Udaja

Drugačije, ali vrlo bolno rastanak je pogodio Azemu. Ovog puta njoj se istinski izmaklo tlo ispod nogu i činilo joj se da je izgubljena. Njen bijeg iz rodnog sela, smrt jedine sestre i njenog djeteta i sad gubitak prijateljice. Sve sabrano u malo više od godinu dana. Previše za srce jedne petnaestogodišnje djevojke.                                                                                                                                                            Preko dana ona je preuzela svoje i Hanine obaveze. Radila je zajedno sa Haninom majkom koja ju je zavoljela od njenog dolaska u kuću. Po prirodi zdrava i vrlo vrijedna, Azema bi se ipak do večeri umorila, ali se trudila da to niko ne primijeti.
Noći su bile gore od dana. Kad se kasno poslije jacije sruči u svoju postelju, umor bi je svladavao i odmah bi zaspala. Ali nekad nije mogla. Hanina prazna postelja zračila je hladnoćom i onda bi je tuga svladala a san pobjegao. Azemi je falilo sve što je činilo njihovo prijateljstvo: Hanina vedrina, njen zvonki smijeh, njena umješnost u svemu čega se dotakne i njene priče. Ko bi tako umješno i znalački naučio malu prognanicu komplikovanim vezovima, gradskim jelima, finom ponašanju na sijelima dostojnom pravih hanuma. Niko kao njena Hana.                                                                                                                                                                                        Onda bi se Azema rasplakala, ali je prigušivala plač da je ne čuju sestrini djeveri koji spavaju na istom spratu. Jednom se zaboravila, prepustila bolu i glasno zaplakala. Malo kasnije začu škripu dasaka na kameriji, ona se naglo smiri, a taj neko zastade u nedoumici pred vratima, malo poćuta, pa onda tiho, vrlo nježno upita: „Azema, jesi li dobro? Treba li ti što?“

Ona se brzo sabra, obrisa šamijom suze, pa tiho odvrati: „Dobro sam. Ništa mi ne treba.“

Muškarac uzdahnu, okrenu se i vrati u svoju sobu, a ona ostade u nedoumici. Iako joj se učinilo da je to Daut, njen zet, prije bi se smjela zakleti da je Mašo. Glasovi dvojice braće su slični, ali… Ovaj je nekako puniji, ali i nježniji.                                                                                                                                 Od dolaska u njihovu kuću, ona je poštovala tri Ferhatova sina kao stariju braću. Viđala ih je obično na večeri, bili su više prisutni u dane Bajrama ali se ona sama klonila. Nešto iz stida, nešto iz obzira, ili možda vaspitanja. Daut joj jest bio zet i upoznala ga je par mjeseci pred Beginu smrt. Vrlo dostojanstven i vrlo ozbiljan. Poštovao je svastiku i poslije ženine smrti, a poklonima za oba Bajrama jednako darivao majku, sestru i nju. Njoj je najdraži bio Šefko. Bio joj je bliži po godinama, vedar, vječito nasmijan i uvijek spreman na šalu. Taj bi umio nasmijati i samrtnika. S njim se Azema nije ustručavala i doživljavala ga je kao brata kojeg nikad nije imala. On je najviše sličio Hani vedrinom, osmijehom, čak i pokretima. Za srednjeg brata Maša Hana joj je uvijek govorila da je najbolji. Najvrijedniji i najbolje naravi. Ali on nije mnogo pričao sem s braćom o poslovima. Djevojci se skoro nije ni obraćao, ali je ona više puta primijetila kako je gleda. Otvoreno, toplo, njoj se činilo onako kako gleda i svoju sestru. Kad se za par nedjelja stiša bol zbog Haninog odlaska, Azemu poče tištati nešto gore. Prisutno u njoj još od sestrine smrti, sad se u osami bez drage prijateljice samo produbi. Ko je ona sad u ovoj kući kad nema njene Bege ni Hane? Šta će ovdje ovim dobrim ljudima na teretu? Više joj nisu ni rod. A nema pravde ni zakona po kojem je moraju držati u svom domu.

„O, ja tako hoću mojoj kući u moje Šahoviće. Majci, babu, mojim sestrama. Hoću da sam svoja na svome. Da jedem hljeb čiji me svaki zalogaj neće gristi. Da šetam đedovim i babovim voćnjacima. Da berem jabuke sa svojih grana. Da se ne osjećam k’o izgnanik čitav život.“

U tami svoje sobe djevojka je ovako razmišljala i tiho patila. Znala je da trebaju dani da svoju molbu dostave majci i očuhu, pa dani do kojih oni dođu. Pa pitanje – smije li ona gore u svoju Crnu Goru. Izgnanik mimo svoje volje, ona koja od djetinjstva trpi gubitke najdražih bića i udarce života a ne zna čime ih je zaslužila.                                                                                                                                         Prošle su bar još dvije sedmice dok se ona usudi da se povjeri Beginoj svekrvi. Više nije mogla. Ako joj danas ne kaže raspuknuće se.                                                                                                                                    Po doručku, kad muškarci odoše poslom, a stari Ferhat do kahve u staroj čaršiji, Azema prikupi hrabrost i obrati se Alemi: „Prijo, molim te k’o svoju majku da me saslušaš, a kunem životom tvojih sinova da mi pomogneš.“

„Hoću šćeri, ono što mognem, k’o mojoj Hani“, malo začuđeno odvrati Alema.

„Kumim te velikim Allahom da mi poručiš majci i Kurtu da dođu po mene. Srce mi hoće pući za njima, sestrama i mojim Šahovićima. Ja ne mogu više“, izusti djevojka tužno.

„Je li ti ružno kod nas šćeri? Da te stari ili koji od sinova nisu štogod uvrijedili?“ brižno i sama rastužena reče prija.

„Meni je lijepo, hvala vam svima, pazite me i poštujete, ali ovo je vaša kuća a moja je gore“, i rasplaka se.

„Nemoj Azema, dušo moja. Znaš da si mi ostala na Hanino mjesto. Draga si mi skoro k’o i ona. Pametna si i vrijedna i lako te je voljeti. Ali dina mi noćas ću čim momci dođu, reći Dautu da poruči Kurtu da dođu po tebe.“

Stara se u trenu razvedri jer se prisjeti da postoji način da se ovo milo djevojče zadrži u kući. Ali mudro oćuta, privuče djevojku sebi i zagrli je, pa kad se ona smiri reče joj: „E hajde nam sad pristavi kahvu da nas dvije na miru popijemo. Zaslužile smo.“

Kahva i Alemino obećanje je smiri, pa obje rasterećene svaka na svoj način, posjedaše još malo pa se okrenuše dnevnim obavezama. Azema se razvedri jer je sad imala u sebi nadu. Nadu u povratak na rodno ognjište, među svoje u sve ono za čim danima čezne. Ta nada daće joj snage da izdrži još malo. Alema je snovala u duši nešto sasvim drugo i molila Boga da joj tu tek rođenu želju ostvari.                                                                                                                                                              Poslije večere dok su sinovi razgovarali o obavezama i poslu za naredni dan, a djevojka bila u svojoj sobi, Alema se obrati najstarijem: „Daute sine, jutros sam razgovarala sa Azemom. Preklinje nas da joj poručimo majci i očuhu da dođu po nju. Teško joj. Sama, bez sestre, bez Hane. Njoj je ovo ipak tuđa kuća.“

„Razumijem majko. Ujutro ću reć Omeru, za dva dana ide u Bijelo Polje. Produžiće u Šahoviće za moj hatar. Obav’jestiće ih.“                                                                                                                                                                Druga dva sina ništa ne rekoše, ali mudrom majčinom oku ne promače da je Mašo preblijedio. Kratko je pogledao brata pa onda spustio glavu. Ako se nešto, možda i burno, dešavalo u njegovom srcu, to niko ne primijeti sem majke.                                                                                                                                        Kad se sinovi počeše spremati za spavanje i Alema izađe na sprat da nešto potraži. Na kameriji malo postoja, da pribere utiske ovoga dana i osokoli u sebi želju koja joj se jutros rodila u srcu. Utom iza nje zaškripaše daske kamerije, ona se okrenu i ugleda Maša.

„Majko“, reče sin tiho, „uđide nakratko u malu sobu. Molim te. Trebaš mi!“                                                                          U maloj sobi spavao je najmlađi Alemin sin Ćamil, još dječak. Razmažen a vrlo živ, tumarao je s dječacima vazdan po mahalama i smoren, čim bi večerao, lijegao. Sad je spavao tvrdo da ga ni topovi ne bi probudili.                                                                                                                                                            Majka i sin sjedoše jedno naspram drugoga i Mašo bez okolišanja reče: „Majko,čuh šta maloprije reče Dautu. Presjeklo me k’o da me grom pogodio. Šta ću ti ja ako ona ode iz kuće?“

„Zar tako, sine?“

„Tako kako si čula. Ona iz kuće, odoh i ja da me možda nikad više ne vidiš.“

„Voliš li je sine?“

„Više nego sebe samog. Od samog časa kad je prekoračila naš prag, izgoreh za njom. Zato se sklanjam da je ne gledam i ne bihuzurim. Radim za trojicu da je u radu zaboravim. Nikakve fajde. Kad je vidim tek onda me sunce ogrije. Ako je ne gledam ja je sanjam.“
„I ništa majci do sad, ni riječi? Što sinko? Imaš li od mene većeg  prijatelja?“

„Zazor me majko i od sebe sama. Pa i od tebe. Šta bi svijet rekao? Zato i krijem ovu vatru u sebi a ona me izgorje.“

„Za sve sinko ima lijeka na ovom dunjaluku. Naći će se i za tebe“, potpuno mirna a iznutra sretna podrža ga majka.                                                                                                                                                                           A onda oboje malo ćutaše, pa će Mašo ponovo.

„Znaš li majko, kad Azema tek dođe kod nas i razbolje se. Da je tad umrla ja je ne bih prebolio. Pa onda kad sam je bez svijesti nosio na kupanje u bašču. K’o da sam meleka na rukama nosio. Toliko sam bio van sebe. I da znaš moje su molitve nju spasile, nisu hodžine“, pa porumenje, od sreće ili stida, ovaj plećati dobroćudni mladić koji prvi put u životu voli i evo otvara srce svojoj majci.                                                                                                                                                                „Onda ćemo sine gledati da je ostavimo u našoj  kući. Ako je tebi mila i meni je, Bog mi je svjedok. Ispunila mi je prazninu Haninog odlaska. A jest lijepa i vrijedna i povrh toga pametna. Biću najsretnija žena u ovoj kasabi ako mi postane snaha.“
Beskrajna  radost ozari mladićevo lice, on se nasmija, a plave oči bljesnuše upaljenom nadom.                                        „A kako ćemo majko? Ja nju volim, a ne znam haje li ona za mene. Vrlo je mlada. Skoro djevojčica. Neću ništa da joj namećem silom?“

„A što bi sinko silom? Ne vidim da tebi što fali ni građom ni ljepotom. Poštenja i vrjednoće ti nema nadaleko. Ne znam, možda u potaji i ona mari za tobom.“

„Ne bih rek’o, ali daj Bože“, ozaren nadom prihvati Mašo.

„Ovako ćemo sine. Kad Daut pošalje haber Hajriji i Kurtu, oni će doći po nju. Moraju po svoje čeljade. E onda ćemo je mi od njih zaprositi. Tvrdim ti da neće odbiti ni tebe za zeta ni nas za prijatelje.“

„A ako…“

„Nema šta ako. Dok oni ne stignu, ti probaj da s djevojkom razgovaraš. Prijateljski. I nemoj joj ni slučajno pominjati ženidbu. Nemoj prenagliti. Sačekaćemo. Strpljenje i Bog nagrađuje.“

„Eh majko, što me razgali. Šta bih ja bez tebe“, vedro će Mašo pa je čvrsto zagrli.

„Dabogda ti Azema postala snaha i prije nego se nas dvoje nadamo.“

„Bog te čuo sine, a sad idi na spavanje. Umoran si a sutra raniš. Dočekaćemo mi akobogda da nam dogodine, u ovo doba i dijete zaplače.“                                                                                                                                 Ova neočekivano ukazana nada da možda neće biti uzaludna silna ljubav koju u sebi dugo taji, potpuno rasani mladićevu glavu. Dok su braća mirno spavala, on je budan snovao o budućnosti u kojoj je uz njega voljena djevojka.
Sutradan je Daut po prijatelju poslao poruku Hajriji i njenom mužu i poslije poruke ostalo je čekanje. Bar dvije nedjelje, a možda i više. Ostali u kući već sutradan zaboraviše sinošnji razgovor. Svi sem Azeme i Maša kojima je na različite načine ovo značilo preokret u životu. Dvoje mladih žarko su željeli dva sasvim suprotna izlaza na stazu života, a Mašo je noćima molio Boga da obje njihove staze slije u jednu. Samo tada njegov život dobiće smisao, biće sretan koliko čovjek uopšte može biti.                                                                                                                                                 Azema je narednih dana vođena iznutra željom za povratkom sijala vedrinom kako dugo nije. Pred spavanje još budna zamišljala je susret sa sestrama, babom i majkom i sa rodnim brdima kojih je toliko željna. Počela je već i odbrojavati dane.                                                                                                   Ali bilo je tu još nešto… Nešto što joj je ovu nepomućenu radost kvarilo. I unosilo neki neodređeni nemir u dušu. To su bili susreti sa Haninim srednjim bratom Mašom. Ona se svjesno sklanjala iz prostora u kojem je on bio, ali nije ga mogla izbjeći. A on ju je nekako čudno gledao. Ne sa odstojanjem kao Daut ni drugarski kao Šefko. On ju je gledao toplo, željno, onako kako smrznut čovjek gleda u sunce. Koliko se ona sklanjala toliko su je njegove tople plave oči tražile i nalazile. Kad bi im se pogledi sreli ona bi porumenjela, spuštala pogled i gledala da se hitro izgubi iz njegovog vidokruga. A bilo je važno da drugi ne primijete jer bi ona bila krivac. Bog joj je svjedok da ničim nije izazvala ni ovog dobrog momka, ni onog drugog gore u njenim brdima. Nije ona bila svijesna ni svoje ljepote, samo je shvatala da ljepota može da bude pogubna za ženu. Njoj se to već jednom desilo.                                                                                                                         Jedne večeri pred spavanje, Mašo joj se obrati: „Stanide Azema, imam ti reći jedan lijep haber. Znam da će te obradovati“, pa krenu korak prema zbunjenoj djevojci. Ona pomisli da će joj reći kad stiže majka, pa joj srce stade divlje tući. Ali i porumenje od blizine ovog mladog muškarca i plavih očiju koje su je pogledom milovale.

„Kaži“, prozbori ona tiho.

„Javila se Hana po jednom rođaku koji je iz Turske doš’o k rodbini. Nastanili su se u Izmiru, a to je na moru, a i dosta daleko od Stambola.“

„Kako su se snašli?“ upita djevojka.
„Država im je na početku nešto pomogla, Bejto i braća rade, ali on kaže da je i tamo dosta teško. Ne živi se bolje nego ovdje.“

„A Hana, kako je?“

„Dobro. Sigurno joj nije lako, ali će se za koji mjesec radovati jer je noseća.“
„O hvala Ti Bože, dijete će je u tuđini najviše usrećiti“, iskreno obradovana razvedri se Azema, pa se pozdravi s Mašom iako je shvatila da je on želio još s njom ostati.                                                                                                                     Iz obzira, mada ga je želja za njom izgarala, on joj otpozdravi, postaja malo na kameriji pa uđe u svoju sobu.                                                                                                                                                                             Bio je sretan i iznutra ispunjen, jer rumenilo koje oblije ovo lijepo lice kad se nađe blizu nje možda je nešto obećavalo. On je u stvari htio da u to vjeruje. Da mu to dadne snage da njegovi ludi snovi mogu postati stvarnost.                                                                                                                                                 Za neke tri nedjelje od Omerovog puta u Bijelo Polje, dosta iza jacije stigoše Azemina majka i očuh. Prašnjavi i umorni od dugog puta zalupaše na avlijskim vratima. I dok je luda od radosti Azema strčala niz stepenice, Daut i Mašo su ih već dočekali, prihvatili konje, a ona je u sljedećem trenu grlila baba i majku.
Onda ih propusti u kuću gdje ih toplo dočeka stari Ferhat: „Bujrum prijatelju. U dobru nam došli. Je li vas put umorio?“

„Bogomi jeste. Daleko su Šahovići, a davno je bilo prije sabaha. Svo nam se tijelo ukrutilo“, odgovori Kurte pa se smjestiše na sećiju.                                                                                                                                      Alema i djevojka brzo se povukoše da spreme večeru za iznenadne goste, te se Azema osami s majkom tek pred spavanje. Tad joj se objesi oko vrata sva ushićena: „Fala ti majčice što si došla po mene. Više nisam mogla.“

„Eto došli smo čim smo mogli. Sjutra ćeš akobogda gore u svoja brda. A sestre te željno čekaju. Da znaš samo kako su porasle.“

„Jedva čekam da ih vidim.“

„A je li ti štogod bihuzur u ovoj kući“, dočeka je zabrinuto majka.

„Bože sačuvaj. Gledaju me k’o Hanu, ali ja hoću na svoje.“

„Odosmo sjutra šćeri a sad da spavamo. Ja sam ti mrtva umorna.“                                                                                         Ujutro, po doručku Alema posla djevojku da nešto odnese Almasi. Htjela je da ona i Ferhat nasamo razgovaraju sa prijateljima, pa ako oni budu za ovaj brak ostaviće majci da obavijesti kćer ili je ubijedi ako trebadne.                                                                                                                                                         Pili su kahvu i pričali i onda se Ferhat direktno i bez okolišanja obrati svojim gostima:                                                                                                     „Kurte i Hajrija, prijatelji moji. Eto ste došli da vodite vaše dijete. Po njenoj poruci i želji. Kod nas ste uvijek dobrodošli. Ali ima još nešto što ću vam kazati.“

„Bujrum prijatelju, slušamo te.“

„Mi smo radi, moja žena, ja i sinovi, da vaše dijete ostane u ovoj kući. Prosimo je za mog srednjeg sina Maša. Đevojka je lijepa i pametna, a mog sina znate. Da je čestit i vrijedan to čitava kasaba zna. Eto ja rekoh, a vi kako god hoćete“, dovrši stari dostojanstveno.

Uze savijati cigaru da ostavi iznenađenim gostima da se priberu i razmisle prije nego bilo šta odgovore.
Potpuno zatečeni ovim što su upravo čuli, Kurte i Hajrija u čuđenju pogledaše jedno u drugo, poćutaše pa se oglasi Kurte: „Ni u san mi nije došlo ovo što od tebe upravo čuh. Meni moje dijete nije teško i ja sam doš’o po nju. Davno bih to uradio da je ona gore prije smjela.“

„Znam ja to dobro prijatelju“, prekide ga Ferhat, „nikome njegovo dijete nije teško. Ali mi ozbiljno prosimo vašu kćer. Mila je mom sinu, a i meni i Alemi i svim ukućanima. K’o naše nam je čeljade od prvog dana.“

„Fala za te riječi moj Fele. Meni i Hajriji je čast da po drugi put postanemo prijatelji. Ali ipak valja pitat đevojku. Ako ona ne pristane grehota bi bilo siliti je.“

„Ne daj Bože, ali se nadamo da i ona hoće, svikla je ona i na nas“, prvi put se u razgovoru umiješa Alema prenoseći pogled sa Kurta na Azeminu majku.

„Popričaću ja s mojom šćeri i pitaću je. Ako pristane, nek im je sretno“, reče Hajrija koja se poslije prvog iznenađenja počela pribirati. Trebalo joj je malo vremena da razbistri vlastite misli. Da odvagne šta je za njezino dijete najbolje. Povratak, gore u nesigurnost rodnih brda ili ostanak ovdje, kod ovih čestitih ljudi u ovoj pitomoj kasabi. Momak što je najvažnije nema nikakve mahane. Sjeća se da ga je i Bega hvalila. A eto rekoše da mu je Azema mila. Možda je ovo Allahova volja, a protiv nje mi ljudi smo nemoćni.
Razgovor među prijateljima sad posta opušteniji, a kad se nakon pola sata na vratima pojavi Azema, majka joj očima dade znak da je pričeka u predsoblju. Čim izađe, kćer je malo uplašeno dočeka: „Šta je majko? Je li se što desilo pa me ovde presrećeš? Kad polazimo nas troje?“

Hajrija je znala da kćer prvo mora umiriti, pa  joj tek onda obazrivo pomenuti prosidbu.

„Polako Azema. Spremamo se za put, no nećemo danas. Ali ima jedna novina. Ovi ovdje bi željeli da ti ostaneš.“

„Ja da ostanem! Zašto? Fala im na svemu ali ja više ne ostajem. Ja odoh na svoje!“

„Polako šćeri. Prijatelj i prija te prose. Hoće da im postaneš snaha. Traže te za Maša!“

„Šta kažeš?“ razrogači lijepe zelene oči djevojka. „Ni govora. Ja neću još da se udajem majko!“

„Dobro sinko, saberi se. Znam da ti ovo kazah iznebuha i da te presjeklo. Ali ti si mlada a mi stariji malo dalje i dublje gledamo. Navikla si na familiju. Dobri su ljudi. I sama kažeš da te svi paze. Mila ti je ova varoš. Znaš kako je samotno i teško u našim brdima. Hoćeš da mi te gore opet otmu?“                                                                                                                                                                                  Pokolebana, djevojka je ćutala. Činilo joj se da ju je neko žestoko tresnuo po glavi, pa joj treba vremena da dođe sebi. A najteže od svega dobro je znala, ona mora dati odgovor. Kakav? Tu joj niko ne može pomoći.

„A reče stari prijatelj da si njegovom sinu odviše mila“, usudi se da iznese najjači adut Hajrija, znajući da će na kćerinom licu i prije bilo kakvog odgovora sve pročitati.                                                                                                                                                                   Azema jako pocrvenje i spusti pogled. Šta da kaže svojoj majci? Da pretpostavlja da je Mašo voli? Da ne zna šta ona prema njemu osjeća? Da joj je čudno što je toliko proganjaju njegove plave oči? I da se boji, nečeg neodređenog, ali se boji?                                                                                                                         Majka je kćerinu šutnju shvatila kao pristanak. Obično i u zvaničnim prosidbama i kad rado pristaje djevojka to rijetko kaže. Ona najčešće ćuti i to se tumači kao pristanak.

„Azema, šćeri. Tebe niko ne prisiljava. Ako ti se ne sviđa momak jal’ familija, ujutro nas troje odosmo.“                                                                                                                                                                                                       Zbunjena, zbrkana djevojka je i dalje ćutala.

„Ja se vraćam u sobu sinko, šta da im kažem?“

„Reci šta hoćeš“, promuca djevojka svjesna da ove tri riječi više ne može povratiti i da njen život od ovog časa kreće nekom novom stazom.                                                                                                                                  Hajrija znajući kakva sad bura vitla u duši njene kćeri ne zva je da s njom uđe. Neka se tu u predvorju malo sabere, dok ona saopšti zajedničku odluku ostalima.

„Nije mi rekla ni hoću ni neću, ali je ćutala“, saopšti im Hajrija kratko pa se u trenu rastuži. Niko to ne primijeti, čak ni Kurte, jer se Alema i Ferhat tako obradovaše da su im lica sijala.                                                                 „Alema, zovi đevojku. Poslije idi i donesi iz sehare ono što je spremljeno da je darujemo.“                                                                       Za par minuta Alema uđe s djevojkom. Spuštene glave, rumena kao bulka, Azema priđe Feletu, sad svom svekru i poljubi ga u ruku.                                                                                                                            Vrlo sretan, stari podiže lijepo postiđeno lice, poljubi je u čelo, darova je velikim šorvanom i čestita joj: „Sretno ti bilo šćeri. Ispunila si nam kuću ljepotom i smjernošću kako si u nju kročila. Dabogda vam se naravi podudarile i dabogda mom Mašu sinove rađala.“

„Fala babo“, tiho prozbori Azema pa se okrenu prema svekrvi koja je majčinski primi u zagrljaj i zasu poljupcima.                                                                                                                                                                    „Sretno vam i dugovječno bilo šćeri! Hvala Ti Allahu što dočekah ovaj dan.“

Pa iz kutije za nakit izvadi dva bogata zlatna prstena i stavi joj ih na ruke, a starinske lijepo izrađene minđuše u uši.

„Ruho ćemo ti, sine, pokrojit kako se najljepše nosi u kasabi. Hoću da mi ljepotom i ruhom zasijaš k’o najbolje prijepoljske begovice.“                                                                                                                                              Djevojka još malo postaja sagnute glave, ali pribrana jer joj je u srcu i u glavi bubnjalo. Svjesna da je ovako brzo donijela odluku koja će joj odrediti čitav život, pitala se koliko je ta odluka ispravna. Šta ona zna o svome budućem mužu? Maša viđa o doručku i o večeri. Nisu dosad  prozborili ni deset riječi. Jeste on dobar i vrijedan, ali svaki čovjek krije u sebi još ponešto.                                                                                                                                                                                      Kad posluži šerbetom i kahvom roditelje i svekra i svekrvu, Azema zatraži dozvolu da se malo povuče. U tišini svoje sobe pokuša da se pribere. Da svoju odluku opravda sudbinom. Ako je gore negdje Veliki Tvorac zapisao da njih dvoje budu zajedno, ko je ona da to mijenja? Prisjeti se da je Hana od sve braće Maša najviše voljela i tvrdila da je najbolje naravi. Dobar i vrijedan. Tvrdi oslonac u životu za svoje bližnje.                                                                                                                                                                                                                                                                                             Možda budem i sretna uz njega, ko zna? Ovako je razmišljala i polako se smirivala.                                                              Kad se dan poče bližiti kraju, nju obuze nemir. Prvi put otkako je u ovoj kući ona će danas dočekati svoje djevere i budućeg muža. Pogledati u oči onog sa kojim će od dana svadbe dijeliti dobro i zlo, radosti i brige života.
Pred sami akšam Azema se zateče na bunaru kad trojica braće uđoše u avliju. Ona se namjerno malo zadrža i oni je ne primijetiše. Neka ih nek promaknu u kuću i saznaju lijepu vijest. Mogu se malo radovati i bez nje. Pogotovo Mašo.                                                                                                                           Kad desetak minuta kasnije sa bokalom vode uđe u dnevnu sobu, sva tri brata s poštovanjem ustadoše. Lica su im sijala radošću. Prvi joj priđe Daut: „E dugo me ništa ovako nije obradovalo. Nek vam je sretno i dugovječno snaho moja“, pa joj čestita i poljubi u obraze. Isto učini i mlađi brat Šefko. Dok su je grlili, ona krišom pogleda u Maša. Zračio je takvom srećom i radošću, da se ona u trenu raznježi. Ovaj veliki dobroćudni momak pred njom ličio joj je na dječaka koga su iznenada obradovali onim za čim je dugo čeznuo.                                                                                                                                                                                      On samo priđe, pruži joj ruku i toplo je steže. Ne reče ni riječi. Od uzbuđenja grlo mu je presahlo. Ali njegove oči kazivale su sve. Djevojka ne izdrža taj pogled pun ljubavi, jako pocrvenje, pa izvuče ruku iz njegove i skloni se u drugi  kraj sobe.
Mnogo kasnije te noći, kad su svi otišli na spavanje, Azema siđe do bunara da majci donese svježe vode. Polako siđe niz stepenice, nečujno otvori glomazna ulazna vrata i u par koraka nađe se u bašti. Kad se prihvati čekrka, osjeti da nije sama. Znala je da je iza nje Mašo.
„Sjednider malo na klupu Azema. Da malo popričamo. Vode ćemo izvaditi kasnije.“                                                               Zbunjena, smetena, sa srcem koje je pod košuljom divljački tuklo, ona na dasci bunara ostavi bokal, pa se uputi ka klupi pod jabukom. Sjede na jedan kraj, Mašo na drugi.

„Ne znam kako su ti jutros rekli. Ni ko ti je saopštio. Ali ne bih volio da je pod prisilom. Ni da su te isjekirali.“

„Majka mi je rekla“, tiho se oglasi djevojka, ali mu ne kaza pojedinosti tog razgovora.                                                         Od jutrošnje odluke i njene važnosti, od darivanja pred majkom i ocem do dočeka djeverova i svog budućeg, njoj je u glavi bubnjalo. Tako je željela da se malo osami. Ali ne može ni to. Evo pred njom muškarca koji joj je suđen i dužnost joj je da ga sasluša.

„Azema, hoću odmah na početku da znaš. Volim te od onog časa kad si nogom prvi put kročila u našu kuću. Možda ti to nisi primjetila jer sam krio. I od sebe samog. Od braće, od Hane, od majke. Ali sam živio samo od povratka kući da tebe ugledam. Drugo ništa nije postojalo.“                                                   Djevojka je ćutala, a on nastavi.

„Kad bi mi neko dao da biram: sva blaga ovog svijeta, roditelji, braća, prijatelji, na jednoj strani a ti na drugoj – izabrao bih tebe.“                                                                                                                                                           Azema se nasmiješi, poćuta malo pa ga upita: „Dobro, a šta bi da sam ja jutros otišla u moje Šahoviće?“

„Ne misliš valjda da bih se tebe odrek’o. Ne budi luda, il’ bih sa ocem i braćom doš’o gore da te prosim, ili bih te s jaranima oteo. Trećeg – nema.“

„Asli se šališ“, malo prkosno a malo u nevjerici će djevojka. Ona nikad nije iskusila vatru ljubavi, pa nije ni umjela da shvati one koji izgaraju od nje.

„Niti se šalim niti se igram s tobom. Volim te više nego samog sebe. Moj život vrijeđeće tek kad ti budeš moja žena, bez tebe mogu paščadima da ga bacim. I slušaj što ti obećavam, pred Bogom  i onim zvijezdama što gore sijaju. Kunem se životom da ću biti dobar muž i otac a ti sretna uz mene. Za tvoju ljubav i sreću boriću se dok budem disao i hodio po zemlji. Vjeruješ li mi sad“, dovrši Mašo, pomače se malo k djevojci pa ne čekajući njenog odgovora iznenadi je poljupcem, a ona ne stiže da se ukloni.                                                                                                                                                                                      Iznenađena, opečena vrelinom prvog poljupca na svom licu, ona naglo ustade i odjuri u kuću. Zaboravi bokal i vodu i bunar. Sve. Na prstima uđe u kuću i tiho se pope na sprat. Oslušnu pred majčinim vratima. Ništa ne ču, pa sigurna da oni spavaju uđe u svoju sobu. U mraku se svuče pa kroči u postelju kao u luku spasa. Svježina i miris posteljine pomože joj da rashladi vrelo tijelo i burna osjećanja.
„Bože, on me istinski voli. Više nego sebe samog tako mi reče. A ne bi se kleo Bogom i zvijezdama da tako ne misli. Možda uz njega baš imadnem  mirnu sreću. Ali ja ga ne volim ovako žestoko kao on mene. Prosto, ja tako ne umijem. Drag mi je, lijep je i dobar, to je istina. Ali u meni nema takve vatre. Možda je kasnije bude, za sad… Ali neću mu reći. Neću da ga povrijedim. Meni je u životu najvažnija dobrota. A on je dobar. I zaštita. A on će to biti. Da volim – valjda ću naučiti s vremenom.“                                                                                                                                         Srećom na ukućane sam navikla jer sam dugo ovdje. Kao da su moj rod i moja kuća. A sviđa mi se bogme i varoš. U pravu je moja majka: čamotinje su ona naša brda gore iako ih volim najviše na svijetu. Možda je meni uz ovog momka u ovoj kući Bog namijenio pravu sreću.                                                                                  Dugo ove noći djevojka ne zaspade. Kad se poslije dva dana opraštala sa majkom i ocem, Azema je bila smirena, sabrana i tiha. Kao da je omudrala i sazrela u prethodna dva dana. Pomirena sa sudbinom i onim što će joj život još donijeti.

„Slušaj sinko i poštuj. Od najstarijeg do najmlađeg u kući. Radi i slušaj. Tako ćeš i svom izabraniku najbolje ugoditi. Nama je ženama tako od pamtivijeka. Druge nema.“

„Hoću majko“, smjerno joj odgovori djevojka.

„Za nas ne brini. Znaš da ćemo opet doći čim mognemo.“                                                                                                               Čvrsto se zagrliše, ali Hajriju Kurte blago odmače da se sam pozdravi sa Azemom. Htio je spriječiti ih da se rasplaču On blagosilja i poljubi djevojku pa se uputiše spremljenim konjima.

Preko dana djevojka je bila tužna, ali se razvedri pred akšam kad muškarci stižu s posla. Prože je toplina kad začu škripu avlijskih vrata, raspremanje konja i njihove umorne glasove. Izgleda da se navikavam na to da će mi Mašo uskoro postati životni drug. Po ulasku u kuću oni je pozdraviše, a Mašo je milovao pogledom. Svaka žilica njegovog lica i tijela za sebe je pričala koliko je voli.                                                                                                                                                                          Pripreme za svadbu počeše u kući za desetak dana. U raspremanju i sređivanju kuće Azemi su pomagale daidžina snaha i šćer. Kupljene su nove store za čitavu kuću, prostrti ćilimi za svečane prilike i dosta novog suđa. Tri dana prije svadbe u kuću stigoše dvije najbolje prijepoljske kuharice bez kojih se svadbe i šenluci nisu dali zamisliti.
Nedjelju prije svadbe Azemi je pokrojeno nevjestinsko ruho. Tri kata, dva od saten svile i jedan od kašmira, mintan, zarovi od štofa iste boje kao katovi, naručena dva para cipela i dva papuča. Vešove je uradila i donijela na poklon daidžina snaha.                                                                                                                                                   Noć uoči petka u kome će se obaviti vjenčanje, kuća je već bila puna ženskinja. Rodbine, komšinica. To je posljednja djevojačka noć u kojoj se budućoj nevjesti kniju nokti na nogama i rukama, udešava kosa i lice, da bude što ljepša svom izabraniku. Hana je nju ranije vodila na ova sijela i potanko joj opisala šta je  kna i kako kniju nevjestu, Azemi je ove noći sve izgledalo nestvarno. Činilo joj se da neko drugi sjedi na mekom dušeku prepušten nježnim ženskim rukama koje sređuju nokte, stopala, ruke i kosu. Potom nanose surmu na kapke i karmin na usne. Njoj je to prvi put u životu. I pomislila bi opet i opet, da sve ovo sanja, sebe u centru ovog ženskog skupa, da je u stvarnost ne vraća pjesma. Pjesma veselih, opuštenih, pomalo razuzdanih žena. Mladih i onih manje mladih. Ove zadnje glasno su žalile za ovakvim sijelom koje je njima davno prohujalo. Možda za mladošću koja se nikom dvaput ne vraća.                                                                                                                                                                        Sutradan, sahat prije džume daidžina snaha i šćer opremiše Azemu za vjenčanje. Kat od tamnozelenog kašmira prošaran svijetlim grančicama, crne cipele i tamnozeleni zar. Skromnost i elegancija za ovaj ozbiljni čin, najvredniji u njenom životu. Svekar i sva četri sina već su bili gore u velikoj prijepoljskoj džamiji, pa Azemu do ulaza otpratiše daidžine šćeri. Tu je prihvatiše Daut i Šefko. Džamija je bila velika i lijepo uređena. Unutra sem rodbine čekao je hodža, stari Smail efendija. Onaj isti koji je prije godinu i po učenjem i dovama spasio mladu nevjestu. Kad ga je pretprošlog petka Ferhat zamolio da obavi vjenčanje, on je rekao da mu je čast. Pogotovo što se sjetio da je to ona odbjegla djevojčica koju su Allah i možda njegovo učenje vratili sa onog na ovaj svijet.                                                                                                                                                                 Nakon dosta učenja na arapskom, hodža se obrati mladencima: „Đeco moja, Allah je vas svojom voljom i milošću, sastavio i upisao vam vijek i sudbinu za koju samo On znade. Poštujte volju Njegovu, poštujte i volite jedno drugo, lijepo odgajajte porod koji će vam dati, i tad će Allah biti zadovoljan s vama, bićete zadovoljni vas dvoje, a i vaši bližnji oko vas. Nek vam je sretno i dugovječno i nek vas ništa ne rastavi do Sudnjega časa.“

Kad hodža završi, Mašo položi ruku na Azeminu. Ona je ćutala oborene glave. Onda polako ustadoše i svečani skup izađe iz džamije i krenu svom domu gdje je već počela svadba. Čitavom dužinom ulice od džamije do kuće, s obje strane čekalo ih je mnogo mladog svijeta i djeca koja se obradovaše bombonama i sitnijim novčićima. Iz avlije se već čula muzika, vesela, svadbarska. Svirače je desetak dana ranije naručio Šefko iz Bjelog Polja. Čuo je da su najbolji, pa je s prijateljem otiš’o i doveo ih.                                                                                                                            I avlija i kuća bile su pune veselog i lijepo obučenog svijeta. Iako su Ferhat i njegovi sinovi bili muhadžeri i nisu imali mnogo familije, došlo je dosta prijatelja i komšija. Mnogi od njih nisu ni znali da je u kući Račića više od godinu i po živjela sestra Dautove umrle žene. Veće od toga bilo je iznenađenje da je djevojka takva ljepotica.                                                                                                                    Azema je to zaista bila. Dimije i košulja od plave saten svile isticali su vitkost njenog struka, blago zaobljenih grudi i lijepog vrata. Bijeli prozirni duvak samo je blago skrivao lijepe zelene oči podvučene surmom, lukove tamnih obrva, lijepo oblikovana usta i čelo koje je krasila kapa sa dukatima.                                                                                                                                                       Teško je bilo ne gledati u nevjestu i ne napajati se tolikom ljepotom. A ona je smjerna i vedra, čekala smirena onoga kome će pokloniti svu svoju ljepotu. Ove noći i svih ostalih koje im je Bog upisao da prožive zajedno.

Priča uz dozvolu autorice prenesena iz knjige “MIRIS DUŠE ,u spomen mojoj majci” ,Sabrija Račić-Hadžimurtezić

akos.ba