Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > Ima Bosne i Bošnjaka u njoj: Bilo ih je prije 25. novembra, a ima ih i poslije 1. marta

Ima Bosne i Bošnjaka u njoj: Bilo ih je prije 25. novembra, a ima ih i poslije 1. marta

“Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjaka u njoj! Bili su prije vas i ako Bog da, biti će i poslije vas!” Dobro poznata rečenica Husein kapetana Gradaščevića, jedne od najznačajnijih ličnosti u našoj bogatoj historiji. Naravno, bilo je Bošnjaka i Bosne i prije 19. stoljeća u kojem je nastala ova rečenica, a baš kao što je i „najavio“ Gradaščavić ima je i danas. Razna negiranja, napadi, a ni krvavi ratovi nisu slomili inat silan bosanski, koji je uvijek u presudnim momentima bio ključna karika otpora prema otvorenoj nepravdi mnogobrojnih neprijatelja koje je ova zemlja tokom svoje historije imala.

Od državnosti do nezavisnosti

Povelja Kulina bana svakako je jedan od najvažnijih dokumenata koji idu u prilog tome da je Bosna bila respektabilna država još prije 460 godina. Ipak, razne osvajačke horde trudile su se da oslabe i u konačnici unište Bosnu. Prolazile su razne imperije, ali i fašističke tvorevine, a Bosna je ostala i opstala. Sporazum između Vladka Mačeka i Dragiše Cvetkovića iz 1939. godine kada je i zvanično stvorena Banovina Hrvatska značio je privremeno nestajanje Bosne i Hercegovine.

Bio je to svakako nastavak „osvajačkih“ težnji iz komšiluka i susjedstva prema našoj domovini. Sve do zasjedanja ZAVNOBiH-a 25. i 26. novembra 1943. godine Bosni i Hercegovini je osporavano pravo na državnost. Odlukama iz Mrkonjić Grada Bosni i Hercegovini je potvrđena državnost i ravnopravnost sa ostalim republikama u Jugoslaviji. Obnavljanjem državnosti koja je postojala još u vrijeme  Kulina bana naša država bila je tek na pola puta do potpune slobode i ravnopravnosti.

Godinama nakon zasjedanja iz Mrkonjić Grada, koje je definitivno jedan od najznačajnijih događaja za Bosnu i Hercegovinu, trajala je borba za povratak nacionalnog imena Bošnjak. Adil Zulfikarpašić i Smail Balić putem časopisa „Bosanski pogledi“ trudili su se da „probude“ uspavane Bošnjake koji su se zadovoljavali vjerskom odrednicom i velikim slovom „M“. Veći uspjeh ka tom cilju ipak je postignut tek godinu dana nakon nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine zbog raznih okolnosti koje su usporile historijski povratak imena Bošnjak.

Prkosna, slobodna i ponosna

Karadžić i Boban, te Milošević i Tuđman – išli su utabanim putem koji su još prije mnogo godina napravili Cvetković i Maček.  „Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak. Jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje,“ – bile su riječi ratnog zločinca Radovana Karadžića koji nije računao na onaj inat sa početka priče.

Prvi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović odgovorio je tada na huškačku i fašističku retoriku Karadžića, a lično je bio na čelu svih onih koji su bili protiv nepravde učinjene prema Bosni i Hercegovini. Nisu agresori računali na otpor i snagu izmorenog bošnjačkog naroda, koji se nije želio pomiriti sa sudbinom koju su mu drugi željeli skrojiti. Dan državnosti, a mnogo godina kasnije i Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine potvrđuju da Bosna i Hercegovina nema rok trajanja.

Nema i neće ga imati u inat  svih onih koji misle suprotno. Iz jednostavnog razloga jer je definitivno mnogo više onih što „Granice Bosne osjećaju kao granice sopstvene kože.” – kako je u ljeto 1993. godine  napisao naš uvaženi intelektualac rahmetli Nedžad Ibrišimović, nego onih što bi te granice ponovo da prekroje.

Za Akos.ba piše: Admir Lisica

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top