Umovi apokalipse!

Piše: Ismet ef. Bašić

Jučerašnji i današnji dan, obilježila su mnogobrojna citiranja kur’anske sure Ez Zilzal (Zemljotres) koja , kao što sam naziv sugerira, između ostalih tema tretira i pitanje zemljotresa. Čitajući razne komentare koje sadrže ove časne ajete, ne mogu , a da ne kažem, da odavno nisam vidio toliko površnosti i zloupotrebe kur’anskih ajeta.

Naime, sura Ez Zilzal (zemljotres) govori o strašnom potresu koji će se desiti pred Sudnji dan, kada će zemlja izbaciti ono što je u njoj, to jeste, milijarde ukopanih ljudi koji će biti proživljeni kako bi odgovarali za svoja djela. Koristiti ovu suru u kontekstu dešavanja posljednjih zemljotresa, u najmanju ruku, je neozbiljno. Ali,obzirom da već duže vrijeme pratim te ideologe apokalipse i poštovaoce apokalipticnog razmisljanja, primijetio sam šta je zapravo cilj takvih razmišljanja.

Cilj takvih razmišljanja, jeste, da se prije svega izazove strah kod ljudi, a ljudi kada se boje, njima je najlakše manipulisati. Čovjek u strahu , čini sve kako bi pronasao barem pogled utjehe. A onda na scenu stupaju ideolozi apokalipse, nudeći rješenja i sigurnost, a sve zarad povećanja broja murida (čitaj folowera), a i da bi se ogromna lista folowera, s vremena na vrijeme, resetovala na tvorničke apokaliptične postavke,  obavezno začinjene zloslutnim radovanjem, jer se eto, desio zemljotres kod onih koji su nas ubijali. Kad tako nešto pročitam, tada i mene obuhvati strah, jer se prisjetim, koliko su bili uporni sa kaznom Kinezima, a u vezi korone, pa dođe korona i kod nas.

Raduju se zemljotresima, a sutra možda budu i kod nas,itd.itd. Zato je važno da znamo, da se musliman, nikada ne raduje tuđoj nesreći, naprotiv, obaveza mu je da pomogne unesrećenom koliko može. S druge strane, citirajući suru “Zemljotres”, zaboravlja se , ili namjerno izostavlja da je Poslanik, a.s., rekao da će se Kijametski dan desiti nad najgorim ljudima, kada neće biti onih koji govore “La ilahe illallah”.

Jesmo li mi najgori ljudi?

Čisto sumnjam, da bi ideolozi apokalipse, rekli  za sebe da su najgori. Potenciranje da su zemljotresi i razna iskušenja, kojima su podvrgnuti narodi na našem prostoru kazna,a pogotovo kazna za grijehe, dovodi nas do druge tačke, a to je:  Ashabi su najbolja generacija koja je hodila Dunjalukom, ali ipak su doživjeli zemljotrese. Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi da se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom popeo na Uhud, a s njim su bili Ebu Bekr, Omer i Osman, pa se Uhud zatresao. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Uhude, smiri se, na tebi se nalaze Vjerovjesnik, Ebu Bekr i dvojica šehida!”

Govoriti da je zemljotres kazna, a zanemariti da se to desilo najodabranijim ljudima na Dunjaluku, je nepoznavanje vjere i intencija Zakonodavca. A tek, što je i Poslanik, a.s., sa njima bio i doživio taj zemljotres, a on je “ma’sum” , sačuvan od grijeha, teorija o kazni pada u vodu. Jer, valja biti hrabar toliko, pa neuzubillah, pripisati i Poslaniku,a.s., da je kažnjen, jer je dozivio zemljotres. Zabilježeno je u predajama nekoliko zemljotresa i u vrijeme najodabranijih četvorice halifa. Naš narod se izopačio, kažu. Jeste, u mnogim stvarima, ali ako ćemo tom logikom,  kako li se izopačio  narod Mekke, pa ih je Allah, kroz historiju, ostavljao osam puta bez hadždža i mogućnosti pristupa Kabi koju su vidjeli golim okom? Ili, ako ćemo tom logikom, koliko su bili griješni stanovnici Mekke, pa je Allah poslao sektu Keramita  da ukradu hadžerul -esved (crni kamen iz Kabe) i da ga vrate tek nakon 33 godine? Ili, pak, koliko su bili griješni stanovnici Medine, pa su doživjeli pet puta pokušaj krađe tijela Poslanika,a.s.,itd.?

Jednostavno , teza o kazni pada u vodu nakon ovoga. Zar i Aiša,r.a., nije rekla da je to milost? Jeste, za sve , osim za apokaliptične umove. Međutim, složiću se donekle sa tezom da su grijesi donekle doprinijeli pojavi zemljotresa, poplava, požara, itd. Da, ali grijesi prema prirodi koja nas okružuje. Prirodi s kojom smo toliko povezani, a toliko je uništavamo.

Koliko smo povezani sa prirodom, dovoljno je reći da kada se kiša spušta i naše tijelo bi najradije da se spusti na zemlju. Kada priroda buja i cvijeće raste i mi rastemo, raste naše raspoloženje, ambicije, želje.

Akos.ba