>
Veče sjećanja na Isnama Taljića Veče sjećanja na Isnama Taljića
Piše: Saladin Kovačević U Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu sinoć je održano sjećanje na knjževnika Isnama Taljića. Naime, u povod preseljenja na Ahiret ovog... Veče sjećanja na Isnama Taljića

Piše: Saladin Kovačević

U Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu sinoć je održano sjećanje na knjževnika Isnama Taljića. Naime, u povod preseljenja na Ahiret ovog jednog od najboljih i najplodonosnijih bosanskih i bošnjačkih književnika, Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija iz New Yorka, udruženje „Pravda“ iz Sarajeva i web-portal Bošnjaci.Net organizirali su veče „Sjećanje na književnika Isnama Taljića“. Spontano, toplo, ljudski, prijateljski govorili su Isnamovi najbliži članovi porodice i prijatelji. Moderator skupa bila je Elmedina Muftić.

Na početku je pročitano pismo akademika Ferida Muhića koji zbog ranije preuzetih obaveza nije mogao prisustvovati skupu. On je istakao kako je Isnam ostavio veliku hediju Bošnjacima. „Velika je to hedija. Sve ono što si napisao, sva ta moćna književna rijeka što je iz tebe izvirala kao što si i ti bio veliki čovjek i veliki pisac, književnik najvećeg formata. Sada si uvakufio i svoje djelo i sebe. Ostavio na amanet Bošnjacima i Bosni. Onakav kakav si bio za života: plemenit, odmjeren, mudar uvijek ćeš ostati u srcima prijatelja i svih koji su te upoznali…“

Prisjetio se zatim akademik Muhić poznanstva sa Isnamom i njihovih susreta. „Koliko su se mnogo promijenili ljudi. Stotine i stotine onih za koje sam mislio da ih znam. Kako su se lahko odrekli svojih prijatelja. Koliko su jednostavno promjenili svoja uvjerenja i svoje ideale. A ti se nisi odrekao ni svoji brkova ni svoje francuske kape. Stamen i istrajan, nepokolebljiv i suveren u svom integritetu odolijevao si svim pritiscima vjeran Bosni. Pravi Bošnjak čvrst kao kremen kamen gdje stanuje živi plamen što bi rekao tvoj davno preminuli brat po peru pjesnik Branko Radičević…“ Na kraju je akademik Muhić podsjetio na bogatstvo koje je Isnam uvakufio Bosni i Bošnjacima navodeći njegova brojna djela.

Pismo je pročitao Anes Džunuzović koji se i sam prisjetio poznanstva i saradnje sa Isnamom u Ljiljanu Saffu.

Nezim Halilović Muderis posebno je istakao kako je Isnam volio svoju Vlasenicu, srednje Podrinje i kako je čeznuo za njima. „Mnogobrojna književna djela koja je ostavio trajni su vakuf koji će trajati do Kijameta i koji će inšaAllah biti svjedok u njegovu korist. A njegov kabur u Vlakovu, na parceli 27, svjedoči neodgovornost društva i institucija. Pa i nas, njegovih prijatelja, čije je mjesto, ipak, trebalo biti pored Ferhadije, Alipašine džamije, možda na Alifakovcu gdje su neki pjesnici imali posebne inspiracije ili na Grličića brdu. Ali, siguran sam, prije nego što je spušteno njegovo tijelo u kabur na ovoj parceli 27 da smo mnogi od nas, a pogotovo oni koji su najodgovorniji, tu na tom mjestu, upravo trebali da pokopamo svoju savjest…“

Zatim su govorili prvi direktor medrese u Velikom Čajnom kod Visokog, gospodin Džemal Salihspahić Handžić, i njezin aktuelni direktor Dženan Handžić je opisivao kako su, između ostalog, jednom prilikom zamalo bili uhapšeni na hrvatskoj granici. Isnam je nakon dužeg razgovora sa službenicom na graničnom prijelazu nazvao muftiju Aziza Hasanovića i dao joj telefon u ruke. „I onda je ona samo rekla sveti čovjek, kao da joj je neko proučio Ajetul-kursiju i puhnuo niz nju. Pustila nas je. E, pošto je auto bilo iza nas nisam mogao izaći na tu stranu tako da sam kroz tu rampu između država, skupa sa Isnamom, prošao u rikverc. Kazao sam mu da smo vjerovatno prvi, a možda i jedini ljudi u historiji međugraničnog saobraćaja između ove dvije države koji su u rikverc ušli u drugu državu.“ Prisjetio se i njegovih mnogobrojnih savjeta i uputa.

O uvaženom književniku govorili su zatim  Ivana Mostarac, Harun Hodžić i Husein Omerović.

Skupu se obratila i Isnamova supruga, Elida, njegov, kako je rekla, pratilac, saputnik, sapatnik. „Uradio je mnogo i uradio je to uz podršku ogromnog broja ljudi. Ovdje sjedi veliki broj članova njegove porodice. On ima veoma veliku porodicu. Svako od njih je dao dio sebe i on nam je svima davao po djelić sebe.“ Posebno je zamolila da niko nikom ne zamjera i da niko ni na koga ne bude ljut jer bi se Isnam na to jako ljutio. „Ako mu je išta smetalo jeste što su Bošnjaci spremni kritizirati. Stalno jedni drugima čim se sretnemo nalazimo razloga da budemo ljuti, da se posvađamo, da raspravljamo o svemu i svačemu dokazujući da ništa kod nas ništa ne valja i ništa ne štima. A, Boga mi, mnogo toga štima. I mnogo toga je urađeno. Vrlo mnogo ljudi je radilo na tome i da se dođe do ovih dijela i do ovoga što mi danas zovemo državom Bosnom i Hercegovinom. Podijeljenom, ovakvom kakva je, ali je naša država. Nemamo druge…“

Istakla je kako smo narod koji ima ogromnu tradiciju, nepresušno vrelo kulture, nepresušno vrelo mnogo čega što jedan narod čini narodom i što jednoj državi daje elemente državnosti, a jednom jeziku daje mogućnost da ono što leži u svemu tome i iskaže.

„On je smatrao da je njegovo remek-djelo Vjetrometina. U više navrata sam razmišljala zašto je to odabrao, i nije to rekao jednom nego više puta. Obrazlagao je to što je mladi roman, pa je govorio sa književno-stručnog aspekta. Moj zaključak je da je to neka sublimacija njegovih mladalačkih novinarsko-književnih napora, zabluda i nastojanja pa onda političkih i svih onih prvih pokušaja da se zaroni u lektiru i da se traga za istinom i za činjenicama iz historije koje nisu bazirane kao činjenice nego se nešto drugo pisalo. Znači, njegova je zadaća bila, koju je on sebi nametnuo, pomalo i meni dok sam bila uz njega i mogla ga pratiti, da interpretira historiju ovoga naroda, Bošnjaka, ovoga prostora i svega šta se na ovom prostoru događalo…“

A Vlasenica mu je bila sinonim za sve ono što je on pisao o Bošnjacima, o svome narodu, svome identitetu i svemu onome što čini čovjeka. I Vlasenica za njega nije bila samo mjesto, nego se protezala od Žepe do Zvornika. Posebno je istakla kako ga u radu na knjizi ništa nije moglo omesti.

Zatim su govorili i Esed Muračević, Fuad Kovač i Džavid Begović.

Bosna je lijepa, najljepša. Ovako bi moglo biti samo još u Džennetu. Bosna i jest džennet na zemlji i u njoj dobri ljudi , ljudi iz dženneta. Džennetlije opkoljene džehennemlijama, prelijepa i nesretna zemlja. Nije li njima, Bošnjacima, čitav život u kušnji življenja na ovakvom prostoru, a sa ovakvim komšijama. Zato plaćaju previsoku cijenu. Zemlja Dobrih Bošnjaka jer šta sve nisam vidio, pročitao i čuo od drugih pa poredio – nema je ljepše na svijet. Ne znam ima li nesretnije zemlje. (Isnam Taljić)

saff.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.