Vedad Mahmuljin: Od ratnog izbjeglice do inženjera godine

Vedad Mahmulyin (na slici prikazan u tvornici aviona 787 u Everettu, država Washington) imenovan je komercijalnim avionskim inženjerom godine za 2014. godinu, jer je pronašao rješenje za avion 787-10 u kojem se koristi isti horizontalni i vertikalni stabilizator koji se koristi kod 787-9. (fotografija Colleen Pfeilschiefter) Vedad Mahmulyin, inženjer za terete, dinamiku i avionske znanosti u komercijalnom avio-letenju, pronašao je inovativan način za avion 787-10 u kojem se koristi isti horizontalni i vertikalni stabilizator koji se koristi kod 787-9. Ovo jedinstveno postignuće dovelo je do dodjele titule “Inženjera godine u 2014”.

Međutim, ono što mnogi smatraju još značajnijim je činjenica da nije bilo odluke njegovih roditelja u 1992. godini, Mahmulyin možda danas ne bi bio živ i bavio se impresivnom karijerom te preuzimao profesionalne izazove koje drugi smatraju nemogućima. Mahmulyin je preživio jedan od najsurovijih sukoba u nedavnoj prošlosti: rat u Bosni i Hercegovini, u bivšoj Jugoslaviji koji je trajao od 1992. do 1995. Rat nakon raspada bivše Jugoslavije doveo je do smrti desetina hiljada civila i vojnika, a uključivao je krvave borbe, etnička čišćenja i devastirajuća bombardiranja i granatiranja gradova i naselja.

Teška sudbina roditelja

Početkom 1992. godine, Mahmulyinovi roditelji, znajući što bi se moglo dogoditi, poslali su njegovu mlađu sestru rodbini u Zagreb, Hrvatska, koji je udaljen oko 100 milja. Nakon što se nekoliko sedmica kasnije rat razbuktao, u aprilu 1992., tada 14-godišnji Mahmulyin pridružio se svojoj sestri u Hrvatskoj. Od tada porodica više nikada neće biti na okupu. Komunikacijska blokada spriječila je da Mahmulyin i njegova sestra išta doznaju o teškoj sudbini svojih roditelja. Tek kasnije doznali su da je grad pokoren, kuće njihovih sunarodnjaka uništene, a civili ubijeni ili poslani u koncentracione logore. Mahmulyinova majka nestala je u jednom od takvih logora. Njegov otac je preživio i kasnije pobjegao preko granice u Hrvatsku.

Mahmulyin misli da je “svaka četvrta osoba koju je poznavao u svom rodnom gradu ubijena dok su preostali odvedeni u koncentracione logore.” Kako su se borbe pojačavale, Mahmulyin koji je tada imao 16 godina, emigrirao je u Tursku gdje je živio godinu dana, naučio govoriti turski i pohađao gimnaziju. U decembru 1994., kad je imao 17 godina, Međunarodno vijeće za pomoć (International Rescue Committee) sponzoriralo je Mahmulyina kako bi emigrirao u Sjedinjene Države gdje je došao u grad Olympiu, država Washington. Porodice povezane s Organizacijom za bratsko pomirenje (Organization of Fellowship Reconciliation) pružile su mu utočište i omogućile mu upis na koledž St. Martin u Olympii. Nakon tri semestra, Mahmulyin se prebacio na Univerzitet George Washington, a diplomirao je u junu 2000. godine, sa specijalizacijom u avionskom inženjeringu.

Rad za Boing

Kompanija “Ford” je ponudila posao Mahmulyinu u Detroitu, ali on je želio ostati u Seattlu i raditi za Boeing. Mahmulyin je počeo raditi za Boeing u Septembru 2000. godine kao inženjer aerodinamike, stabilnosti i kontrole. Godine 2005., i njegova sestra emigrirala je u SAD. Kad opisuje svoj način suočavanja s izazovima i životnim borbama, Mahmulyin se koristi izrekom “ono što te ne ubije, to te ojača”. “Uglavnom sam brinuo sam o sebi od kad sam imao 14 godina,” kaže Mahmulyin. “Kad si bačen u novu kulturu, prisiljen si naučiti drugi jezik i prevladati brojne zapreke. No, kad jednom svladaš sve to, imaš osjećaj da bi mogao učiniti sve.” Mahmulyn kaže da mu je samopouzdanje koje je dobio dok je gradio novi život u Americi omogućilo da poveže rep aviona 787-10 s onim na avionu 787-9 u ostvariv zadatak iako drugi to baš nisu smatrali mogućim. “U pogledu mog projekta, puno ljudi bilo je pesimistično i nije vjerovalo da repovi aviona mogu biti zajednički, ali moje iskustvo i odgoj dali su mi pouzdanje i ustrajnost da slijedim svoj cilj,” rekao je.

“Duboko u sebi znao sam da će to zahtijevati potpun angažman,” dodao je ističući da nije želio propustiti tu priliku. Odgojen u dobrostojećoj obitelji gdje su mi roditelji bili liječnik i profesor hemije, tri godine života u izbjeglištvu u moje su srce usadile efikasnost djelovanja i skromnost. “I za kraj, ovaj projekt uštedio je kompaniji milione dolara. Profesionalno mogu reći da sam neobično ponosan na ovo postignuće.”