U našem površnom svijetu Nedžad jeste bio čudna pojava, to jest, bio je čudo

Francuski romansijer i pripovjedač Marie-Henri Beyle Stendhal imao je običaj reći kako je dobra knjiga događaj u njegovom životu. Sličnom maksimom vodio se i Nedžad Ibrišimović, koji je, osim utapanja u čitanje dobre književnosti, i sam učestvovao u njenom stvaranju. Ipak, isticao je i to kako je veliki problem što se knjiga dosta zapostavlja. Govorio bi u nekim momentima da su sve knjige već napisane, samo da ih niko ne čita. Pa i oni koji čitaju ne znaju da čitaju. O ovome velikom stvaraocu još većih djela dosta se govorilo i pisalo, ali je malo svjedočanstava “iz prve ruke” kako je bilo dijeliti životni prostor s velikanom naše književnosti.

O njegovoj ličnosti, o tome kakav je bio privatno, najbolje mogu kazati članovi njegove porodice. Nihada Ibrišimović, Nedžadova supruga, ustupila je ekipi Stava fotografije koje ima u svom posjedu, a koje na najbolji mogući način pokazuju kako je jedan od najvećih bošnjačkih i bh. pisaca u historiji provodio dane. Nije željela puno govoriti, iako mu je i u radu bila desna ruka, već je naglasila kako ostavlja prostor ljubiteljima pisane riječi da sami zavire u neko od djela koja je napisao njen suprug i da na osnovu toga procijene kakva su bila njegova “pisma”.

“Bila bih sretna da ovo sjećanje na Nedžada Ibrišimovića deset godina nakon njegovog preseljenja na bolji svijet podstakne čitaoce da otvorena srca i uma zavire u ono što je Nedžad ostavio među koricama svojih knjiga, pa ko to želi i koga zanima, pročitat će tamo i dijelove Nedžadove najdublje intime, jer su to ujedno i korice Nedžadova života. Nije li upravo Nedžadova rečenica ‘ta živjeti i pisati je jedno te isto’. Svoje je knjige pisao kao pisma čitaocima na koja je s nestrpljenjem očekivao odgovor. U godini u kojoj je preselio objavio je El-Hidrovu knjigu, posljednje pismo, na koje, kako stvari svih ovih deset godina stoje, još nema odgovora. Mislim da su to odgovori koji bi bili prikladni za ovu desetogodišnjicu (tekst prvi put objavljen 2021. godine, op.a)”, ukratko je kazala Nihada Ibrišimović.

OGROMNO POVJERENJE U ČITAOCE
Adijata Ibrišimović-Šabić, najstarije dijete velikog Nedžada Ibrišimovića, danas je predavač iz oblasti ruske književnosti na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Iako je neko ko bi mogao i sa stručnog aspekta govoriti o djelu svoga oca, kazala nam je da njegova djela nikada nije čitala kao profesionalac, već da je zadržala pravo da naprosto uživa u njima kao njegova kćerka.

“Znam da je bio jako ponosan na činjenicu da se njegovo najstarije čedo bavi književnošću, mada mi je znao reći i: ‘Ti se čuvaj književnosti, mogla bi ti naškoditi.’ Nikad se nije ‘petljao’, niti previše miješao ni u moj privatni, ni u moj poslovni život. Samo ako sam ga pitala. U čitavoj mojoj karijeri bila su dva momenta. Prvi – kada sam tek počinjala istraživački naučni rad i pitala ga šta bi mi savjetovao, on je rekao: ‘Nemoj se plašiti da budeš dosadna’, i ima velike istine u tome, a drugi – kada sam ga zamolila da pročita 15-ak stranica mog magistarskog rada. Sjećam se da je naglas čitao i da je, ovaj put upravo kao otac, ne kao pisac, sjajeći od zadovoljstva i ponosa, kazao: ‘Ovih 15 stranica je magistarski. Ne moraš više ništa napisati.’ A prema meni se uvijek odnosio kao prema svom djetetu, posmatrajući iz daljine kako koračam, preživljavajući za mene, prihvatajući sve moje odluke i, ne govoreći mi ništa o tome, vjerovao je da ću shvatiti i razumjeti jednog dana”, otkrila nam je.

Priča nam kako u ranom djetinjstvu nije stalno bila s ocem, tako da je njihova veza, kako je doživljava, specifična i neobična. Kaže kako namjerno ne govori u prošlom vremenu jer je ta veza još živa – nekad slabija, a nekad vrlo intenzivna.

“Znalo je proći i po nekoliko mjeseci da oca ne vidim i, priznajem, dok sam bila djevojčica, tako mi je bilo draže, jer me pomalo plašila njegova pojava, duboki glas i neobičan način na koji je razgovarao sa mnom, potpuno drugačije od svih drugih, meni bliskih ljudi. Sjećam se da sam bila fascinirana i očarana, do nijemosti, upravo time na koji je način, vrlo ozbiljno, za mene i vrlo komplicirano, s puno nepoznatih riječi, odgovarao na sva moja dječija pitanja, unoseći svaki put i nešto od svoje nevjerovatne imaginacije. Doživljaj je bio kao da sam srela zmaja koji govori”, istakla je Adijata Ibrišimović-Šabić.

Ističe da ga pamti po markantnoj pojavi, prethodno spomenutom dubokom glasu i nevjerovatnoj energiji. Kako nam nastoji pojasniti, jednim pogledom zahvatao je do dubine bića svog sagovornika i nastojao biti potpuno iskren u odnosima sa svima.

“Neobično je vidjeti čovjeka koji ništa ne uzima zdravo za gotovo. Svaki put zahvata iz dubine sebe, tako da je uvijek sav prisutan… ili nije nikako. Čini mi se da je to koncentracija pisca koji ne samo da posmatra svijet oko sebe, on ga osluškuje i prenosi u nama manje-više razumljiv medij. Zato nema čovjeka s kojim se Nedžad susreo i progovorio a da u njemu nije ostavio dubok trag. U našem površnom svijetu Nedžad jeste bio čudna pojava, to jest, bio je čudo! Pjesma Abdulaha Sidrana Prestanak opće opasnosti potpuno tačno i precizno opisuje taj moj doživljaj. Sjećam se, dok je pisao Vječnika, poslao bi Oru ili Zlatana po mene i onda bismo išli kod njega u Ilijaš da nam čita dijelove rukopisa. To neću nikada zaboraviti. Mogla sam ga slušati, čini mi se, satima, da se ne pomaknem. Sjećam se, prilikom tih čitanja, njegovih pitanja i zabrinutosti u glasu: ‘Je li ovo teško?’ Tada sam shvatila da je jedan od onih pisaca koji imaju ogromno povjerenje u čitaoce, obične, ‘naivne’ čitaoce, a uz to je bio jedan od onih pisaca koji ne povlađuju publici”, dodala je.

Govorio je, kako parafrazira, da je, kao pisac, bio dužan istražiti za svoju knjigu apsolutno sve do čega je mogao doći, zato je Vječnik nastajao tako dugo, da čitalac to ne mora raditi. Može, ali ne mora. Može jednostavno uživati u slikama, u likovima, opisima, besprijekornim rečenicama.

SVJETSKA KLASA, ALI OBIČAN ČOVJEK I BRIŽAN OTAC
Kako nam priča Oro Ibrišimović, jedan od dvojice sinova koje Nedžad Ibrišimović ima, odrastanje uz oca umjetnika bilo je sasvim normalno, kao i kod svake druge porodice.

“Mi djeca smo imali svoje obaveze, a roditelji svoje. S tim da je Nedžad kao umjetnik imao svoje radno vrijeme koje je trajalo cijeli dan. Pisanje, crtanje, vajanje, čitanje… Mislio sam da je takav život i kod ostale djece. Bio je veoma strog kada se radilo o učenju i nauci, a veoma druželjubiv kada smo imali slobodno vrijeme. Pazio je na detalje i bio je veliki perfekcionista. S njim sam odrastao uz zvuk pisaće mašine, uz knjige, uz riječi i rečenice Vječnika, crteže, slike i skulpture sa sjenom. Bio je svjetska klasa, a opet običan čovjek i brižan otac koji će za svoju djecu sve uraditi kako bi ih usrećio”, rekao je.

Oro Ibrišimović je neko kome je jako stalo da se očuva ostavština Nedžada Ibrišimovića jer on, kako nam priča, nije pisao i radio da bi to ostavio djeci, porodici, već kompletnom narodu i državi Bosni i Hercegovini, kako bi stala rame uz rame s ostalim zemljama svijeta i bila ravnopravan sudionik na kulturološkom i intelektualnom polju.

“Zadnjih godina, htio – ne htio, ja to moram raditi jer, čekajući ustanove i kulturne institucije, bilo bi vrlo malo urađenog. Inače, svi smo veoma ponosni na Nedžada i njegov rad, sva su nam vrata otvorena, samo što je sistem veoma kompliciran i spor. Ne prepoznaje stvaraoce od državnog značaja. Kao porodica smo se angažirali maksimalno kako bismo sve to predstavili javnosti, kako domaćoj, tako i stranoj. Dolaze nove generacije i Nedžadovo ime se mora spominjati i biti tu, a cilj nam je doprijeti do svjetskih intelektualaca i s njima voditi dijalog o onome šta je napisao i stvorio Nedžad. Mislim da je trebao dobiti svaku nagradu za književnost koja postoji za svoj rad. To je realnost i to će potvrditi svaki razuman književnik, kritičar, historičar književnosti, a pogotovo vrsni čitalac. Njegova pisana riječ je originalna i jedinstvena. Nije pisao da bi se dodvorio raznoraznim žirijima i komisijama, već je pisao o onome šta je knjiga tražila od njega – da bude vjerodostojna i da se čitaocima ponudi ‘gozba’ za oči i um. Ono što je još veoma bitno jeste to da njeguje našu kulturnu tradiciju i ostavštinu, a moj dragi prijatelj akademik Abdulah Sidran je izjavio da će se bosanski jezik učiti iz Nedžadovih knjiga. To trebamo čuvati i njegovati”, podvukao je Oro Ibrišimović.

On je istakao i to da su hrvatski intelektualci, poput pokojnog akademika Tonke Maroevića, zauzimali stav da je roman Vječnik jedan od najznačajnijih romana novijeg vremena, dok je profesor Danko Plevnik stalno ponavljao da je bosanski jezik iznjedrio tako velika djela poput Vječnika i El-Hidrove knjige i da nam veća nagrada od toga ne treba. Rekao je i to da mnogi naši intelektualci, čak i oni koji nisu bliski Nedžadu i njegovim idejama, dijele ovo mišljenje, pa je to dodatni vjetar u leđa da rade i idu dalje.

Na samom kraju, Oro Ibrišimović se sjetio i jedne anegdote: “Bio je prvi dan Bajrama, a ja dolazim kući i vidim da se Nedžad približio TV-u i da gleda snimak koncerta rahmetli Safeta Isovića u ‘Zetri’. Pitah ga što se toliko približio, a on će meni da vidi mnogo njemu poznatih ljudi i da ga čudi kako njega nema na ovom spektaklu. Ja ću mu na to da je dobio pozivnicu, ali sam je ja iskoristio i s prijateljem otišao na koncert te da sam nakon toga zauvijek u srcu zapečatio ljubav prema Bosni i sevdalinci. Kaže on s osmijehom: ‘Eh, neka si onda to uradio, sada mi je srce na mjestu’.”(stav.ba)

akos.ba