Širokogrudnost u izazovima

Piše: Ozrenka Kadrić, psiholog

Često se nađemo pred izazovom da (u)radimo nešto što nije u skladu sa našim trenutnim stanjem. To može biti zadatak na poslu, obaveza koju smo preuzeli, ili svakodnevne životne aktivnosti za koje u tom trenutku ‘nismo raspoloženi’. Tada se može javiti niz kritičara u nama, emotivno zapadamo u vrtloge emocija krivnje, ljutnje, stida, straha, i činimo sve kako bismo izbjegli rad. Možemo se osjećati zaglavljeno, i nakon nebrojeno mnogo pokušaja započinjanja, najradije bismo potpuno dugoročno odustali od date radnje.

Zaglavljenost, nemogućnost kretanja, napretka, iscrpljujuće je mentalno stanje koje se može znatno produbiti, do potpune nefunkcionalnosti u našim životima. U takvom stanju, mnogi dobivaju napade panike, izljeve bijesa ili plača, uslijed nemogućnosti upravljanja prisutnim energetskim nabojem. U ovom procesu dešava se kontrakcija, bolno smanjenje, sužavanje našeg ega, kako bi druge funkcije u strukturi naše cjelokupne duše stupile na snagu. Može doći do jačanja razuma, kako bismo umom prevazišli naše trenutne želje ili burna emotivna stanja, možemo se usmjeriti i na srce kao sjedište emocija, s tim da ovaj put kultivišemo emocije poput ljubavi, koja nam može pružiti iscjeljiteljsku, konstruktivnu, transformirajuću silu kako bismo završili započeto, a možemo se osloniti i na onaj dio unutar nas koji nazivamo duhom, a koji se aktivira samosviješću i malim, istrajnim, posvećenim koracima i naporima usmjerenim ka zalaganju za ono u što vjerujemo, ono što je naša svrha.

Duh se aktivira i kroz proces identifikacije sa onim vrlinama koje nam pomažu da prihvatimo naše slabosti. Vrline su znak srednjeg puta. Aktiviranje jedne vrline, hrabrosti na primjer, znači da biramo da nađemo prostor između kukavičluka i nesmotrenosti. Da bismo odabrali šta je to što želimo biti, i na koji način želimo ući u interakcije, u odnosu na zadatak koji trebamo obaviti na primjer, neophodno je usmjeriti pažnju na momente tranzicije, trenutke kada prelazimo iz jedne situacije u drugu. Da li možda danima nosimo tuđi emotivni i mentalni otpad koji nas blokira u bivanju prisutnim za ono što se nalazi pred nama? Da li nam je potrebna dodatna energija kroz odmor, ishranu ili neki drugi vid regeneracije?

Kada jednom (ili nebrojeno mnogo puta) otpustimo tenziju, napetost koja je karakteristična za stanje zaglavljenosti, mi u stanju opuštenosti možemo pristupiti novim nivoima svijesti, što uključuje i intelekt kako bismo pronašli nove uglove gledanja, i emocije poput mira ili već spomenute ljubavi, ili duh koji nam omogućava pristup polju imaginacije, inspiracije i upute. Neophodno je da naredni korak bude svjestan, a to je određivanje namjere u odnosu na ono kakvi u narednom poslu želimo biti, i kako ga želimo obaviti. Kada biramo našom čitavom dušom, mi tada imamo čitavu vojsku koja nam pomaže u obavljanju onih aktivnosti koje naš ego izbjegava, izbjegavajući neugodu, a koji je sada također dobio svoje pravo kroz zadovoljstvo, ugodu zadobivenu završenim poslom ili procesom učenja.

Ovaj proces je još jedna u nizu demonstracija da s teškoćom dolazi i olakšanje*, i upućuje nas na neophodnost prihvatanja i teškoće i lahkoće kao sastavnih dijelova srednjeg puta. To je put umjerenosti, ali i usmjerenosti, koji donosi cjelokupno blagostanje organizma.

* ‘Pa uistinu, uz teškoću je olakšanje…’ (Kur’an, 94:6, Mlivo)

akos.ba