U Emininoj bašti: Osvrt na knjigu “Ja ću te čekati. Sjeti se obećanja”, autorice Emine Mujanović
Slušam ovih dana kako je zima kriva što je nema. I kako je Sunce krivo što ne zna kad treba da grije, i koliko. Slušam kako su djeca kriva što im nismo organizirali nikakve aktivnosti i ponudili alternativu nebrojenom zlu oko njih, pa ne biraju ono bolje kojeg gotovo i nema. Kriva su što se nisu rodila malo ranije, da odgoje roditelje, kako bi i oni njih, onda, mogli odgojiti.
Gledam ovih dana, ljudi traže pravo od onoga ko ih je obespravio. Žale se onome ko im je bol nanio. Objašnjavaju onome ko ih ne želi čuti, pa u nastojanju da ga natjeraju, pokušavaju da benzinom ugase vatru.
U moru besmisla, u ruke mi „pade“ nekoliko latica s jedne čiste duše…
Emina Mujanović, djevojka koja živi nepunih 20 godina u ovom, i ovakvom društvu. Od tih dvadeset nepunih, dvanaest godina nosi teret teške, degenerativne, hronične bolesti. U invalidskim kolicima je osam godina. Napisala je roman „Ja ću te čekati, sjeti se obećanja“, koji je od prije nekoliko dana dostupan čitalačkoj publici.
„Ja sam samo poželjela da uradim nešto, onoliko koliko mogu, što ću naći kod svog Gospodara. Možda mi oprosti grijehe. A možda bude primljeno kao dobro, koje će teći kao trajna sadaka… Allah je Milostiv“, rekla mi je Emina.
Roman je poučno štivo, koje govori o ljubavi dvoje mladih ljudi, onoj prirodnoj i čistoj, zadržanoj na osjećajima. Dvoje mladih, vjernika, koji unatoč ogromnoj ljubavi i želji, više vole Allaha Uzvišenog, i više žele biti u granicama Njegovih propisa, nego što osjećaju jedno za drugo. Kakva je ova unutarnja borba, koliko snage i iskrenog uvjerenja traži, najbolje znaju oni koji je vode – sa sobom, i sa svijetom koji ohrabruje zlo, a obeshrabruje dobro. Kroz roman i mi, čitatelji, imamo priliku da zavirimo u svijet takvih duša. Duše koje nastoje da se očiste – kako bi uspjele. Duše kojima je cilj vječno, a ne prolazno.
Trebali bismo našim mladima darovati ovu knjigu, kao veliki dokaz da i ovdje, i danas, može onaj ko hoće, i ko se iskreno uzda u Allaha Uzvišenog, s punim uvjerenjem u istine islama, biti i ostati – čist. Poseban. Drugačiji od mnogih.
Posebno, knjiga je dokaz protiv svih zdravih, koji „ne mogu“, a ustvari – neće. Svih koji „nemaju uslove“, a ustvari su – lijeni da ih iskoriste.
Ipak, više od svega, dokaz je da je zahvalnost najveće imanje, i bogobojaznost najveća snaga, i da vjera daje krila onima koji čak ni hodati ne mogu.
Mnogi vlasnici nogu trče za Eminom, ali je ne mogu stići. „Gorivo“ je u nama, a otkriti ga možemo tek kada ga prestanemo „kopati“ po drugima.
Za kraj, ostavljam vas s mišlju o poruci i pouci naše drage Emine, koja je, u radosti zbog knjige koja je izašla iz štampe, na svom FB-profilu napisala:
„Gospodaru, hvala Ti što mi ostavi ruke, da mogu pisati!“
Ammara Šabić-Langić
