Tolstojeve ispovijesti: Jedinstvo s Bogom (IV dio)
“Vjera je u svojim osnovnim crtama svugdje ista.” Tolstoj
Spoznaja do koje dopiru obrazovani ljudi studiranjem, dakle, putem zdravog razuma, ide ka poricanju smisla života. Što se tiče velikog dijela čovječanstva, njihovo se gledište ne oslanja na razum. Znanje koj se ne oslanja na razum jeste vjerovanje, vjerovanje za koje sam vjerovao da treba odbiti; vjera u jednog ili trojnog Boga, u to da je svijet stvoren u šest dana, u demona, anđele, u sve što ne bih mogao prihvatiti dok ne izgubim razum.
Stanje u kojem sam se nalazio budilo mi je sumnju. Znao sam da, prateći pravac spoznaje oslonjene na razum, ne bih ništa pronašao osim negacije života. Rezultat spoznaje razumom jeste i ovo: život je jedna nevolja, i ljudi to znaju. Ne živjeti, to je u rukama ljudi. Međutim, oni su živjeli prije, a žive i danas. Pa i ja, iako sam znao da je život jedna besmislenost, nevolja, ipak sam živio i sad živim. Trebalo je da sebe oslobodim razuma da bih shvatio značenje života; od razuma koji nije mogao egzistirati bez tog smisla. Najbolji rezultat koji može proizići iz vjerovanja jeste upravo to.
Uporedo sa zbrkom u koju sam dopao, preda mnom su se otvarala dva puta: ili ono što sam smatrao sklonim razumu nije bilo sklono razumu, ili ono što sam smatrao besmislenim i nije bilo besmisleno. Tako sam počeo pratiti razvoj spoznaje razumom.
Prateći razvoj spoznaje na osnovu razuma i nadzirući njegove rezultate konstatovao sam da su rezultati do kojih se došlo potpuno tačni. Zaključak da je život jedno ništavilo neizbježivo se pojavio preda mnom. Zašto da živim? Šta će se pojaviti od stvarnosti i besmrtnosti iz mog uništenog življenja nalik na sjenku? Kakav je smisao mog smrtnog postojanja u ovom besmrtnom svijetu? Da bih odgovorio na ova pitanja, počeo sam istraživati život.
To što ću riješiti sva pitanja nije mi garantovalo to da ću razumjeti ono što sam preživio. Koliko god moje pitanje na prvi pogled izgledalo prosto, ono je podrazumjevalo tumačenje smrtnog putem besmrtnog ili obratno. Ovo drugačije ne bih mogao ni da uradim, pošto nije bilo ničega drugog što bi se i moglo uraditi. Zbog toga je rezultat do kojeg bih stigao trebao biti: “Snaga je snaga, beskraj je beskraj, ništavilo je ništavilo.”
Do nekog drugog rezultata nisam mogao doći. Kako god da sam postavio pitanje: “Kako bi to trebalo da uradim?”, odgovor bi bio: “Prema Božijim zakonima!” “A šta će proizići iz mog sadašnjeg života?” “Beskrajna patnja ili beskrajna šteta.”
“Šta je smisao nepropadanja smrti?” “Susret s vječitim Bogom, Džennet.” Došao sam u situaciju da silom prihvatim ovo: pored spoznaje razumom koja je dotad, po meni, bila jedina isključiva, cijelo čovječanstvo ima i spoznaju van razuma. Ta je spoznaja vjerovanje da je to dar Stvaraoca Koji daje mogućnost čovjeku da živi i nastavi svoje bivstvovanje.
Kakvo je god bilo do tog dana, za mene to cijelo vanrazumsko vjerovanje, takvo je i ostalo; ja sam, međutim bio primoran prihvatiti ga. Naime, samo je ono dalo odgovore na pitanja koje je čovječanstvo postavljalo u vezi sa životom, i na kraju, pružalo mogućnost da se živi.
Spoznaja razumom potakla me je da prihvatim da je život jedna besmislenost. Moj je život stao, ukočio se, a mene je obuzela želja da ga uništim. Gledao sam ljude, cijelo čovječanstvo i vidio da ljudi žive. Čak su povrh toga tvrdili i da znaju šta je smisao života. Pogledao sam onda prema sebi i vidio da sam i sam živio dok nisam našao odgovore na pitanja o smislu života. Kao i drugim ljudima, i meni je mogućnost življenja i smisao života dala vjera.
Istu sam stvar primjećivao i kod drugih ljudi s drugih podneblja, kod mojih savremenika i umrlih. Još od ljudskih prapočetaka, svugdje je bilo života, vjera je davala mogućnost i želju za življenjem. Vjera je u svojim osnovnim crtama svugdje ista.
Izvor: Poslanica slavnog ruskog pisca o Pejgamberu Muhammedu (sallallahu alejhi ve sellem), s turskog prevela: Ramiza Smajić, LIBRIS, Sarajevo, 2006.
Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza
