Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > Skidanje cerebralne katarakte: Odgovor Ferida Muhića slovenskom filozofu Slavoju Žižeku

Skidanje cerebralne katarakte: Odgovor Ferida Muhića slovenskom filozofu Slavoju Žižeku

(Prilog razumijevanju islama kroz analizu njegovog nerazumijevanja) Piše: akademik Ferid Muhić

Kolumne, analize, članci, knjige iz područja medijske islamofobične i otvoreno anti-islamske propagande, zasnovane na nepoznavanju, namjernom falsifikovanju i još češće, totalnom nerazumijevanju imanentnih postulata islama, preplavili su svijet. Takvim pamfletima nastoji se opravdati žestoka politička i vojna agresija koja se već decenijama u kontinuitetu vrši nad nekim islamskim zemljama, muslimanima en general, i islamom kao religijom i načinom organizovanja društvenog života.

Polemisati sa najvećim dijelom ove produkcije bilo bi koliko nemoguće, toliko i bespredmetno. Bespredmetno je zbog niskog kvaliteta tog opusa, kao i zbog zaslijepljenosti i nesposobnosti ogromne većine autora tih istih paškvila, da vode dijalog na osnovu argumenata; nemoguće je zbog obima i proporcija ove praktično nepregledne kaljuge religijske, ideološke, rasne i etničke mržnje, koju čine ovi tekstovi.

Ipak, politički i vojni napadi na islam koji traju već decenijama, i koji ne samo što ne jenjavaju nego postaju sve intenzivniji, nameće kao urgentnu – kao najpreču potrebu! – pokretanja sistematske akcije usmjerene na smirivanje strasti, stišavanje i prekid govora mržnje, sa ciljem uspostavljanja uzajmanog poštovanja i razumijevanja. Više je nego očigledna neophodnost sistematskog rada na iskorjenjivanju ideološke i vjerske mržnje, brisanju negativnih stereotipa i zamjeni ideoloških falsifikata i klišea, činjenicama i istinom o islamu.
Svi razumni i savjesni ljudi danas stoje pred istim zadatkom: razjasniti nesporazume, smanjiti ako već ne sasvim otkloniti opasnost od novih incidenata, povećati priliv racionalne, argumentirane razmjene mišljenja u rezervoare tolerancije i poštovanja, koji su se alarmantno približili najnižoj tački od kraja prošlog milenijuma.

U tom cilju, valja odmah početi djelovati; barem najkrupniji falsifikati i namjerni previdi moraju se hitno raskrinkati i to u najširem mogućem medijskom i političkom konktekstu. Kao naš skromni doprinos rješavanju ovog imperativa broj 1. sadašnjeg trenutka u svijetu, koncentrisaćemo se na kritičku analizu pristupa zasnovanih na onom što su sholastici podrazumijevali pod pojmom docta ignorantia – učeno neznanje – dakle, na prividnom znanju a stvarnom nerazumijevanju islama. To dovodi do pojave koju ćemo slikoviti definisati sintagmom cerebralna katarakta. Kod klasične dijagnoze cataracta senilis, oči su zdrave, vid je u redu, ali preko očiju se navukla skrama, perda, katarakta. U slučaju koji ćemo mi u daljem tekstu dijagnosicirati kao cataracta cerebralis, mozak je zdrav, intelginecija i misaoni procesi odlični, ali se preko cijelog mozga navukla teška katarakta, perda, nanos ideološki kalus predrasuda.

Ovakav pristup susreće se u okvirima intelektualne javnosti koja ima visok rejting, pogotovo u neislamskim državama koje vode otvoreno antiislamsku politiku, jer, uz privid objektivnog poznavanja i informiranosti, po pravilu insistira na i objektivnom i nepristrasnom pristupu. Iako nemaju nikakvog uticaja na antiisilamsku politiku ovih država, ipak djeluju kao značajni katalizatori javnog mnenja i oštri protivnici svih oblika diskriminacije unutar sopstvenih država. Potreba da se izvrši simboličko odstranjivanje cerebralne katarakte sa nekog konkretnog i visoko reprezentativnog djela iz ovakvog opusa, nameće se sama po sebi kao najbolji način uspostavljanja supstancijalnog dijaloga oslobođenog predrasuda, odnosno, katarakti i sa jedne i sa druge strane. zizek-blasphemischegedanken-bU ovom kontekstu, izbor je pao na knjigu, Slavoj Žižek: Islam, Atheism and Modernity, Some Blasphemic Reflections, 2015 kao paradigmatičan primjer cerebralne katarakte. Ideološki indoktrinirana i politički obojena djela koncipirana su bez ikakvog intelektualnog središta, kao crveni luk koji je sastavljen iz samih ovojnica; ukloniš onu prvu, ispod nje druga; ispod druge treća, pa četvrta… sve ovojnica pod ovojnicom. Dođeš do sredine, a u sredini nema ništa, nikakvog jezgra – ovojnice se ređaju sve do samog kraja. Tako i kod daleko najvećeg broja tekstova o islamu postoje samo ovojnice, samo koprena predrasuda koje se nižu jedna za drugom i stoje jedna na drugoj, a kad ih, jednu po jednu, na kraju sve ukloniš, vidiš da unutra nema ništa. Tu je dakle, svaka operacija uklanjanja katarakte besmislena, jer osim katarakte tamo i nema ništa drugo! Pa čak ni mozga.

Za razliku od takve otvoreno ideološke produkcije sa anti-islamističkim predznakom, u ovoj drugoj mozga ima, ali je prekriven koprenom ideoloških predrasuda! Poenta Žižekovog pristupa (koji smo izabrali jer u njemu ima mozga više nego u većini drugih djela iz iste kategorije), ne nosi neki poseban ideološki predznak. Isto tako, njegova koncepcija nije a priori negativno određena prema islamu, kao što ne predstavlja a priori apologiju kapitalizma. Naprotiv, Žižek je već stekao reputaciju oštrog kritičara mnogih aberacija modernog kapitalizma, posebno neokolnijalizma i neoimperijalizma. Međutim, ako i ne ide na prvu loptu protiv islama, on ipak na prvu loptu favorizuje liberalno demokratsko društvo, kao vrijednosno i civilizacijski superiorno svim ostalima, posebno prema islamu. Ukratko, ako na početku svojih razmatranja islama i ne demonstrira a priornu kulturnu ili ideološku averziju prema islamu, Žižek je razvija naknadno – kroz analizu za koju sām (neosnovano) vjeruje da je potkrijepljena relevantnim argumentima. Isto tako, iako na početku ne postulira civilizacijsku superiornost liberalno demokratskog društva u odnosu na sva druga – inclusive i zapravo na prvom mjestu, u odnosu na islamsko društvo – Slavoj Žižek tu superiornost eksplicite izvodi kao krajnji rezutat sopstvenih analiza.

Međutim, i ovdje zapravo nije riječ o zaključku analize nego o subjektivnoj racionalizaciji efekta pristrasnosti, neskrivene naklonosti koju osjeća prema liberalnoj demokratiji; i ovdje, kao i u slučaju analize islama, Žižek ne primjećuje da je njegov zaključak o navodnoj superiornosti liberalno demokratskog društva, samo prividno rezultat relevantno izvedenog istraživanja. Upravo zbog ove prividne uvjerljivosti i (jednako prividne) nepristrasnosti njegovog tumačenja odnosa liberalne demokratije i islama, kao i s obzirom na rejting ovog autora i uticaj koji njegovi stavovi imaju na mišljenje one potencijalno objektivne i nepristrasne javnosti u državama izvan islamskog svijeta, neophodno je skinuti kataraktu sa cijelog tog opusa koji tipično reprezentira upravo Slavoj Žižek, i kroz doslijednu analizu, jasno demonstrirati koliko je činjenično neargumentiran, logički nekonzistentan (kao tipičan primjer greške non sequitur), i moralno nedopustiv njegov zaključak koji implicira inferiornost islama i islamske kulture i ujedno afirmiše superiornost takozvanog liberalno demokratskog društva.

Tako će čovjek moći da stekne predstavu o razmjerama i dubini predrasuda katarakte koja prekiva um i najupućenijih i najslobodnijih mislilaca onog dijela svijeta koji je prisvojio sebi monopol da kroji sudbinu planete, ne pitajući nikoga za saglasnost i ne tražeći dozvolu od nikoga. Jer, kada takva katarakta predrasuda prekriva um ovih korifeja kritički raspoloženog mišljenja prema ideologiji anti-islamizma i njihovim zlodjelima prema islamskim državama i muslimanima, nije teško zamisliti kakve su tek naslage predrasuda formirale katarakte na umovima onih koji tu ideologiju promovišu i ta zlodjela čine!

U narednim prilozima slijedićemo uklanjanje nekoliko slojeva cerebralne katarakte sa ove Žižekove knjige, da bismo oslobodili i pokazali ono filozofsko jezgro zastrto kataraktom.

Nerazumijevanje karaktera savremene polarizacije po liniji neislamski (tačnije: antiislamski) versus islamski dio svijeta, i potpunog previđanja i zanemarivanja stvarnih izvora velikog politički i ideološki kreiranog konflikta, izbija već na prvim stranicama knjige Slavoja Žižeka Islam, Atheism, and Modernity – Some Blasphemic Reflections.

Najprije, treba istaći generalnu slabost cijele ove knjige, koja se svodi na odsustvo metodološki utemeljenog pristupa. Komentarišući napad na redakciju časopisa “Charlie Hebdo“, Žižek ni jednom riječju ne spominje događaje koji su provocirali taj čin. Stiče se utisak da su tri mlada čovjeka, iz čista mira, svjesno žrtvovala svoj život!? Ovakav postupak predstavlja nedopustiv propust koji Žižekov tekst umjesto u argumentiranu analitičku studiju, svodi na subjektivnu, ideološki deformisanu impresiju. Osim toga, u Uvodu, kao i kroz cijeli tekst, Žižek po inerciji ponavlja medijski prošvercovanu kvalifikaciju događaja u redakciji pomenutog pariškog časopisa, kao navodno “teroristički“ čin. Treba odmah ukazati na neprihvatljivost ove kvalifikacije. U svakom udžbeniku političke sociologije i kriminologije jasno je naznačena elementarna razlika između političkog terorizma i političkog atentata. Politički terorizam se definiše kao ‘nasilje koje ima za cilj zastrašivanje  (fr. – terreur: užas, nekontrolisan strah), širenjem osjećanja panike i opšte nesigurnosti, neselektivnim ubijanjem žrtava!’ Nasuprot terorizmu, politički atentat je:“(…) fizička likvidacija striktno selektiranih pojedinaca!“

Meta napadača na redakciju “Charlie Hebdo“, kao što je poznato, bili su striktno selektirani pojedinci, pa je u skladu sa postojećom teorijski utemeljenom distinkcijom, jasno da ne može biti ni govora o terorističkom aktu, nego da je tu riječ o klasičnom političkom atentatu.

U Uvodu Žižek posvećuje posebnu pažnju i podatku o masovnoj autoidentifikaciji građana sa policijom (Je suis flic! – Ja sam cajkan!), do koje je došlo odmah poslije napada, kao o krajnjne indikativnom fenomenu integracije francuskog društva u odbrani zajedničkih virjednosti.  Pozivajući se na jedan blog,  on zaključuje da je “(…) Na taj način, teroristička(?) prijetnja postigla je nemoguće: pomirila je generaciju revolucionara ‘68 sa njihovim arhineprijateljem.“  Pomirila građane sa policijom? Ni govora. Sasvim je jasno da je identifikacija i solidariziranje sa policijom zapravo izražavala zajednički neprijateljski stav prema islamu i muslimanima! Pomirenje sa policijom, simbolički je označilo podršku policiji da nemilosrdno i u svakoj prilici likvidira sve te muslimane, na najmanju provokaciju ili pokušaj odbrane sopstvenog digniteta.  Nisu se građani i policija složili Za, nego Protiv! U tom kontekstu, pomirenje je bilo samo prividno i površinsko; u svom dubinskom sloju averzija prema policiji ostala je nedirnuta a podrška je zapravo predstavljala izraz naglašene mržnje koju ti ljudi gaje prema muslimanima i islamu, odnosno, intimno odobravanje prakse likvidiranja “islamskih terorista“ bez hapšenja i suda.

Iako je prvo poglavlje naslovljenom “Islam kao način života“, Žižek o islamskom načinu života ne govori ni jednu jedinu riječ. Svjestan da su antiislamizam i islamofobija (kao njegova nešto blaža iako ne i benigna forma), zapravo ideološki generirani i medijski spinovani, on od samog početka odbacuje jedine prave razloge koji su stvarno doveli do atentata na članove spomenute redakcije i o kojima jedino ima smisla raspravljati. Da bi to postigao, on ističe da “(…) moramo nedvosmisleno osuditi ubistva, kao napad na samu suštinu naših sloboda i dužni smo da ih osudimo bez bilo kakvih skrivenih ograđivanja (u stilu “Charlie Hebdo je ipak previše provocirao i ponižavao muslimane“). Treba odbaciti i sva ukazivanja na širi olakšavajući kontekst: braća napadači bili su duboko povrijeđeni užasima američke okupacije Iraka (OK, ali zašto onda nisu napali neki američki vojni objekt, umjesto francuskog satiričnog časopisa?)…“

U  ovih  šest redaka Slavoj Žižek eksplicira suštinu ideološkog pomračenja uma (da upotrijebimo tu sintagmu Česlava Miloša), te cerebralne katarakte  izazvane aniislamskom histerijom, od koje i sam strada. Pođimo korak po korak, jer se na svakom koraku ovog pasusa nalazi po jedna žuta mrlja koja dovodi do mentalnog strabizma i potpuno iskrivljene slike stvarnosti, koju, razumije se, svi oni čije stavove ovdje izražava Žižek, smatraju korespondentnom stvarnosti:

Dakle, ako nedvosmisleno treba osuditi ubistva – da li to znači da treba osuditi svako ubistvo ili samo ubistva članova  redakcije satiričnog časopisa koje su počinili atentatori? Tekst implicira da je ovo drugo pravi smisao rečenice. Ali po čemu treba osuditi sva ubistva koju su oni počinili, a pri tom ne osuditi ubistva počinitelja od strane policije!? Pitanje nije retoričko, nego suštinsko, jer ako je njihov napad ujedno bio napad na samu suštinu naših sloboda, treba imati u vidu da je  pravni sistem društva na čije slobode je izvršen napad, utemeljen na osudi  ubistva kao takvog, dakle svih ubistava u principu, a ne na osudi ubistva jednih i dozvoli ubistva drugih!

Ako se ipak insistira  samo na osudi ubistava koje su počinili atentatori ali da se ta osuda ne odnosi na ubistvo samih atentatora, da li to znači da ne treba osuditi ubistvo ni jednog atentora (ili teroriste, jer to ne mijenja ništa), ili samo nekih? Ako je samo nekih, koji je kriterijum za razgraničavanje atentatora ili terorista čije ubijanje moramo nedvosmisleno osuditi, od onih čije ubijanje ne moramo ni osuditi, svejedno dali dvosmisleno ili sa zadrškom!? MOSAD je izvršio atentat na šejha Jasina, i na desetine vođa palestinskih organizacija; armija SAD izvršila je atentat na Osamu bin Ladena i isto tako na desetine  pojedinaca, talibanskih komandanata, ali se njihovo ubijanje smatra sasvim opravdanim, a njihovi izvršitelji ne samo da nisu ubijeni nego su dobili odlikovanja za izvršena ubistva.

S druge strane, atentatori na prijestolonaslijednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu koja je bila u petom mjesecu trudnoće, ako i nisu odlikovani, nisu ni ubijeni, nego su uhapšeni i izvedeni pred sud. Atentarori makedonske VMRO, poznati kao “gemidžije“, takođe nisu ubijeni, nego uhapšeni i suđeni. Atenator na J.F. Kennedyja, Lee Oswald Harvey, uhapšen je. Sam August Blanqui, odgovoran za terorističke akcije u kojima su poginule desetine nevinih ljudi, nije ubijen nego je suđen i mada je proveo više od pola života u zatvoru, umro je na slobodi, na političkom mitingu. Vjerovatno najveći individualni terorista svih vremena,  A. Bering Breivik, koji je svojom rukom i u jednom jedinom napadu, ubio neselektivno 76 mladih ljudi u Oslu, nije ubijen, nego je izveden pred sud. Uz to, ni jednog trenutka, ni od medija ni od štampe, nije njegov čin kvalifikovan kao terorizam, a počinitelj nije dobio etiketu teroriste.

O svemu tome, Žižek ne kaže ni riječi, niti uopšte ima u vidu ove primjere frapantno disonantnog odnosa prema pravima i slobodama muslimana koje postoje u tom istom društvu čije suštinske slobode hoće da brani, ne primjećujući njihovu diskriminatorsku suštinu.  Isključivanje muslimana iz korpusa prava koja, čak i u tom ‘društvu slobode’ važe za nemuslimane, promovisano u postulat u prvom dijelu citirane Žižekove rečenice, potencirano je u nastavku istog teksta. Moramo se ozbiljno zapitati šta misli Žižek kada kaže: da (ubistva koje su počinili atentatori ali ne i ubistvo samih atentatora) “(…) moramo osuditi bez bilo kakvih skrivenih ograđivanja (u stilu “Charlie Hebdo je ipak previše provocirao i ponižavao muslimane“)??

Nevjerovatno! Žižek od nas imperativno zahtijeva da isključimo iz razmatranja upravo osnovni motiv zbog su atentati i izvršeni?! Jer osnovni motiv je upravo bila činjenica da je Charlie Hebdo provocirao i ponižavao muslimane!

Ovaj stav, koji se čini samorazumljiv samo onima čiji je razum pomućen kataraktom anti-islamskih predrasuda, kao da je prepisan iz nekog zapisnika Kju Kluks Klana, kojim je opravdano linčovanje odbjeglog crnog roba! Naime, iz navedenog, eksplicite slijedi da je provociranje i ponižavanje muslimana u principu  dozvoljeno i da u tome nema ništa sporno. Žrtva provokcija i poniženja (musliman ili odbjegli crni rob), se na to nema pravo žaliti, a kamoli kazniti onoga koji ga provocira i ponižava. Žižek anticipira i odmah isključuje makar hipotetički moguću situaciju u kojoj bi se moglo šuškati nešto o tome kako je u konkretnom  slučaju onaj časopis ipak previše provocirao i ponižavao muslimane. Ne samo da muslimani nemaju  pravo da se bune, šta god im radili i kakvim god ponižavanjima bili izloženi, nego se, prema Žižeku, ni sama pomisao da se u provociranju i ponižavanju muslimana možda ipak pretjeralo, ne smije  javno izreći, (možda je to ona ‘blasfemična refleksija’ iz podnaslova Žišekove knjige, na koju se on, eto ipak usudio?) , nego se o tome smije samo šapatom šuškati kroz  skrivena ograđivanja! Ipak, na kraju od te blasfemične refleksije ne ostaje nista; Žižek odlučno presijeca u korijenu ta šuškanja i forsira tezu da se muslimane može provocirati i ponižavati do mile volje, pa ako hoćete i previše! Za ovakve savremene liberalne demokrate (baš kao i za pripadnike rasističkih sekti), koliko god bio provociran i ponižavan, musliman (kao i odbjegli rob), nemaju pravo uzvratiti, a ako to učine treba ih ubiti bez milosti i (linčovati) bez suda.

I sve to u ime odbrane suštine slobode koja se kod Žižeka svodi na zahtjev da se to i dalje čini bez ikakvih posljedica! Davati alibi legitimiteta  patološkoj potrebi da se do milje volje vrijeđa duhovni identitet i kultura Drugog, samo po sebi je nelegitimno! Jer predstavlja eksplicitnu instancu govora mržnje (“hate speech“), dakle, onoga što se inače smatra zabranjenim! Kako to da redakcija ovog satiričnog časopisa, ili bilo koja druga redakcija, nije slobodu javnog izražavanja shvatila kao priliku da objavljuje pohvalne i lijepe tekstove o islamu i muslimanima; ili ako već smatra da  satira nužno podrazumijeva provociranje i ponižavanje, zašto se nije ograničila na samoponižavanje i autoprovociranje!? Od kada je ponižavanje ljudi, naroda, religija, stvar slobode!? A ne stvar zlonamjernosti, prostakluka, primitivizma!!  

Ako se neki dobronamjeran i nepristrasan čovjek pita zašto muslimani nisu uzvratili na isti način, nekim svojim satiričnim časopisom u kome bi provocirali i ponižavali kršćane i pljuvali po kršćanstvu (katoličanstvu, protestantizmu,  ortodoksnom hrišćčanstvu, itd.), odgovor je koliko jednostavan toliko i blizak svakom dobronamjernom čovjeku koji ima barem malo zdravog razuma i elementarne pristojnosti.    Islam je religija poštovanja vjerskih razlika i kultura tolerancije. Islam u principu zabranjuje, prije svega sopstvenim pripadnicima,  vrijeđanje religije i ne toleriše javno vrijeđanje i ponižavanje niti jedne religije! Reprint pet miliona primjeraka časopisa, samo i upravo da bi se ponovo objavio tekst  kojim se vrijeđa islam i ponižavaju vjerska osjećanja muslimana, predstavlja   vrhunac primitivizma i flagrantan primjer govora mržnje i islamofobije,  podignutih na nivo nacionalnog programa, političke strategije i ideološkog temelja. I ujedno, srozanih do najdbuljeg dna barbarizma i lunatične arogancije.

I završni dio kratkog isječka iz Žižekove knjige, saturiran je istim dubokim predrasudama i što bi se reklo – bazdi na kulturni, vjerski i etnički supremacionizam. Naime, da podsjetimo: u tom dijelu navodi se slijedeći “argument“, da bi se a priori odbacila i sama pomisao na pravo muslimana da ne dozvole provociranje njihovih vjerskih ocejćanja i ponižavanje religijskog identiteta: “(…) moraju se odbaciti i sva ukazivanja na širi olakšavajući kontekst: braća napadači bili su duboko povrijeđeni užasima američke okupacije Iraka (OK, ali zašto onda nisu napali neki američki vojni objekt, umjesto francuskog satiričnog časopisa?)…“.

Zašto bi se morala odbaciti i sva ukazivanja  na užase američke okupacije Iraka? Zar nije logičnije upitati se zašto redakcija satiričnog časopisa nije izvrgla kritici, provociranju i ponižavanju vladu države koja je izvršila okupaciju Iraka, zašto njen cilj nije bila njena armija koja je te užase počinila!? Koje moralne vrijednosti su afirmisali ismijavajući ličnost čovjeka koji za milijardu i pet stotina miliona ljudi predstavlja Božjeg poslanika? Kakvu građansku hrabrost i ličnu odvažnost su potvrdili time što su ponižavali kulturu ljudi koji su ogromnom većinom, u zajedničkoj državi, uglavnom radnici sa najnižim socijalnim statusom?

Uz sve ovo,  kad o užasima okupacije Iraka govori kao o olakšavajućem kontekstu, to zvuči kao neko izmišljeno pravdanje, kao puko traženje izgovora! Zar  braća nisu mogla biti stvarno duboko povrijeđena zbog tih užasa počinjenih od američkih okupatora u Iraku, pa je vrijeđanje njihovog vjerskog identieta i kulturne pripadnosti prosto prelilo čašu, ili bilo ona slamka koja je kamili slomila leđa!? I konačno, kakve veze ima činjenica okupacije Iraka i užasi američke okupacije, sa činjenicom da je do provociranja i ponižavanja muslimana došlo u Parizu?! Treba li čovjek podnositi sve uvrede i ponižavanja koja mu se dešavaju samo zato što se negdje na drugom mjestu u svijetu događaju i mnogo gori užasi!? Ako niste musliman, i još ako ste naumili da provocirate i ponižavate muslimane onim “OK“ i završnim pitanjem u zagradi, Žižek vas direktno ohrabruje da prvom muslimanu kog sretnete ona ulici opalite šamar ili opsujete majku, vjeru, naciju i što god vam padne drugo na pamet,  a kad se on naljuti, da ga uputite neka ide u Irak i neka tamo napadne američki vojni objekt, umjesto što napada vas, koji ga, eto samo provocirate i ponižavate!

Koliko god bila zanimljiva istraživanja na dekonstrukciji značenja narativnih sekvenci, istraživanja na rekonstrukciji namjernih ili nenamjernih kulturnih predrasuda daleko su produktivnija i zanimljivija. Neophodno je, pri tom, duboko kopati: ukoliko su te predrasude dublje, utoliko je njihova argumentacija plića, i utoliko je teže zapaziti njihovo prisustvo u zaglušujućem horu medijski ponavljanih ideoloških kreiranih floskula o superiornosti i inferiornosti ljudi i kultura.

___________________________

  1. Čini se neophodno podjsetiti ne samo širu javnost nego i akademske, analitičke i ekspertske krugove, da je terorizam i kao teorija, i kao praksa, i čak kao pojam, nastao upravo u Francuskoj, kao oblik borbe radnika protiv kapitalizma i nemilosrdne eksploatacije. Njegov osnivač Louis August Blanqui, smatrao je “(…) svetim pravom svakog slobodnog čovjeka da se bori svim sredstvivma protiv svih oblika represije, posebno kada dolazi od jačeg“. Ovo ističemo zato što praktično ni jedan savremeni komentator terorizma, čak ni studija realizirana prema akademskim standardima, ne spominju izvore terorizma, nego ga isključivo rezervišu za svaki oblik nasilja koji dolazi od počinilaca muslimana, čak i kada ne ispunjava ni jedan uslov koji determinira teroristički akt.     
  2. Jean Allen Muller, „L'amour de la police“, 13.01.2015, www.lacan.com
  3. Slavoj Žižek, navedeno djelo, Uvod, str. 9
  4. Isto djelo, str.11

Izvor: feridmuhic.com

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top