Terapijskim jahanjem konja do zdravlja
Ljudi vole konje i jahanje, iako se potreba za konjima promijenila. Konj se koristi u terapijske svrhe, razvijaju se programi i osnivaju škole jahanja. Najveći je izazov pokazati korist konja u današnje vrijeme. Čovjek je pod stresom, pa konj ima ulogu terapeuta i za zdrave i za bolesne. Korist naročito imaju osobe s posebnim potrebama. Dokazano je da jahanje poboljšava kvalitet života.
Konj je jedna od onih životinja s kojima se ljudi rado druže. To je plemenita životinja, draga zbog ljepote i elegancije, ali i koristi koju pruža čovjeku. Uz njegovu pomoć, čovjek je vodio ratove, osvajao države, upoznavao narode i kulture, otkrivao nova prostranstva.
Konj je ukras, pa ljudi pokazuju veliku simpatiju i ljubav prema toj životinji. Jedni ga drže radi jahanja, drugi radi opskrbe i zarade, kao zaštitu od siromaštva, treći radi hvalisanja i lažnog ponosa. Njegovanje konja postao je trend u svijetu. Konji se drže i radi rejtinga te učestvovanja u trkama, s ciljem klađenja.
Konji su blagoslovljene životinje. Ljudi ih vole zbog izgleda i boje. Mnogi ocjenjuju da su crvenkasti konji najbolji, drugi kažu da ja najbolji crni konj (vranac) s bijelom pjegom na čelu, pa onda konj s bijelim nogama i biljegom na čelu, ili konj kestenaste boje. Neki ističu da konja čija je zadnja desna i prednja lijeva noga, od koljena nadolje, bijele boje, ili obrnuto, nije poželjno jahati. To je vjerovatno zbog toga što su takve konje jahali, pa im se nisu svidjeli.
U određenim zemljama konjsko meso smatra se dozvoljenim za jelo, dok ga drugdje smatraju pokuđenim i zabranjenim. U nekim je zemljama zabranjeno uzimanje naknade za iznajmljivanje mužjaka koji bi trebao oploditi ženku, dok je u drugim to dozvoljeno. Pojedini bogataši izdvajaju basnoslovne novčane iznose kako bi šampionsko grlo oplodilo grlo u njihovom vlasništvu, nadajući se da će buduće ždrijebe nositi očeve gene i pobjeđivati na utrkama. Stručnjaci smatraju da je zabranjeno pariti magarca i kobilu kako bi se dobila mazga. Zabranjeno je o konje objesiti zvono ili nešto što pravi buku.
Novi vid jahanja – terapijsko jahanje
U Bosni i Hercegovini postoje ljudi koji vole konje i jahanje. Ljubav prema tim stvorenjima motivira ih na pozitivno djelovanje, iako potreba za konjima nije ni približno onolika kolika je nekad bila. Živimo u vremenu tehnologije, brze razmjene informacija, koristimo se modernim sredstvima prijevoza. U nerazvijenim zemljama konji se koriste za vuču zaprežnim kolima, za rad u njivi i šumi. Tamo gdje ne može raditi traktor ili mašina, može konj. U svijetu se danas konj koristi u terapijske svrhe. Ljudi su primijetili Božiju blagodat u tim stvorenjima, pa su pokrenuli škole jahanja i razvili program terapijskog jahanja konja. U BiH bi taj vid jahanja tek trebao zaživjeti.
Pokazati korist konja
U Visokom, gradiću u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine, postoje ljubitelji konja i jahanja koji na najljepši način žele pokazati korist konja u današnje vrijeme. Ostavivši konja, čovjek je prekinuo vezu s prirodom, udaljio se od prirodnosti.
Instruktor terapijskog jahanja u Konjičkom klubu “Visoko” iz Visokog Memnun Trako u razgovoru za Novo vrijeme kazao je da današnje generacije imaju oslabljene reflekse, sposobnosti za ravnotežu, psihički su nestabilnije i rastrojenije. Kod njih lakše dolazi do izliva bijesa; na bilo koji problem na koji naiđu, reagiraju izlivom bijesa ili povisivanjem glasa.
“Konj čovjeku vraća samopouzdanje, jer, kada sjede na tu životinju s 400 kilograma mišića, čovjek u sebi treba probuditi sve potencijale koje ima, fizičke i psihičke, da bi se mogao održati na životinji. Konj je ustvari dobar budilnik, jer u čovjeku budi blagodati koje su mu podarene. Čovjek ima bolji osjećaj za ravnotežu te sposobnost kontroliranja, jer konj ima pamet i narav. Ako ga ne kontroliraš, ide po svome”, kaže Trako.
Živimo u vremenu tehnoloških napredaka i pomagala, u kojem je skoro sve nadohvat ruke. Trako smatra da su tehnološki napreci i pomagala čovjeka fizički i psihički unazadili, u smislu njegovih vrijednosti.
“Ljudi vremenom gube Bogom date vještine, nisu u stanju smireno riješiti problem ili zadatak. Reagiraju izlivom bijesa, što govori o ljudskoj slabosti, o tome koliko smo psihički (ne)stabilni. To nije samo kod nas slučaj, toga ima širom svijeta. U svijetu su taj problem prepoznali prije četrdesetak godina, kada su počeli s terapijskim jahanjem”, objašnjava Trako.
Konj kao terapeut
Terapijsko je jahanje korištenje konja sa svrhom postizanja različitih ciljeva, spoznajnih, emocionalnih, socijalnih i edukativnih. Konji se koriste kao sredstvo za poboljšanje zdravlja i kvaliteta života. Hipoterapija je terapija na leđima konja – konj je terapeut. Ta je vrsta terapije u mnogim zemljama svijeta poznata i priznata medicinska grana. Koristi od terapijskog jahanja mogu imati i zdravi i bolesni.
Koristi za osobe s posebnim potrebama
Terapijsko jahanje možemo podijeliti na jahanje konja za osobe s posebnim potrebama i jahanje za ostale. Osobe s posebnim potrebama nisu bolesne, već žive u različitim stanjima, to su autistične osobe, osobe s cerebralnom paralizom, Downovim sindromom. Kod mnogih, stanje se ne može promijeniti, ali oni mogu istančati osjećaje i sposobnosti te olakšati sebi život. To i jeste cilj terapija. Trako kaže da dosta zavisi od osobe, njenog stanja.
“Neke osobe za kraće vrijeme razvijaju osjećaje, sposobnosti i psihofizičku kondiciju. Neke to rade sporije, ali sve osobe koje se susreću s konjima za neko vrijeme poboljšaju kvalitet života. Osobe koje nisu mogle uzeti kašiku kako treba ubrzo se počnu same hraniti, same počnu obavljati posliće. Primjera radi, u svijetu postoje centri koji, u saradnji s firmama, zapošljavaju osobe s posebnim potrebama, nakon što su istančale svoje osjećaje. Ove osobe postaju društveno korisne, ostvaruju prihode, same sebe izdržavaju, nisu na ‘teretu’ roditeljima ni društvu”, ističe voditelj terapijskog jahanja.
Dužni smo da se brinemo o njima. Te osobe ne bi trebale biti samo briga roditelja. Kod nas su one marginalizirane, dovode se u situaciju da smatraju da su na teretu drugim ljudima, da život nema smisla. Takav odnos društva prema njima najviše je potakao ljubitelje konja iz Visokog da se posvete terapijskom jahanju.
Jahanjem postajemo uravnoteženiji
Terapijsko jahanje za ostale ljude uglavnom se sprovodi putem škole jahanja. Radno sposobni ljudi, bez obzira na dob ili spol, jahanjem također razvijaju svoje sposobnosti i psihofizičku kondiciju, koja im pomaže da budu kreativniji, da bolje shvataju stvari, lakše pronalaze rješenja.
Primjera radi, djevojčice u pubertetu koje jašu konje dobijaju osjećaj psihičke stabilnosti, konflikte rješavaju i prije nego što do njih dođe, jer, zbog njihovog postupanja, načina života, razmišljanja i govora, nikome ni ne pada na um da ih na bilo koji način maltretira.
Pod psihofizičkom kondicijom podrazumijeva se dovoljna snaga. Kod osoba koje jašu konje nema viška energije, odnosno viška snage, ali nema ni manjka.
“Prilikom jahanja svi mišići su uključeni, mišićni resursi se koriste optimalno. Mišići se prilikom jahanja pokreću koliko treba. Svakoj se osobi koja dođe da jaše, posveti pažnja, kako bi na pravi način iskoristila tijelo, aktivirala ga i usavršila. Takva osoba je spremnija na ono što je čeka u životu”, naglašava Trako.
Najbolji konji za jahanje jesu istrenirani konji. Treba razlikovati jahaće od radnih i trkačih konja. Trkači se koriste za utrke, njih jašu džokeji. Samo dobri jahači mogu jahati te konje. Za utrke se koriste engleski punokrvni galoperi i arapski čistokrvni konji. Radni konji pružaju usluge, vuku kola, plug, balvan, nose drva. Jahaći konji počinju se trenirati od njihove treće godine, a intenzivno se treniraju dvije-tri godine. Istreniran konj je sa sedam godina spreman za jahanje.
Bosanski brdski konj za jahanje
Instruktor jahanja kaže da je čovjeku urođeno da zna jahati konja. “On ne uči jahati, samo budi svoje urođene sposobnosti. Konj u čovjeku budi osjećaj za jahanje. Trener je tu više zbog konja, jer on sugerira u kojem pravcu djelovati, kako se ne bi dešavale povrede. Dvije pasmine konja s kojima se najbolje može ostvariti kontakt, koje su najkvalitetnije, najbrže, koje najlakše uče, jesu arapska pasmina i bosanski brdski konj. Lipicaneri su odlični”, kaže Trako.
Neki konji se treniraju samo za prepone i dresurno jahanje. Endurance jahanje je jahanje konja na 120 kilometara i više, s tim da poslije etape puls konja ne bi smio biti veći od 64 otkucaja u minuti. Poređenja radi, konj u galopu ima do 200 otkucaja u minuti. Istrenirani konji, koji su u kondiciji, puls s 200 otkucaja u minuti za petnaestak minuta spuste na 64 otkucaja i manje.
Konj kao sportist
Konjički sport i konjičke utrke se razlikuju. U konjičkim utrkama konj je sportist, a jahač rekvizit. Jahač može promijeniti grlo i jahati još dvije-tri utrke. U sportskom jahanju konj je rekvizit, a jahač sportist, naprimjer u dresurnom jahanju, koje se odvija u manježu 20 puta 60 metara, izvođači napišu programe jahanja. Označava se slovima, od slova A do slova G jaše se hodom, od slova G do slova J ide se kasom. Sudija prati kako konj reagira na komande jahača te koliko je jahač istrenirao konja da bude poslušan. Konj je individua koja razmišlja. Jahač treba imati takav odnos s konjem da ga konj bezrezervno sluša.
Kako jahač i konj komuniciraju
Jahač s konjem komunicira glasom, uzdama i nogama, zavisno od toga na koje se komande konj nauči. Kad konj stekne povjerenje u jahača, jahač postaje njegove oči. Konj je tada najsretniji; gdje god ga jahač usmjeri, konj će ići, bez obzira na okolnosti, ići će kroz vatru, vodu. Konj neće biti neposlušan ako ima povjerenje u jahača. Jahač treba voditi računa o sebi i konju, da nijedno ne bi ugrozio. Trako ističe da je položaj tijela i nogu jahača stalno promjenjiv.
“Jahanje se ne odvija samo sjedeći, nego i stojeći; tako učestvuje čitavo tijelo. Najbolji je stil da jahač prilikom jahanja ne ugrozi svoj i život konja te da ne padne, jer se tokom jahanja čovjek bori da čuva ravnotežu na konju. Jašući konj u čovjeku probudi adrenalin i osjećaj uživanja. Ne ostaje prostora za razmišljanje. Razmišljanje se u takvim situacija svodi na to da jahač samo gleda kuda ide”, napominje instruktor Trako.
Naučiti jahati je lahko
U Konjičkom kubu “Visoko” imaju školu za jahanje koja traje deset sati. U tih deset sati svaki polaznik stekne osnovna znanja i vještine. Poslije toga dolazi usavršavanje jahanja. Da bismo mogli iskoristiti blagodati koje konj nudi, probuditi kod sebe psihofizičku kondiciju, potrebno je da nas neko poduči osnovnim tehnikama. Trener sugerira na koji način ostvariti kontakt s konjem. Ne bi se smio isključiti ni faktor straha od napoznatog. Konj je životinja koja se ne može kontrolirati snagom.
Izbjegavati ono što konji ne vole
Instruktor jahanja Trako kaže da je skoro sve dozvoljeno, osim ono što konji ne vole. Da biste znali šta konj (ne) voli, trebali biste pitati trenera, jer on zna kako ostvariti blizak odnos s konjem. Konj se ne može jahati sve dok se jahač ne sprijatelji s njim. Dakle, jahač prvo treba steći povjerenje konja.
“Sedlanje, vodanje, izvođenje, šetanje, sjedanje na konja, tehničke su radnje koje se relativno brzo savladaju. Nakon što to naučimo, na red dolazi učenje psihologije. Po očima konja trebamo zaključiti kako je raspoložen, je li nagodan za jahanje; ako nije, treba znati kako ga oraspoložiti, kako mu dati do znanja da se ne želimo iživljavati na njemu, nego da se želimo družiti s njim. Druženje s konjem jeste zapravo jahanje. Konji vole biti jahani. Kao što se jahanjem usavršava psihofizička kondicija jahača, također se usavršava kondicija konja, zadovoljniji je”, pojašnjava Trako.
Postati prijatelj s konjem
Prema čovjeku bismo se trebali dobro odnositi. Prema konjima bismo trebali biti malo bolji. Čovjek koji ne shvata i ne cijeni konja kao biće od kojeg ima korist postupa grubo. Želi dominirati, pokazati ko mu je gazda. Kad to shvati, konj ga ne prihvata kao jahača. Konjem se upravlja pomoću uzda (upravljamo lijevo, desno, zaustavljamo ga), te nogama. Izdresiran konj blagim pritiskom na lijevu uzengiju dobija komandu da treba ići lijevo, te ide ulijevo.
Ukoliko se s konjem postupa pravilno i s namjerom da se s njim druži, povrede su gotovo minimalne. Međutim, ukoliko se s konjima postupa grubo i dominirajuće, povrede su vrlo moguće. U nepredviđenim situacijama konj jahača kulturno “otrese”. Konj nas uči tome da možemo dobiti sve što želimo, samo treba postupati blago i naći pravi način.
Potencijalne opasnosti za ljude
Potencijalno je opasna situacija kada se dođe do zadnjih nogu konja a da to konj ne vidi. Kad osjeti nekog ili nešto iza sebe, prirodna je reakcija da udari nogom. Zbog toga je pravilo da se konju najmanje dva metra ne ide iza zadnjih nogu. Ako konj iza sebe primijeti čovjeka udaljenog više od dva metra, ne reagira, jer je dovoljno daleko da konju ne prijeti opasnost. Trako kaže da postoji mogućnost da se konj naljuti, pa da ujede čovjeka.
“Prirodno je da se konji međusobno ujedaju, to nije strašno. Međutim, ukoliko bi tom snagom konj ugrizao čovjeka, ozbiljno bi ga ozlijedio. Jedna od čestih opasnosti jeste i ta kada kod jahača dominira strah prilikom upravljanja konjem. Kada konj osjeti da je jahač izgubio kontrolu, da se prepao, on se uznemiri, dadne se u trk. Bijeg je njegova prirodna reakcija. Povrede koje se događaju nastaju prirodnom reakcijom konja, a jahač tu reakciju izazove i pospješi”, upozorava Trako.
Smireni konji za terapijsko jahanje
Konje mogu jahati djeca od pet godina i starija, mogu jahati i muškarci i žene, i stari i mladi. Za terapijsko se jahanje uglavnom koriste stariji konji, konji koji su “čisti u glavi”, tj. oni koji nisu doživjeli traume i bili maltretirani. “To su smireni konji. Kada na njih sjede dijete, toliko su pažljivi da je teško povjerovati. Kad vide djecu s posebnim potrebama, ljudi osjećaju nelagodu, sažale se, dok ih konji dočekuju sa smirenošću i imaju strpljenja prema njima”, istakao je Trako.
