Tehnike tradicionalnog turskog heklanja uče se i u Crnoj Gori

Heklanje ukrasa za šamije, marame, ruha za nošnju, peškire, sve je to bio dio tradicije žena na ovim prostorima, tradicije koja je vremenom sve manje prisutna.

U Podgorici, posredstvom Turskog kulturnog instituta “Yunus Emre”, u toku je kurs turskog veza, odnosno heklanja, što je izazvalo pažnju i interesovanje za ovaj vid umjetnosti, javlja Anadolu Agency (AA).

Tradicionalni turski vez je rukotvorina koja pripada kulturi Anadolije. To je vez koji se radi bod po bod i zahtijeva strpljenje.

Nekada se ova umjetnost primjenjivala na šamijama, maramama, šalovima, a danas na krajevima peškira, stolnjacima… Osim toga, jako je popularan nakit izrađen ovom tehnikom kao što su lančići, minđuše, narukvice.

Ekipa AA posjetila je jednu od grupa koja uči tehnike heklanja. Žene a kojima smo razgovarali ističu da, iako su imale iskustva u vezenju, s ovakvom tehnikom se do sada nisu susretale.

Predavač na kursu veza Huseyin Tiril iz Turske, u razgovoru za AA ističe da se tradicionalni turski vez vezuje za opštinu Nalihan, koja je udaljena od glavnog grada Ankare 165 kilometara.

“Prve kreacije su nastale 1864. godine od sirove svile. Žene iz ove opštine su 2009. godine odlučile da dugo godina čuvane vezove pretoče u nakit. Najbitnija osobina radova rađenih ovom tehnikom jeste da svaki od njih ima svoj naziv ili svoju priču. Radovi nose nazive kao što su majčinsko srce, bijela rada, vez u obliku paprike. Najpoznatiji radovi su u obliku paprike, a vez takvog izgleda je zapravo asocijacija na svađu snahe i svekrve, majčinsko srce simboliše odlazak mladih djevojaka iz rodne kuće, dok je ljubičica simbol za novu vijest, za muštuluk”, kaže Tiril.

On ističe da se u čitavoj opštini Nalihan ovom tehnikom veza bavi oko 3.000 žena.

“Na ovaj način izrađen vez se izvozi u 21 zemlju svijeta. Baveći se ovom tehnikom, žene daju doprinos kako svojim porodicama i opštini, tako i državi Turskoj, pa i cijelom svijetu”, ističe instruktor veza Tiril.

Polaznice kursa, koje već imaju neko iskustvo u radu iglom i koncem, učenje nove tehnike heklanja smatraju korisnim.

Hajrija Lačević iz Podgorice jedna je od njih.

“Drago mi je što sam došla na ovaj kurs. Upoznala sam novu tehniku. Radim dosta ručnih radova, ali ovakvu tehniku nisam nikada vidjela. Saznala sam da postoji nešto toliko vrijedno, a toliko lijepo i nisam vjerovala da to ima. Meni malo teže ide, ali sam ipak naučila nešto”, kaže Hajrija.

Na pitanje koja je konkretna razlika u odnosu na ono što se na našim prostorima zove heklanje, Hajrija ističe da je razlika velika.

“U samom držanju igle, u koncu, kako treba i sa koje strane treba vući, ima sa desne strane, pa pravo i lijevo. U klasičnom vezu to nije slučaj, svaki vez ima svoju tehniku rada, ali ovo je nešto posebno. Drago mi je što ću naučiti, da bih uradila nešto i svojoj djeci, kćerkama, snahama, unukama”, poručuje Hajrija.

I Marina Žižić, polaznica kursa, zadovoljna je novom tehnikom vezenja.

“Malo mi teže ide, ali nadam se da ću savladati ovu tehniku. Jako je fina, može da se napravi praktična i s dosta nakita, koji je drugačiji. Oduševljena sam i nadam se da ću naučiti dosta toga”, kaže Marina.

U Institutu “Yunus Emre” planiraju da nakon završetka obuke, organizuju izložbu radova polaznika kursa.

akos.ba