Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Historija i tradicija > Tragom podveleških šehida

Tragom podveleških šehida

Ja zaista volim svoj rodni kraj, svoje Podveležje.

Ima nešto što se tiče rodnog kraja a to je da ga ludo volite ili ga mrzite. Uvijek to budu sitnice koje prevagnu ka jednom ili drugom osjećanju. Neko ga se malo stidi, neko ga istinski mrzi, neko pak uzdiše za njim, ali uvijek postoji ta jedna zehra koja uspije da prevagne. Postoji neka sitnica koja ostane duboko urezana u sjećanju, pa ti bude vodilja ka stvarnim osjećanjima kojih postaneš svjestan tek nekada kad budeš zreo čovjek.

Kod Podveležaca postoji jedna divna osobina zbog koje sam subjektivno zaljubljen u ovaj kraj i njegove ljude. Sjećam se, nakon jednog od najtežih perioda u historiji Podveležja tj. nakon ratnih dešavanja i popaljenog i devastiranog čitavog platoa, da su naši Podvelešci išli prvi put na zgarišta i svaki put nakon što bi ih upitali šta su vidjeli na ostacima njihovih domova, uvijek bi našli nešto lijepo. Mi smo dio bosanskog naroda, duboko urezani u historiju i tradiciju ove male domovine ali svaki put, iako sam dio toga, budem pozitivno iznenađen. U današnjem svijetu pesimizma i depresije, naći pored izgorene kuće i imanja nešto lijepo, predstavlja neopisivu osobinu čovječnosti i beskrajne nade. Kad je sve devastirano i izgorjelo do temelja, čovjek ne primjećuje male stvari i ljepote ali je to naš narod činio. Nakon govora o izgorenoj kući, imanju i domu koji se tada činio tako dalekim i nepovratno uništenim, našli bi uvijek, orah, zid, tremlu ili bilo šta drugo.

„Vidio sam babin orah, što ga je posadio, isti onakav kakvog smo ga ostavili“ – bile bi riječi ili pak: „Zid što smo ga zidali amidža i ja, isad uspravno stoji“ kao da u tim riječima stoji prkos da se uzvrati dušmanu koji je sve popalio i uništio.

Skromno mislim, da je moj narod obdaren smislom za ljepotom, istim onim kojeg Musa Ćazim Ćatić prosi od Stvoritelja, u poznatom Teubei Nesuhu. Sjećam se da su pričali za jednog našeg vojnika koji je u sred borbene akcije, ugledavši travu povikao: „Kako lijepa trava, šteta je ovo ne pokositi“. Na prvi pogled, čudne riječi, ali kad shvatite šta je ljetina predstavljala našim precima u teškim uvjetima, shvatite koliko se u stvari cijenio svaki dar od Boga. Možda nam je dragi Bog podario taj smisao i zahvalnost zbog teškog života naših starijih generacija.

Podveležje je visoravan istočno do Mostara, sastavljeno od nekoliko sela. Na području Podveležja je prema popisu iz 1991. godine živjelo 3 213 stanovnika. Tipični krški kraj Hercegovine sa oštrim zimama i mnogo neplodnog prostora, u prošlosti je predstavljao veliki problem za tamošnje stanovništvo.To je područje bogato predislamskom i islamskom tradicijom, velikim brojem narodnih priča i legendi. U historiji koja se pamti, nije zabilježen nijedan masovni egzodus stanovništva kakav ga je zadesio u proteklom ratu. Čitava populacija je zbog ratnih dejstava pomjerena sa svojih ognjišta a višestoljetni domovi su uništeni i devastirani. Žestoke borbe na samom početku agresije na Bosnu i Hercegovinu ostavile su mnoge žrtve.

Ove godine, na Podveleškom platou je obilježena 28. godišnjica oslobađanja Mostara i podveleškog platoa od srbo-crnogorskog agresora. U obližnjoj džamiji, poklonjena je hatma-dova svim poginulim borcima s područja Podveležja. Još jednom je održano sjećanje na preko stotinu šehida čija imena krase prelijepo turbe na platou podveleškog kraja. Kada pogledate pano sa fotografijama šehida ovog područja, primjetite koliko je mladih života ugašeno zbog ljubavi prema svom identitetu, rodnom kraju i domovini. Nijedan tekst ili govor ne može nadmašiti broj suza, koje su prosule naše majke zbog pogibije njihovih sinova. 110 lica, uhvaćenih u nekom sretnom momentu slikanja fotografije, ostali su duboko ukorijenjeni u historiju ovog kraja.

Alija Voloder

Braniti svoj toprak, ovdje uopće nije strano. Mnoge humke na kojima počivaju stećci, na sebi imaju isklesane mačeve i štitove kao simbol načina života ili razlog smrti one osobe koja se nalazi pod stećkom. Braniti svoj rodni kraj, ovdje je dio identiteta i tradicije. Stoljećima su na ovim prostorima stećci prkosili vremenu i slali poruke živima da se za toprak ako treba i život daje. Tako je nastavljeno i tokom Prvog i Drugog svjetskog rata. Prepoznati Božije davanje i ljepotu u prirodi je dar koji ne pripada mnogima ali je mom narodu definitivno pripadao. Da je bilo drugačije, narod bi odselio pod raznim pritiscima i ratovima. Uzmemo li u obzir kvalitetu života naših starijih, vidjet ćemo da je to bio težak i iscrpljujući život, pogođen teškim vremenskim neprilikama planinskog mjesta. Ali opet, unatoč svemu, narod je ostajao i bio zahvalan na dašku Božije ljepote. Zbog tog damara, zbog te „sitnice“, narod je živio i ginuo za odbranu svog mjesta.

osman isić
Osman Isić

Imao sam priliku da nedavno posjetim Log pod Mangartom, malo mjesto u Sloveniji koje je nadomak granice s Italijom. U potrazi za pradjedom,koji je izgubio život na Soškoj fronti, naišao sam na ovo mjesto. U samoj uvali, između planinskih vrhova, krije se mjestašce koje je nekada bilo dom 4. Bošnjačkoj regimenti, regrutovanoj u Mostaru. Na ovom mjestu je i sagrađena prva džamija u Sloveniji, a koristila je vojnicima Austro-ugarske monarhije.

S tog mjesta Austro-ugarska monarhija se oduprla nasrtajima Italije u Prvom svjetskom ratu na poznatoj Soškoj fronti. U prelijepom podnožju dva velika vrha, Mangarta i Rombona, se nalazi austro-ugarsko groblje i spomenik palim borcima koji su dali svoje živote za očuvanje Carevine. Između mnogih hercegovačkih prezimena nalaze se i neka podveleška: Dedić, Marić, Voloder, Isić, Brkan. Preko 700 kilometara od Podveležja, nalaze se posmrtni ostaci nekoliko momaka koji su poginuli braneći domovinu. Skoro 100 godina je bilo potrebno da se pronađe mjesto gdje su zakopani ovi podveleški šehidi. Stoga, kad god se sjetim naših šehida iz prošlog rata, ne mogu a da se ne sjetim tih momaka, koji su tako skončali svoje živote, daleko od svog rodnog kraja, daleko od porodice. Ono što mi čini to sjećanje lakšim jeste što me taj kraj podsjeća na Podveležje. Visoki planinski vrhovi, kruti poput Veleži, oštre klime i prodornog zraka, zaista su slični našim uslovima.

Hamid Isić
Hamid Isić

U sredini groblja, nalazi se spomenik palim borcima 4. regimente. Na njemu su izvajana dva vojnika, carski salzburški strijelac i bošnjački vojnik koji su pogledima okrenuti prema Romboni kao podsjetnik na to da stalno motre ka tome planinskom vrhu,osiguravajući mir Carevini. Inače, ovaj spomenik je remek djelo češkog vajara Ladislava Kofraneka. U kasnijem vremenu, mnogi su raspravljali o tome zašto je Kofranek napravio upravo ovakav kip dvojice vojnika. Neki kažu da je htio da prikaže odnos austrougarskih oficira i bošnjačkih vojnika, neki kažu da mu je tako rečeno, da kip predstavlja nadmoćnost jedne nacije nad drugom, Slovenci tvrde da je u stvari umjesto salzburškog strijelca izvajan upravo slovenački vojnik koji je zajedno sa bošnjačkim vojnicima bio okosnica odbrane tog područja.

Spomenik poginulim Austro-ugarskim vojnicima u Logu pod Mangartom

Ono što mnogi ne znaju, jeste upravo to, da je Kofranek proveo tri godine ovdje, na istom frontu sa Bošnjacima. Stoga, nekako subjektivno i emotivno sam ubijeđen da je u te tri godine uspio da upozna i nekoga od ovih hrabrih momaka. Niko vam neće poreći da znamo biti krute naravi, tvrdog oklopa sazdanog od nepovjerenja prema drugima i gorčine od teškog života, ali ono što zasigurno znam, jeste da imamo mehko srce. Zato, kad gledam u ovu statuu, čini mi se kao da u izvajanom Bošnjaku u stvari vidim svog zemljaka. Čini mi se najviše a opet to sam samo ja, kao da je Kofranek izvajao sebe i svoj vjernog prijatelja, Podvelešca, uprtih pogledima prema Rombonu. Kofranek, kao da strepi od sutrašnjice od najezde Talijana, a lik Bošnjaka, moga zemljaka, kao da je u magli na samom vrhu Rombone, ugledao svoju korinu[1] i tako ostao zatečen, u raskoraku, uvajan kroz stoljeća, diveći se Božijoj ljepoti i nečemu što ga je podsjetilo na svoju Velež i nagovijestilo dolazak veleštaka[2].

Znam da je to daleko od istine ali nekako bude mi lakše kad znam da su u dijelovima Rombona mogli da prepoznaju sličnosti sa svojim krajom. Mislim da čovjeku bude puno lakše u tuđini kada nađe nešto slično onome što voli. Bog je tako htio da tražim pradjeda koji je poginuo na Soškom frontu, a nađem njih, svoje zemljake u samoj uvali, podno Mangarta, svjedočeći još jednom Božijoj mudrosti i ljepoti.

Osman Dedić

Sjećam se, da me majka pitala nakon što sam se vratio: „Jesi li šta našao tamo?“ misleći na svog dedu, i iako ničega nije bilo niti sam mu saznao sudbinu, odgovorio sam, znajući da će razumjeti:

„Vidio sam majko, puno vrijeska“.

Za Akos.ba piše: Enver Husnić

***

[1] Korina, lokalni Podveleški naziv za maglu koja se prostire povrh Veleži cijelom njenom dužinom

[2] Veleštak, lokalni naziv za sjeverni vjetar

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top