Vi ste ovdje
Home > Sport i zdravlje > Zdravlje > Šta je korisno znati o bijelom luku?

Šta je korisno znati o bijelom luku?

Cijeli život koristimo bijeli luk na razne načine: začinjavamo njime meso, supe, dodajemo u salate, a jedemo ga i sirovog Bijelim lukom se i liječimo od prehlade, kašlja, žvaćemo narezanog na kriške, čak ušmrkavamo u nos.

Zavirimo li u historiju starog vijeka vidjet ćemo da su u staroj Asiriji, Babilonu, Egiptu, staroj Grčkoj i Rimu svi jeli bijeli luk. I pjesnici su o njemu pisali pjesme, a naučnici su  pisali svoje traktate.

Medicina, kako ona zvanična tako i ona tradicionalna, savjetuju da se bijeli luk upotrebljava kod skoro svih zdravstvenih problema. Čak je i filozofija bijelom luku poklonila pažnju. U svemu tome nema ničeg neobičnog ni iznenađujućeg. Samo se treba zamisliti nad rječju „filozofija“, što označava „ljubav prema mudrosti“. A mudraci su davno primjetili da bijeli luk potiče misaone procese. On je prvo, najstarije i najispitanije sredstvo protiv raznih fizičkih nevolja. Hiljade, ako ne i milioni ljudi, koji su živjeli prije ere tableta i moderne medicine “ostali su živi” upravo zahvaljujući bijelom luku.

Bijeli luk nije zaobišao ni kozmetiku. On pospješuje metabolizam, dovodi do poboljšanja zdravlja, a sve se to na svoj način odražava i na vanjskom izgledu. Bijeli luk odlično pomaže protiv kožnih problema, poboljšava rast kose, jača zube i desni; čak pomaže i u borbi protiv suvišnih kilograma. Bijeli luk je Mendeljejeva tablica u malom. Praktično svi rijetki elementi kojima su siromašne druge biljke nalaze se u njemu. Također će vam pomoći i da vratite izgubljeni interes prema životu.

U tablici biljaka koje su čovjeku prijeko potrebne, bijeli luk zauzima posebno mjesto svrstavajući se u sva tri osnovna grafikona. On nije prisutan samo u četvrtom, posljednjem, gdje se nalaze štetne biljke: narkotička sredstva i otrovi. Bijelim lukom ne možemo otrovati ni sebe, a ni druge. Naprotiv, on je poznat protuotrov, kao i pomoćno sredstvo u odbacivanju štetnih navika. Bijeli luk osigurava organizmu one neophodne tvari bez kojih naše tijelo ne bi bilo sposobno efikasno misliti i osjećati: bez njega mozak i živčani sustav ne bi mogli stvarati potrebne impulse.

Sigurno se pitate, zašto baš bijeli luk?

Zašto ne npr. kupus, mrkva ili karfiol? Odgovor je jednostavan. Riječ je o tome da bijeli luk– jedna od malobrojnih biljaka – sadržava čovjeku neophodan – sumpor. U drugim proizvodima biljnog (a i životinjskog) porijekla, sumpora ima vrlo malo ili ga uopće nema. Nedostatak ovog važnog elementa može dovesti do teških posljedica po čovjekovo zdravlje. Životinje, kao što je poznato, ne jedu bijeli luk. Znači da im nije potreban. Čovjek ga je upotrebljavao uvijek, još od davnina. Što razlikuje čovjeka od životinje? Intelekt. Upravo njega podržavaju oni elementi koje nam daje bijeli luk.

Povijest bijelog luka

Domovina bijelog luka je Srednja Azija. Uzgajali su ga i u starom Egiptu, Grčkoj, kao i u Rimu i Indiji. Tamo se nisu bojali jakih mirisa. Tada je dezinfekcija češnjakom (bijelim lukom) spašavala od mnogih želučanih tegoba. Na račun bijelog luka desio se i jedan podvig: 1720. godine je bijeli luk u savezu sa sirćetom spasio hiljade stanovnika Marseillea od rasprostranjene epidemije kuge. „Miris ove biljke“, pisala je jedna poznata engleska kuharica prošlog stoljeća – „smatra se uvredljivim.“ Od najpoznatijih lukovica, on ima najoštriji okus. Godine 1548. bijeli luk  je uvezen u Veliku Britaniju s područja Sredozemlja gdje je rastao u izobilju. Na kontinentu se upotrebljavao bez ikakvih ograničenja – posebno u Italiji. Francuzi su ga, također, dodavali u mnoga jela. U viktorijanskoj epohi se smatralo da je bijeli luk proizvod pakla – koji počinje od La Manchea. U suštini, datum njegovog uvoza sa kontinenta je izmišljen. Čak engleska riječ „garlic“ – „bijeli luk“ datira iz vremena kad su anglosaksonska plemena ratovala s kletskim plemenima. Divlji bijeli luk je stoljećima rastao u engleskim crkvenim dvorištima, a ogrlice od njega služile su za istjerivanje demona i vampira. Najvjerovatnije je da se bijeli luk počeo u Engleskoj uzgajati i prije XVI stoljeća.

U prvoj „Asirskoj knjizi o bilju“ bijeli luk je zauzimao posebno mjesto. Kad se rezao na krupno i ostavljao u glinenom ćupu zaklopljen na pari oko pola sata, služio je kao sredstvo za snižavanje temperature. Ako su mu dodavali tvrdu miomirisnu smolu, čaj je koristio kao sredstvo protiv zatvora. Od bijelog luka su radili čaj za obloge i emulziju protiv upale mišića. A također, i mješavinu protiv crijevnih parazita, tonizirajuće sredstvo za poboljšanje općeg zdravstvenog stanja (dodavali su ga u hljeb i piće). Carevi su mu poklanjali posebnu pažnju. Nevolje i siromašnih i bogatih liječio je bijeli luk.

Bio je poznat i u Egiptu i u Kini. U tim krajevima su ljudi u bijelom luku prepoznali čudo prirode. Dokazano je da je bijeli luk jedna od prvih biljaka koje je čovjek kultivirao za uzgoj. Čovjek je u bijelom luku dobio dostupan, jeftin i ukusan izvor tvari neophodnih za njegov razvoj. Zahvaljujući njegovim iscjeljujućim, protuupalnim i bakericidnim svojstvima, produžio se i čovjekov životni vijek. U početku ga ljudi, naravno, nisu znali koristiti kao ljekovito sredstvo. On se koristio prije svega kao začin. Ali taj „začin“ lagano je obavljao svoja blagotvorna djelovanja. Postepeno je generacijama čovječanstvo postajalo sve zdravije, životni vijek se produljivao. Ljudi su došli do nevjerojatnog otkrića: bijeli luk je ljekovita biljka, a pomoću njega se možemo boriti protiv mnogobrojnih problema. Starogrčki historičar Herodot je pisao: „Natpisi na pločama jedne od egipatskih piramida nam govore koliko su njeni graditelji upotrebljavali rotkvu, luk i bijeli luk, na to povrće je bilo potrošeno 1600 talana srebra“. 1600 talana srebra – što je približno 30 000 000 dolara – to je jako puno! Znači, bijeli luk je odigrao svoju ulogu i u gradnji svjetskih čuda. Bio je sastavni dio hrane kojiu su jeli radnici. S jedne strane, bio je i izvor vitamina. Ali, ovdje stvar nije samo u vitaminima. Rotkva, luk i bijeli luk predstavljaju jedinstveno povrće koje sadrži sumpor. Sulfidi (spojevi koji sadrže sumpor) imaju antibakterijska svojstva, drugim riječima, uništavaju štetne bakterije. Bijeli luk, također, ima još jednu odliku: on vidno smanjuje čovjekovu potrebu za hranom. Učinimo ga stalnim sastojkom naših jela i uskoro ćemo primjetiti da se brže zasitimo. Više od toga! Osjećaj gladi će se smanjiti. Nakon ručka koji je dobro začinjen bijelim lukom, osjećaj sitosti će se produljiti.

Stari Izraelci, također, su koristili bijeli luk. On se stalno spominje u njihovom jelovniku, s ribom, dinjama, lukom. Zdrava hrana je – riba bogata fosforom, krastavci i dinje koje imaju pročišćavajuće djelovanje, aminokiseline koje se nalaze u rotkvi, luku i bijelom luku omogućavaju povećanje broja bijelih krvnih zrnaca, a također i limfocita koji preventivno djeluju na infekcije.

Recept:

Pola sata kuhati jednu čašu  leće, zatim dodati sok od paradajza po želji, lovorov list, bijeli luk (dva sitno nasjeckana režnja), biber, mljevenu crvenu papriku, klinčić (1-2 zrna) (lat. Syzygium aromaticum) i sve kuhati zaklopljeno još pola sata. U jelo dodati mrkvu, krompir, malo kukuruznog škroba, sitno nasjeckani luk (tri srednje glavice). Kad se povrće skuha, a leća omekša, odliti vodu, a povrće skinuti i dodati 300 gr. propržene ovčetine.

U starim tekstovima se spominje i ulje od bijelog luka koje su jako voljeli, a i sada ga stanovnici Sredozemlja rado koriste. Zbog toga u krvi imaju jako malo holesterola u odnosu na ostale Evropljane koji mnogo rjeđe u prehrani koriste bijeli luk.

Prijatno!

Za Akos.ba izdvojila i priredila: Adela Kukić

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top