Stanovnike Halepa ubijaju. Zar nismo ništa naučili iz Srebrenice?
Sjećam se naše kuće spaljene do temelja i moje porodice kako bježi ka Srebrenici, nadajući se prilici da prežive. Sjećam se mučenja, i mirisa krvi. Nisam to tada znao, ali sam preživljavao najgori genocid u Europi nakon Drugog svjetskog rata. I nakon toga, sjećam se obećanja ‘nikad više’.
Ta obećanja su razbijena, iz sata u sat, iz dana u dan, u sve težem užasu u istočnom Halepu. Više od 500.000 ljudi je poginulo od početka rata u 2011. Zamislite to. Godine napada kasetnim bombama, raketama i otrovno gasom, dženaza za dženazom, jedna smrt za drugom, dok svijet sve to gleda i prati kako tvoja zemlja i tvoj narod bivaju uništeni.
Svaki put kada smo mislili da ne može biti gore, bilo je gore. A sada, ponovo, užas dobija još gore dimenzije. Porodicama ponestaje hrane, vode, lijekova. Nema više bolnica koje su u funkciji, bena više nijednih kola hitne pomoći da spasi sve veći broj ranjenih i bolesnih. U ovom gradu smrti, čak i klovnovi umiru. Čovjek koji je pokušao da blokira užas zabavljajući djecu, odvlačeći im pažnju na trenutak, je ubijen.
Da li je ovo bila smrt nade?
Nadam se da nije, jer sam bio u sličnoj situaciji, gledajući smrti u lice, očajnički sam. U jednoj noći polovinom jula 1995. godine, srpski vojnici su nas odveli radi pogubljenja na jedno polje. Skinuli nas i vezali nam ruke iza leđa. Postrojeni, pet po pet, redovi i redovi mrtvih tijela pred mojim očima, već mrtvih, života ugašenih u jednom krvavom trenutku. Ja sam pogođen u stomak, desnu ruku i lijevu nogu i osjetio sam neverovatan bol, dok su poslednji drhćući uzdasi žrtava ispunjavali moje uši. Kada su ‘mesari’ otišli, shvatio sam da nisam mrtav i uspio sam pobjeći sa još jednim čovjekom. Danima smo bježali, krili se u šumi i spavali u mezarjima dok na kraju nismo stigli u sigurnost teritorije pod kontrolom Armije BiH. U to vrijeme sam se pitao kako je svijet mogao dozvoliti da se takvo nešto dogodi.
U 2005. godini je Evropski parlament objavio izjavu, kojom se osuđuje genocid u Srebrenici i obećavajući da to više “nikada neće ponoviti”. To mi je dalo nadu, da ono što smo prošli nije bilo uzalud i da smo nešto naučili od užasa iz prošlosti. „U budućnosti“, pomislio sam, „Međunarodna zajednica će zaštititi civile u vrijeme sukoba.“ To mi se sada čini tako dalekim…
Imam vjeru u ljudskost. U ljude širom svijeta. Znam da bi većina njih pomogla ljudima u Halepu, kad bi mogli. Ali oni to ne mogu sami. Samo naši lideri mogu zaustaviti pokolj civila u Halepu i širom Sirije. U najmanju ruku, oni moraju osigurati da pomoć stigne do onih kojima je to potrebno, uključujući dopremanje pomoći avionima u opkoljena područja ako je to potrebno. Njihov neuspjeh da to učine nije izdaja samo ljudi iz Halepa i Sirije, već preživjelih i žrtava svih genocida iz kojih smo rekli da smo nešto naučili.
Umjesto toga, najgore od čovječanstva je postalo novo normalno. Kada skrenemo pogled na drugu stranu, postavili smo najopasniji presedan, onaj zbog kojeg je izglednije da će se moje iskustvo ponoviti. Gledao sam niz cijev pištolja, i znam da čovečanstvo sebi ne može priuštiti ovo. Uzmite poruku od nekog ko je preživio genocid – u opasnosti je više od samo Halepa.
Autor: Nedžad Avdić. Preživio genocid u Srebrenici. Nakon mučenja i strijeljanja, uspio je pobjeći. Vratio se u Srebrenicu 2007. godine, gdje sada živi sa suprugom i tri kćerke.
Izvor: www.theguardian.com
Za Akos.ba preveo i obradio: Nedim Botić
