Tomašica – rezultat ‘razdvajanja naroda’
Masovna grobnica kod Prijedora nam daje priliku da razumijemo zašto šutimo o stradanju ‘tuđih’, a tražimo pokajanje za patnju ‘svojih’.
Piše: Refik Hodžić
Bosna i Hercegovina dala je ovih dana još jedan toponim na svjetskoj mapi masovnih zločina: Tomašicu. Ovo mjestašce, do rata (ne)poznato kao još jedno nalazište željezne rude u okolini Prijedora, tako će ući u udžbenike historije kao najveća masovna grobnica u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Iz nje će najvjerovatnije biti iskopani ostaci većine od blizu 1.200 Prijedorčana koji se još vode kao nestali.
A zajedno s njihovim kostima, ručnim satovima i školskim svjedočanstvima iz grobnice u Tomašici izranjaju i neke neumoljive, otrežnjujuće istine o nama i društvu stvorenom na ruševinama bivše Jugoslavije. Koliko god bile teške za prihvatiti, razumijevanje onoga što nam govore moglo bi biti ljekovito.
Prva od tih teških istina tiče se šutnje. Trebalo više od 20 godina da porodice stradalih dođu do tijela svojih najmilijih, iako su mještani okolnih naselja za lokaciju grobnice znali sve vrijeme.
To je olovna šutnja, o kojoj porodice žrtava govore s više bijesa nego o samom činu ubijanja. Šutnja koja boli, kao završni čin izdaje svega što smo nekada dijelili, bili ili vjerovali da jesmo.
"Čovjek koji nam je otkrio lokalitet grobnice kazao nam je kako se preostalo lokalno stanovništvo srpske nacionalnosti u ratu, ali i poratnim godinama, bunilo tajno, tražeći izmještanje grobnice zbog nesnosnog smrada leševa, koji je do njihovih kuća dolazio i putem podzemnih voda, ali šutjeli su o svemu. U ovoj grobnici bile su i njihove brojne komšije, ali oni nisu ništa htjeli reći i vjerovatno nikada ne bi ni progovorili", rekao je jedan od istražitelja koji su otkrili grobnicu.
I danas, dok svijet bruji o Tomašici, ogromna većina Srba u Prijedoru šuti, o prošlosti nema razgovora. To je olovna šutnja, o kojoj porodice žrtava govore s više bijesa nego o samom činu ubijanja. Šutnja koja boli, kao završni čin izdaje svega što smo nekada dijelili, bili ili vjerovali da jesmo. Međutim, postavlja se pitanje: da li se nad tom šutnjom treba groziti bez da se u potpunosti razumiju razlozi za nju?
Ilustracija stanja u društvu
Njemački filozof Karl Jaspers je u svom djelu Pitanje njemačke krivice ponudio objašnjenje paralizirajućih osjećanja krivice u zajednici koja su (bila) velika prepreka suočavanju s istinom o Holokaustu u Njemačkoj. Kada bi primijenili njegovu definiciju četiri oblika krivice – krivične, političke, moralne, metafizičke – na Prijedor, lakše bi razumjeli šutnju o zločinima.
Prijedor je premrežen članovima zajedničkog zločinačkog poduhvata, koji je rezultirao Tomašicom. Trebale su desetine, ako ne i stotine ljudi da bi se ubilo, prevezlo i zakopalo više od 1.000 ljudi. Treba samo pogledati na kojim su pozicijama danas bivši članovi Kriznog štaba Srpske demokratske stranke iz 1992. godine i postaje jasno da je utjecaj učesnika zločina na odnose u toj zajednici presudan.
Šutnja u Prijedoru ne dolazi iz nekakvog autohtonog zla njegovih građana, niti je atmosfera u ovom gradu jedinstvena, već upravo obrnuto: ona je ilustracija stanja u društvu.
Dovoljno je pogledati skandalozno ponašanje gradonačelnika Prijedora Marka Pavića prema porodicama žrtava u zadnje dvije godine, kako bi se dobila jasna slika o nespremnosti većine građana Prijedora da se suoči sa sopstvenom političkom odgovornošću za počinjene zločine. Jednostavno, još nije došlo do delegitimizacije politika koje su koristile zločin u prošlosti i koje ga danas slave…
- Tekst cjelosti možete pročitati na portalu AJB:
-
Tomašica – rezultat ‘razdvajanja naroda’
Biografija autora
Refik Hodžić
je novinar, dokumentarista i aktivista iz Prijedora. Njegov stručni i novinarski rad vezan je za pitanja pravde i odgovornosti za masovne zločine. Radio je kao glasnogovornik Haškog tribunala i Suda Bosne i Hercegovine, a danas je direktor komunikacija Međunarodnog centra za tranzicionu pravdu. Živi i radi u New Yorku.
