Stvarno vs nestvarno u bh književnosti

 S obzirom na to da će ovaj tekst prikazati opće nedostatke koje se tiču književne stvarnosti u Bosni i Hercegovini, on se može tumačiti i kao moja izrazita želja za potencijalnim uređenjem ovog fenomena u našoj državi. Također, u tekstu ću predočiti i moje želje u vezi s jezičkim uređenjem.

Sama književnost postoji koliko i sam čovjek; taj fenomen je, najprije, oslobođenje duhovnog stanja individue preko samog jezika. Književnost se, kao takva, razvijala od tzv. primitivnih populacija koje su sreću, tugu, etc. predočavali kroz razne pjesme koje su, barem tad, bile sadržaj usmene književnosti, da bi vremenom postale dio  pismene književnosti. Stoga je uloga književnosti i jezika u samom čovjeku, i samom društvu, itekako bitna.

Da li su književnosti i jezik zaslužili zapostavljanje u društvu?

U Bosni i Hercegovini skoro da je taj slučaj zapostavljanja općeprisutan. Bosna i Hercegovina, naime, uopće nema temeljni institut za jezik(e) i književnost(i), iako postoji Institut za jezik, ali ne postoji simbioza jezika i književnosti kao što je to slučaj u Srbiji (Matica srpska) ili Hrvatskoj (Matica hrvatska). U nepostojanju takve ustanove prisutne su i alternativne izdavačke kuće i elitistička društva koje/a ne mogu vršiti funkcije kao što je to slučaj sa institutima u regionu. Tako se edicije knjiga objavljuju preko raznih izdavačka, što je uvjetovano prethodno spomenutim razlozima.

Ali, kako fikcija uveliko proširuje i rasplamsava sam tekst, ali i privlači za čitanjem samog recipijenta, onda bi moje maštarije o svemu ovome imale, bar otprilike, sljedeće karakteristike:

Zbog karakteristika glavnog grada Bosne i Hercegovine, odlučio sam se da upravo Sarajevo bude topos u kojem će postojati Institut za jezik i književnosti. Lokacija Instituta bila bi u blizini Bijele tabije, t. j. u blizini objekta koje je, ustvari, veliki ponos (zbog važnosti u napadima na Sarajevo), ali i velika opomena (zbog poznatih pogubljenja i kazni, kao što je to bilo u slučaju braće Morića i sl.), pa i zbog samog pogleda na često opjevano Sarajevo. Do Instituta bio bi omogućen i prijevoz omnibusom, koji bi bio besplatan za sve, baš kao i svaki pristup do onoga što predstavlja samu kulturu. Ta ustanova bila bi skromna u vanjštini, ali bi posjedovala jaku snagu unutar samih zidina; na čelu Instituta bili bi najbolji lingvisti, ali i lingvistkinje, književnici i književnice koji/e bi utjecali na nadolazeće naraštaje. Sama ustanova posjedovala bi i internat za najbolje studente/ice, kao i biblioteku s najvećim brojem knjiga u Bosni i Hercegovini. Najveća težnja bila bi očuvanje i promoviranje bošnjačke književnosti, književnosti koja je često bila potiskivana, marginalizirana u bivšoj državi. To je književnost o kojoj se govorilo tek u 70-im i 80-ih godinama 20. vijeka. Utemeljitelj ove književnosti (Muhsin Rizvić) u to vrijeme trpio je jake napade zbog imenovanja bošnjačke književnosti. Profesora spomenute književnosti trenutno ima samo nekoliko, što je dovoljan indikator o tome koliko se radi na tome da ova književnost bude više izučavana, da bude čitana onoliko koliko i zaslužuje. Nadalje, uradila bi se i historija bošnjačke književnosti koja uopće ne postoji. Također, prikupili bi se svi dosadašnji listovi koji su štampani na ovom području, što bi uvjetovalo i podatke koji su nam sad nepoznati. Pronašli bi se radovi i artefakti koji nedostaju. Tako bi se označila regeneracija književnosti i samog jezika; književnost bi se posmatrala od srednjeg vijeka pa do dan-danas, a jezik bi dobio zasluženi pristup. U svakom gradu postojala bi ustanova koja bi bila pandan samom Institutu; bila bi uspostavljena i međusobna saradnja, najbolji radovi bili bi objavljivani u legitimnim edicijama i listovima, a njihovi autori bili bi važna karika za sam Institut, ali i čitavu kulturu. Ustanova bi sadržavala sve objekte i manifestacije koje su potrebne pojedincu, bilo da je to sakralne ili profane prirode, a jednom godišnje bile bi održavane i konferencije za mnoga predavanja u vezi s bitnim otkrićima. Sam Institut bio bi krovna kuća za sva književna i jezička pitanja; samim tim bi se riješile i trenutne nedoumice i trenutni raskoli oko pitanja naziva jezika u osnovnim i srednjim školama jer bi odabir jezika bio lični, a ne bi bio postavljen od neke institucije ili elite. Ovim radom i književnost i jezik učvrstili bi samu kulturu koja je, kako to kaže Dževad Karahasan, uvijek žilava i koja opstaje i kad je pokušavaju iskorijeniti.

Piše: Elmir Spahić

Akos.ba