Književni kutak

Učiteljica i pjesnik

Dragi pjesniče,

Pismo ti šaljem po jednom trgovcu jer u trgovini nema ljubavi pa tako znam da će sigurno stići u tvoje ruke. Znam da i ti podrhtavaš kao list jasike na svaki uzdah što ga naše grudi puste nebesima. Gore smo jedino zagrljeni čvrsto, kako to duša oboje išće, okovana studenim vremena u kojem jesmo, poput prvog proljetnog cvijeta kada procvjetati mora da najavi proljeće. I ne trudim se to sakriti dok mi se vješala njišu u očima onih što ljubavi priječe dajući joj i boju, i vjeru, i godine. Na ovim prostorima oduvijek lakše oproste rat nego li ljubav. Zato pogledam u nebo i gore te ljubim, o kako te ljubim srećo nad sve sreće, mislima sa tobom. Obećaj mi sada izgubljena zvijezdo, jer ne znam hoću li više moći pisati, da ćemo nebom zajedno hoditi. Ja ne umijem kao ti sva svoja bila perom u stihove natočiti, ali nekoliko njih ti šaljem za spomen. Dva su tijela, jedna duša, Srce jedno, jedna ljubav; Na jutarnjem suncu maja, Ogrija se cvijet taj ubav. Sarajevo, ljeta gospodnjeg,  Tvoja zauvijek

 Dok su u kafanu ulazile mušterije i očima tražile đezvu kahve, sjedio je pjesnik zagledan u prazan fildžan, podešen u oku gazde Mađara koji ga godinama častio samo da zauzvrat kaže ili pročita šta se to u svijetu zbiva a da trebaju znati. Upirao je prstom u vlast, makar joj zadah ćutio za otrcanom kragnom, ili joj se carska stolica ljuljala na dva mora. Često mu je istina u grlu zapinjala umjesto zalogaja da gladi utoli. Ali sem istine druge hrane nije kušao. Pio je otrova, mnogo otrova…

-Odgovori joj pjesniče. Ja ću snositi poštarinu. – Reče gazda dok je čovjeku za drugim stolom donosio malu đezvu sa fildžanom na bakarnoj tacni.

-Nemaš ti dukata kojima bi stope do nje popločao, niti ja imam mastila i hartije da joj sve napišem.

-Svejedno, ti joj odgovori! Nastavi gazda ubjedljivo.

– Odgovaram! I nema dana a da neki odgovor u stihove ne umotam. Do kada samo Gospodar zna.

– Jahh! Dok se ljubav u procijepu guši za mržnju se rala polomiše. Samo da se što više zasije! Dobaci čovjek za stolom preko puta, iako se činilo da nije slušao razgovor pjesnika i gazde kafane. Iznad Gradine se spuštalo sunce da u predvečerje zagrli zidine, pa ih izljubi sa one strane gdje svijet ne vidi. U trošnoj sobi, nad hartijom pod svjetlom svijeće, pjesnik je ostavljao dušu kao jedini testament onima što su sreću tražili u dukatima a svoju pohlepu liječili krvavim ratovima.

Draga učiteljice,

Ako moje pismo i stigne tebi, u što ne vjerujem, jer sam toliko dužan da ne mogu platiti pismonošu a ovdje se samo pakost dobija džaba, biće to naše konačno zakazivanje susreta. Znao bih dukatima popločati svaku stopu do tebe da ih imam. Ipak ti evo pišem! Umjesto mastila moji uzdasi bilježe na bijelom oblaku sve ono što ti i ovdje hoću napisati. Ne kudim zanat berberina ali britva u ruci nije mi stajala. Ni pravdu dijeliti, rekoše da ne znam. Kako ću bona dijeliti ono čega nema? Vele mogu u vojsku jer ovdje dok se muško rodi teše se za vojnika. Radije ću s bolnim prsima umirati nego biti junak, ubijati. I bankar i pisar nisam znao biti, a želja da zapišem ljubav nije manja od one koliko se srce tebe zaželjelo. Zato prije nego odem da po oblaku stihove ispisujem, pišem ti ove i još mnoge koji nikada neće do tebe stići.  O, noći, ženo neznanih daljina, Kojoj u oku dršću priče sjajne! Tvojega duha i tamnih dubina Meni su mile, tako mile tajne – O, noći, ženo neznanih daljina! Gore, gdje nećemo biti pitani koliko imamo blaga, već što smo u duši donijeli draga, a duša nema ruku, gdje svako grli svoju muku, ja nosim samo pokajanje. Jer me strah puno, da sam mogao voljeti više a volio te manje. Izdiše zima u mojim prsima dok prve šafrane čekam. Proljeća gospodnjeg, Tvoj pjesnik

Ne prihvatajući rat, zagrlio je bolest u kojoj je pronašao izlaz iz ludila kojim se svijet opasao. Nije više odlazio u kafanu, niti prozivao vlast kojoj su se redom klanjali. Ono čime su mu prijetili, pjesnik je iščekivao. Duša se još znala peru otvoriti i kapati da ostavi traga svijetu što će tek doći.

U maloj učionici djeca su nijemo slušala kako se voli travka na proplanku, i cvijet što cvate na sivoj stijeni? Kako se strahuje za malu srnu, kako se raduje isto i ruži i trnu? Kako se ustvari ispisuje ljubav? Učiteljica sa dugom kosom podignutom u kopču, koračala je između klupa poput gazele, kada joj domar škole donese pismo. Neki ugledan čovjek samo je rekao da se uruči lično, reče joj pa izađe. Kada je učiteljica odlazila još je na sarajevskoj kaldrmi mirisao somun što u predvečerje nahrani zrak dok žedna usta kaplju vode išću. Samo da se izmakne iz mjesta u kojem srce zadrhti a duša neće nebu, već čeka u prsima da svaki udah boli sve jače i jače, a sve to savdahom zovu.

Kada se smjestila u kuću koju će dijelilti sa prijateljicom, izašla je da prošeta. U zagrljaju noći  duša se javi glasnije, pomisli. Eh, da sada mogu prošetati ulicom tebi blizu. Kradom ukrasti poljubac, dodir, barem dok te gledam.  Gust je zrak u mraku i hladno je. Magla! Prolaznici idu pognute glave. Štite se uzajamno od vjetra i hladnoće. A ja se ne znam zaštiti od misli. Od misli o tebi! Da smo baš tu pored rječice koju bi zajedno mogli isplakati, u sjeni vrbe zagrljeni. Ne vide nas! Ko jedno, skriveni od očiju. Tišina uspavljuje grad. U toj tišini tek šapućemo uzdahe i prstima jedno drugom slikamo snove. Nastavljamo šetnju dalje, svako za sebe, ti nebom ja zemljom. Ali jači, hrabriji, mudriji. Da, i sa osmijehom! Bože, pa nije nebo tako daleko kada se dušom zavoli. Učiteljica se vrati u svoju sobu još topla od zagrljaja pjesnika. Znala je da će umjesto godina brojati uzdahe ali pomisao na pjesnika umirila bi sve strahove i putovanje do neba pretvorila u iščekivanje susreta. Valjalo joj je ubrati sedamdeset i četiri ruže a već je trnja bilo puno u njenim jagodicama. Osim ljepote ruže i njenog mirisa, bol se i nije vidio…

Autor: Said Šteta, književnik i novinar

Akos.ba

Povezani članci