Šta je najveća nepravda Dejtonskog mirovnog sporazuma?
Nema sumnje da je Dejtonski mirovni sporazum, u okolnostima koje su vladale tog novembra 1995. godine, bio najbolje moguće rješenje za sve narode. Nestašica hrane i ostalih resursa kao i svakodnevne pogibije vojnika i nevinih civila bili su najvažniji razlozi. Bilo je očigledno da sa svim utjecajima i prijetnjama izvana jedina legalna vojska Republike Bosne i Hercegovine neće moći postići puno toga u ispravljanju nepravde, posebno nakon srebreničkog genocida.
Piše: Ismail Ćidić
Dejtonski mirovni sporazum nikada nije bio samo mirovni, nego i sporazum koji je uveliko odredio uređenje i budućnost Bosne i Hercegovine. Nakon maratonskih pregovora u kojima su čak određene strane namjeravale ostaviti Bosnu i Hercegovinu bez izvršne i zakonodavne vlasti na državnom nivou čime bi se, kako bi naveo jedan intelektualac, država „osakatila“ i uopće ne bi bila smatrana državom u punom smislu te riječi, postignut je određeni kompromis i rat je završen.
Nepravda koja je njime nanesena bila je svima jasna još u prvim danima.
Ipak, od svih nepravdi koje su njime nanesene, jedna se posebno ističe. Oni koji su ratovali protiv Republike Bosne i Hercegovine, ubijali civile i rušili objekte ili oni koji su to sve naređivali i nadgledali, a i oni koji danas negiraju genocid, dobili su mogućnost da direktno ili indirektno vladaju Bosnom i Hercegovinom i blokiraju njen kakav-takav napredak.
Ne postoji veći apsurd od toga da su dojučerašnji ratni zločinci ili oni koji su im bili podrška dobili priliku da budu u organima vlasti države koju su namjeravali uništiti, da ne govorimo o tome da su mnogi ratni zločinci sasvim legalno zaposleni u školama i drugim javnim ustanovama i da se u tome ne vidi ništa sporno.
Kako da objasnimo našim prijateljima strancima da predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine brani interese druge države, a ne Bosne i Hercegovine gdje je i izabran? Kako da objasnimo našim prijateljima strancima da se ljudi koji su činili najteže zločine veličaju na svakom koraku, a onda se priča o nekom pomirenju i suživotu? Kako da odgovorimo na pitanje zašto su Vučić i Nikolić bili na Jevrejskom groblju kod Sarajeva 1992. godine okruženi puškama i vojnicima? Da nisu sadili cvijeće i radili na pošumljavanju?
Ono što je svima jasno jeste da je postojeća situacija neodrživa, posebno ako govorimo o dugoročnom periodu. Nešto će se morati mijenjati, a vrlo brzo bi trebalo biti poznato od čega će se početi. Možda je upravo i aktuelna revizija presude to „nešto“, pogotovo ako bude prihvaćena.
Akos.ba
