kritikujuci i upozoravajuci na sve novotarije i zablude koje su se bile ukorijenile medu muslimanima. Ukazivao je na to da islamski obrazovani ljudi snose najvecu odgovornost za te pojave, te da ulema i muslimanski vladari moraju najviše poraditi da bi se ti iskrivljeni oblici vjernicke prakse iskorijenili iz svakodnevnoga života muslimana, jer su ulema i vladari, u odnosu na muslimanske narode, poput razuma i duha u odnosu na ljudsko tijelo. Posebno je ukazivao na to da je ulema zadužena za ‘duhovnu medicinu’ ljudi, putem vazova i predavanja, ali isto tako i upozoravanjem na licu mjesta gdje se rade stvari neprimjerene islamskome ucenju, podnoseci na tome putu raznorazne poteškoce, te da im je obaveza, uz sve to, da sami budu primjer lijepoga islamskoga ponašanja i ahlaka. 

Imajuci u vidu važnost odgojno-obrazovnih institucija, Rešid Rida se putem Menara zalagao za reformu obrazovanja, kroz promjenu sistema školstva i uvodenje novih predmeta u nastavne planove i programe. Isticao je da su tadašnje državne škole imale zadatak samo da pripremaju nove službenike a ne da istinski obrazuju i odgajaju novu generaciju, shodno zahtjevima novih prilika i uslova života. Pored toga, imajuci u vidu da su te škole bile pod upravom kolonizatora, te da se povecavao broj misionarskih kršcanskih škola, on se zalagao za otvaranje privatnih škola, koje bi se mogle usmjeravati na odgovarajuci nacin i koje bi davale željene rezultate. U tome smislu, iz raznih krajeva islamskoga svijeta dolazili su mu dopisi o sve vecoj prisutnosti kršcanskih misionara i o slaboj svijesti obicnih muslimana, te, shodno tome, potrebi osnivanja specijalne škole i instituta za obuku daija, odnosno islamskih misionara. Rešid Rida je pisao o tome na stranicama Menara, ali je poduzeo i prakticne korake, te je 1330/1912. godine osnovao takvu školu i institut, u kojima je školovanje trajalo po tri godine i koji su dali velike rezultate.

Po uzoru na Abduhua i Rešid Rida zalagao se za reformu Azhara, kao vodeceg univerziteta u islamskome svijetu. Reforme inace ne prolaze lahko, pa je Rida na taj nacin dolazio u sukob sa zagovornicima održavanja stanja kakvo jeste, ali nije odustajao. U tom smislu napisao je i djelo sa nazivom El-Azhar vel-Menar (Azhar i Menar). Da bi olakšao i unaprijedio štampanje Menara, Rida je osnovao posebnu štampariju, te je u njoj, pored svoga casopisa, štampao i mnoga druga djela islamskoga sadržaja. 

Što se tice politickih tema, Abduhu je Ridaa odgovarao od pisanja takvih tema u Menaru i uopce od bavljenja politikom, što je on uglavnom poštovao dok je Abduhu bio živ. Medutim, nakon njegove smrti, Rešid Rida cesto je pisao politicke clanke, kritikujuci Osmanski hilafet zbog postupaka za koje je smatrao da su pogrešni. Još je više kritikovao i pisao protiv kolonizacije, bez obzira s koje strane dolazila, a narocito je pisao protiv britanske, francuske i talijanske okupacije. U tome kontekstu, više puta je upozoravao na opasnost od britanske okupacije, te isticao da Britanci rade protiv islamskoga hilafeta i protiv Arapa istovremeno. Smatrajuci da se mora oglasiti o svim aktuelnostima, on je pisao o svim važnijim dogadajima, iznoseci svoje shvatanje islamskih stavova i principa o njima. Narocito je važna njegova uloga u pisanju protiv cionistickih nastojanja ovladavanja Palestinom, te licno ucešce na Sirijsko-palestinskom kongresu 1921. godine, gdje je izabran na mjesto zamjenika predsjednika Kongresa.

Kada je u pitanju hilafet, Rida je ukazivao na narastajucu opasnost uništenja hilafeta, a nakon njegova pada iskazivao je žalost zbog toga, te pisao clanke, kritikujuci sve one koji su doprinijeli njegovu padu a Kemala Ataturka optužio je za izdaju, kao i za otpadništvo od islama. Istovremeno, zagovarao je ponovnu uspostavu hilafeta, pa je, u tome kontekstu, napisao djelo EL-HILAFE EVIL-IMAMETUL-‘UZMA, te organizovao kongres za uspostavu hilafeta, koji je održan u Egiptu, 1343/1925. godine. Iako taj kongres nije polucio ocekivanim rezultatima, on ipak ukazuje na Ridaov stav o tome pitanju, te njegovo nastojanje za ponovnu uspostavu hilafeta. U toku ponovnog boravka u Siriji, za vrijeme kralja Fejsala ibnul-Husejna, izabran je za predsjednika Sirijskoga kongresa, a bio je imenovan i za clana Arapske akademije nauka sa sjedištem u Damasku. 

Djela

Rešid Rida bio je izuzetno plodan pisac. Napisao je puno djela, što vecih i manjih knjiga, što clanaka i rasprava, ili cak i citavih serija i studija. Samo u Menaru napisao je izuzetno veliki broj clanaka, rasprava i studija, tokom cijeloga perioda izlaženja toga casopisa. Isticuci brojnost i kvalitet njegovih djela, cuveni Šekib Arslan istice da bi njegova pisana djela, kada bi se podijelila na pedeset ljudi, bila dovoljna svakome od njih da se ubroji medu znacajne ucenjake i pisce! 

Iz velikog broja njegovih djela kao najznacajnije isticemo:

1. TEFSIRUL-KUR'ANIL-HAKIM (TUMAcENJE KUR'ANA MUDROGA) – komentar Kur'ana koji je pisao sa Abduhuom, ali i nakon njegove smrti,
2. TARIHUL-USTAZIL-IMAM EŠ-ŠEJH MUHAMMED ABDUHU – biografija šejha Muhammeda Abduhua, štampana u tri velika toma,
3. EL-HILAFE EVIL-IMAMETUL-‘UZMA – djelo o hilafetu,
4. EL-VEHHABIJJUNE VEL-HIDŽAZ (VEHABIJE I HIDŽAZ) djelo kojim je odbranio pokret Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba od tendencioznih napada,
5. MUHAVERATUL-MUSLIHI VEL-MUKALLIDI – (DIJALOG REFORMATORA I ZAGOVORNIKA TAKLIDA),
6. EL-VAHJUL-MUHAMMEDI – o Objavi,
7. NIDA’ LIL-DŽINSIL-LATIF,
8. JUSRUL-ISLAMI VE USULUT-TEŠRI'IL-AMM – o zakonodavstvu u islamu,
9. ZIKRA EL-MEVLIDIN-NEBEVI – o mevludu, odnosno obilježavanju rodendana Muhammeda s.a.v.s,
10. EL-HIKMETUŠ-ŠER'IJJE FI MUHAKEMETIL-KADIRIJJE VER-RIFA'IJJE – kritika kaderijskoga i rifaijskoga tarikata,
11. EL-MENAR VEL-AZHAR (MENAR I AZHAR),
12. EL-VAHDETUL-ISLAMIJJE (ISLAMSKO JEDINSTVO),
13. ES-SUNNE VEŠ-ŠI'A EVIL-VEHHABIJJE VER-RAFIDA – o odnosu izmedu sunizma i šiizma,
14. ER-RIBA VEL-MU'AMELAT FIL-ISLAM – o kamati i poslovanju u islamu,
15. RISALE FI EBI HAMID EL-GAZALI (POSLANICA O EBU HAMIDU EL-GAZALIJU),
16. ŠUBUHATUN-NESARA VE HUDŽEDŽUL-ISLAM (NEDOUMICE KRŠCANA I ARGUMENTI U ISLAMU),
17. INDŽIL BARNABA (BARNABIN INDŽIL),
18. EL-MUSLIMUNE VEL-KUBT (MUSLIMANI I KOPTI),
19. FETAVA ES-SEJJID REŠID RIDA (FETVE ŠEJHA REŠIDA RIDAA), i
20. TERDŽEMETUL-KUR'AN (PREVOÐENJE KUR'ANA). 

Uz to, treba napomenuti da je Rešid Rida imao bogatu prepisku s istaknutim misliocima, koja nije objavljena, kao što je npr. slucaj sa cuvenim Šekibom Arslanom. Takoder, treba ukazati i na biografsko djelo koje je Šekib Arslan napisao o Ridau, pod nazivom: ES-SEJJID REŠID RIDA EV IHA’ ERBE'INE SENE, iz cega se vidi da su oko cetrdeset godina bili saradnici i prijatelji. 

Ridaov doprinos tumacenju Kur'ana

Od svih ucenjaka koji pripadaju Abduhuovoj racionalistickoj školi u tefsiru, u slucaju pisanja tefsira najplodniji je bio upravo Rešid Rida. Iako nije protumacio cijeli Kur'an, on je napisao komentar nekoliko kratkih sura: El-Kevser, El-Kafirun, El-Ihlas, El-Felek i En-Nas, te zajedno sa Abduhuom tumacenje prvih dvanaest džuzova (dijelova) Kur'ana. Naime, Rida je pisao bilješke za šejhom Abduhuom dok je on tumacio Kur'an na Azharu, pa ih je poslije dopunjavao i donosio Abduhuu na autorizaciju teksta, nakon cega je to objavljivao u svome casopisu El-Menar. Na taj nacin protumaceno je do 125. ajeta sure En-Nisa’, tj. nepunih pet džuzova Kur'ana (blizu stotinu stranica). 

Nakon šejhove smrti, Rešid Rida nastavio je tumaciti Kur'an i to objavljivati u El-Menaru, pa je na taj nacin, za života, protumacio Kur'an do 53. ajeta sure Jusuf, odnosno, kompletirao tumacenje dvanaest džuzova Kur'ana (240 stranica). Pored objavljivanja toga komentara u El-Menaru, on je štampan i kao posebno djelo, pod nazivom: TEFSIRUL-KUR'ANIL-HAKIM, što znaci: TUMAcENJE KUR'ANA MUDROGA. To je zvanican naziv toga tefsira, ali ga mnogi, zbog objavljivanja u El-Menaru, nazivaju i: TEFSIRUL-MENAR (MENAROV TEFSIR). Poprilicno je opširan, buduci da je štampan u dvanaest velikih tomova a da njime nije protumacena ni polovica Kur'ana. Svakim tomom obuhvacen je po jedan džuz, tj. dvadeset stranica Kur'ana a svaki svezak sadrži oko pet stotina stranica tumacenja kur'anskoga teksta. Za razliku od izdanja prethodnih tefsira, u ovom su prvi puta u Egiptu oznacavani brojevi sura i ajeta, u cemu su ga slijedila kasnija izdanja i ostali tefsiri. Po formi tefsira, on podsjeca na Ibn Kesirovo tumacenje Kur'ana, buduci da se u njemu navodi grupa ajeta koji govore o istoj temi a onda se oni tumace na nekoliko stranica. Kada bi naišao na temu koju bi smatrao važnom i aktuelnom, Rida bi je izložio opširno, praveci na taj nacin digresije u uobicajenome toku tumacenja Kur'ana.

Buduci da Rida nije uspio protumaciti cijelu suru Jusuf, prof. Behdžet el-Bejtar je to uradio po Ridaovom metodu i štampao tumacenje sure Jusuf kao posebno djelo, navodeci da je Rida njegov autor. 

Metod i nacin tumacenja Kur'ana

Nakon Abduhuove smrti, Rešid Rida donekle je promijenio metod tumacenja Kur'ana, o cemu i sam govori u uvodu u Tefsir. Naime, on sam ukazuje na to da je, u odnosu na Abduhuov metod, odstupio u slijedecem:
1. više se služio tumacenjem ajeta drugim ajetima,
2. više je navodio vjerodostojne hadise,
3. više se koristio jezickim tumacenjem radi pojašnjenja pojedinih izraza,
4. opširno je obradivao odredene teme za koje je smatrao da postoji velika potreba za njihovom valorizacijom. 

I pored toga, njegovo tumacenje Kur'ana je vrlo blisko Abduhuovom, tako da se s pravom ubrajaju u istu školu tumacenja Kur'ana. Kao i Abduhu, i Rešid Rida nije volio tumaciti Kur'an pod pritiskom naslijeda prethodnih mufessira. Neki njegovi ucenici isticu da je on odredeni ajet prvo tumacio na osnovu vlastitoga znanja – ne želeci se povoditi za prethodnim mufessirima, a tek onda je obracao pažnju na prethodne tefsire i nešto od toga, eventualno, uvrštavao u svoj tefsir. Bio bi veoma zadovoljan kada bi na taj nacin otkrio nešto novo u odredenome ajetu, što prethodni mufessiri nisu dokucili.

Uz to, glavne odlike njegova metoda u tumacenju Kur'ana su, poput Abduhuovih, slijedece: izbjegavao je israilijjate, nije navodio patvorene hadise, nije navodio detalje koji ni u Kur'anu nisu navedeni, u tefsir nije uvlacio znanosti koje nisu imale veze sa znacenjem ajeta. ‘Naprotiv, ajete je tumacio na vanredno lijep nacin, znacenje kur'anskih rijeci iznosio je na jednostavan i prihvatljiv nacin, pojašnjavao je teže razumljive kur'anske izraze, odgovarao je na dileme koje su se pojavljivale u vezi s Kur'anom, ukazivao je na to da je Kur'an objavljen kao uputa, te na vrijednost te upute, objašnjavao je mudrost propisivanja kur'anskih odredbi, isticao je da Kur'an uspješno lijeci bolesti u društvu i pojašnjava Allahove zakonitosti u odnosu na Njegova stvorenja.’ S obzirom na to da je Rešid Rida donekle odstupio od metoda svoga šejha, te da je osudivao novotarije i iskrivljene oblike odredenih islamskih propisa, može se reci da je on donekle odstupio od savremene racionalisticke škole u tefsiru, te da je prihvatio neke stavove selefijskoga pravca. 

Što se tice izvora kojima se Rida koristio pri tumacenju Kur'ana, oni bi se mogli svesti na slijedece:

1. Pojedine ajete tumacio je drugim ajetima, narocito ako bi o istoj temi bilo govora u više ajeta.
2. Koristio se i hadisima, ali je pazio na to da navodi samo provjerene hadise.
3. Navodio je stavove istaknutih ashaba i tabiina.
4. Radi pojašnjenja odredenih izraza donekle se koristio i disciplinama arapskoga jezika.
5. Mnoge ajete tumacio je na osnovu vlastitoga shvatanja, jer je izbjegavao naslijede prethodnih mufessira – osim kada bi to bilo u skladu s njegovim stavovima.
6. Izuzetak od toga jesu stavovi njegova ucitelja Abduhua, jer je njega slijedio u znacajnoj mjeri, tumaceci mnoge ajete.

Interesantno je da je Rešid Rida bio protivnik prevodenja Kur'ana na strane jezike, o cemu on piše i u svome tefsiru. Naime, u vezi s pitanjem prevodenja Kur'ana islamski ucenjaci zauzimali su razlicite stavove unazad više stoljeca, s tim što je Rešid Rida u prvoj polovici XX stojeca bio najistaknutiji zagovarac stava da to nije dozvoljeno ciniti. On je svoj stav opravdavao s više razloga, medu kojima su: uvjerenje da je Kur'an nemoguce doslovno prevesti a da je prevodenje njegova znacenja u stvari prevodenje onoga što je shvatio neki covjek; gubljenje kur'anske nadnaravnosti (i'džaz) koja je prisutna samo u originalu, na arapskome jeziku; primjeri pogrešnih prijevoda Kur'ana do tada objavljenih, itd. Medutim, treba istaci da su zastupnici takvoga stava u manjini, te da vecina islamskih ucenjaka smatra da se može, odnosno da je cak obavezan prevoditi Kur'an na strane jezike radi upoznavanja svih naroda sa Allahovom objavom. 

Prigovori njegovu tefsiru

Kao i ostali pripadnici Abduhuove škole u tefsiru, tako je i Rešid Rida davao preveliki znacaj razumu i preveliku slobodu u tumacenju odredenih ajeta, zbog cega je preuzeo neke sporne komentare od Abduhua a neke je sam iznio. Tako npr. pri tumacenju 275. ajeta sure El-Bekare Rida potpada pod Abduhuov utjecaj i tumaci taj ajet u smislu da ce pocinioci velikih grijeha ostati vjecno u Džehennemu, te da nikada nece izaci iz njega i uci u Džennet. To je poznato mu'tezilijsko mišljenje, a stav ehlussunnetskih islamskih ucenjaka jeste da su oni u Allahovoj volji i da ce im Allah, nakon odredenoga vremena, oprostiti, te da ce nekada ipak uci u Džennet. Takav stav može se pronaci i u tumacenju 92. ajeta sure En-Nisa’. 

Slijedece što strucnjaci tefsira prigovaraju Rešidu Ridau jeste tumacenje odredenih ajeta metaforom i prenesenim znacenjem, iako oni imaju jasno doslovno znacenje. Takav postupak jeste naslijede šejha Abduhua, koje je on opet preuzeo od mu'tezilija. Primjer takvoga tumacenja imamo u slucaju 47. ajeta sure En-Nisa’, gdje Rida prijetnju Uzvišenog upucenu ehli-kitabijama o iskrivljavanju crta njihovih lica ako se ne okrenu pravome putu pokušava protumaciti metaforicno, u drugom znacenju. Zatim, Rida donekle odstupa od ehli-sunnetskih stavova o pitanju vjerovanja u džine, šejtane i sihr. U vezi s džinnima on iznosi ubjedenje da ih ljudi ni u kojem slucaju ne mogu vidjeti, iako postoje vjerodostojni hadisi o mogucnosti njihova videnja u odredenim situacijama. Slicno tome, Rida, govoreci o utjecaju šejtana, tvrdi da je taj utjecaj ogranicen samo na zavodenje i nagovaranje, te da oni ni u kom slucaju ne mogu ovladati covjekom, što je opceprihvaceno mišljenje ehlisunnija. U vezi s time, donekle je i njegov stav da sihr u stvarnosti ne postoji, nego da je sihr samo ombana i varka, što je, takoder, stav Abduhua i mu'tezilija, koji je suprotan stavu ehlussunnetskih ucenjaka.

Ono što se vrlo cesto prigovara Rešidu Ridau jeste njegov stav o pitanju mu'džiza Muhammeda, s.a.v.s. Naime, i u Kur'anu i u vjerodostojnim hadisima govori se o više mu'džiza, kojima je Allah, dž.š, potvrdio i ojacao Poslanikov poziv u islam i to je opceprihvaceni stav ehlussunnetskih ucenjaka. Medutim, Rida smatra da je samo Kur'an mu'džiza data Muhammedu, s.a.v.s, a za ostale mu'džize tvrdi ili da nisu zabilježene u vjerodostojnim hadisima, ili da se ne radi o mu'džizama, nego samo o iskazivanju pocasti Poslaniku od Allaha, dž.š. U slucaju pitanja izvodenja šerijatskih propisa iz kur'anskih ajeta (istinbat), Rešid Rida, takoder, previše slobodno nastupa, te dolazi do zakljucaka kojima u nekim slucajevima kontrira stavovima sva cetiri poznata mezheba. Takav je npr. slucaj sa tumacenjem 43. ajeta sure En-Nisa’, gdje on, za razliku od svih ostalih mufessira i strucnjaka fikha, zakljucuje da musafir ima pravo uzeti tejemmum umjesto abdesta, pa makar imao vodu pri ruci. Uz sve to, kriticari mu prigovaraju da u tefsiru navodi odredene citate iz Biblije, iako je u nacelu bio protiv upotrebe israilijjata prilikom tumacenja Kur'ana. 

Zakljucak o njegovu tefsiru

Imajuci u vidu navedeno, može se reci da je Ridaov tefsir, ipak, izuzetno vrijedan, te da je narocito veliku ulogu odigrao u prvoj polovici XX stoljeca, kada su muslimani bili u stanju dekadence i pod stranom okupacijom. Tim tefsirom Rida je u mnogome doprinio odbrani islama od raznih nasrtaja sa strane, te rješenju brojnih dilema u vezi sa Kur'anom i islamom, koje su tada od odredenih krugova sa Zapada planski plasirane u tada poprilicno zaostali islamski svijet koji je u velikoj mjeri tražio uzor u zapadnim narodima. ‘Ideja koja se provlaci kroz citav taj tefsir je opravdati i dokazati da je islam jedina ispravna vjera koja je savremena u svim vremenima i na svim mjestima.’ S obzirom na velicinu i znacaj, njegov se tefsir može smatrati svojevrsnom enciklopedijom tumacenja Kur'ana, s tim što treba obratiti pažnju na momente u kojima je on odstupio od ehlussunnetskoga ucenja. 

Utjecaj Rešida Ridaa bio je prisutan i na našim prostorima još za njegova života, što se vidi iz mnogih njegovih clanaka iz El-Menara koji su tada prevodeni i objavljivani u našim casopisima, te iz djela Šukrije Alagica, koji je u periodu 1926-1932. godine na bosanski jezik u skracenome obliku preveo i objavio tri sveske Abduhuova i Ridaova tefsira, kojima su protumacene prve tri kur'anske sure: El-Fatiha, El-Bekare i Alu Imran. 

Piše: dr. Ahmed Adilović

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top