Selo srednjovjekovnih rudara i kovača: Sedam kuća u Vrancima nacionalni spomenik BiH

Piše: Kemal Zorlak

„Zdravo, zdravo momci, Kreševljaci, da li znate gdje je selo Vranci“, kaže doajen sevdalinke Safet Isović u pjesmi koju je 1972. snimio po tekstu Joze Penave, pa dalje nastavlja: „Gore gdje se čekić čuje, gdje nakovanj odjekuje, tu se kuju baglamice, naličice, potkovice.“

Dvojica bosanskohercegovačkih velikana, prvi riječju, drugi glasom, možda su ovim stihovima dali i najbolji, najkraći i najljepši geografski i historijski opis ovog malog i posve neobičnog sela nadomak Kreševa.

Vranci su smješteni u dolini potoka Mrganovca, na padinama planine Lopate, udaljeni oko dva kilometra od Kreševa, rudarskog naselja sa razvijenim zanatom prerade metala, koje je bilo važan privredni centar još od vremena antike.

– Od antičkog doba do danas –

Za selo Vranci sigurno se zna da je postojalo kao naselje još u antičkom periodu. U vezi s tim je i podatak da je iznad sela pronađeno 14 zemljanih lončića u kojima se topila živa, što upućuje na velika nalazišta koja su se vadila i prerađivala.

Prema dostupnim podacima, početkom austrougarskog perioda, 1878. godine, u Kreševu je bilo ukupno 19 majdana i čak 90 kovačnica, ne računajući one smještene u selu Vranci, gdje se nalazilo oko 20 kovačnica – klinčara, za kovanje konjiskih čavala.

U Vrancima, nažalost, nisu sačuvane kovačke radionice ili majdani, a ono što je sačuvano jesu stambene kuće kovača i rudara kreševskog kraja, koje potvrđuju da je to bila osnovna djelatnost stanovnika ovog kraja do sredine 20. vijeka. Sedam takvih kuća je u novembru 2003. godine proglašeno nacionalnim spomenikom BiH.

Kako je Kreševo općina koja ima najviše nacionalnih spomenika po glavi stanovnika, tako i sedam kuća u Vrancima nisu jedini nacionalni spomenik u ovom selu, piše Anadolu Agency (AA).

– Čarobno selo –

Stižemo u Vrance, čarobno malo bosansko selo u kojem se put završava i u koje možete doći jedino „maksuz“. Opkoljeno šumom, u jesen odiše posebnom ljepotom, dok se šumom iznad sela prelijevaju žuta, narandžasta i svijetlocrvena boja lišća. Vrancima vlada neobična tišina, a tek pomalo je načinje žubor potoka koji protiče kroz selo.

Dobrodošlicu nam je poželio 85-godišnji Vinko, najstariji mještanin sela. Vidno radostan zbog našeg dolaska, pokazuje nam kuću u kojoj su živjeli njegovi preci. Ni sam ne zna koliko je tačno stara, danas tu nema nikoga. Prisjeća se minulih vremena kada je, kako priča, selo bilo živo, kad se nasred puta znalo zaigrati kolo, zapjevati pjesma. Danas toga nema, kaže Vinko sliježući ramenima, a u selu je tek pokoji penzioner.

Okosnicu sela čine upravo stare bosanske kuće. Iako su ove kuće danas puste, iako u njima niko ne živi, neke značajno oštećene, uz njih podignuta „moderna“ gradnja, pogledom iznad Vranaca jasno se može vidjeti da su ove izrazito lijepe, zbijene i autentične bosanske kuće i dalje lice i primarni identitet sela.

Ova vrsta arhitekture sa karakteristikama zbijenog naselja rudarsko-metalurškog tipa, predstavlja značajno materijalno svjedočanstvo o tradicionalnoj djelatnosti kraja, a ima i veliki ambijentalni značaj u sklopu ruralne cjeline.

– Kotromanići i zlatno doba Kreševa –

Frano Martinčević, iz Turističkog ureda Kreševa, ističe za AA kako je selo Vranci jedno od najautohtonijih sela na području kreševske općine, te da prvi podaci o selu datiraju još iz rimskog vremena.

“Poznato je da su se još stari Iliri, prije dolaska Slavena, bavili rudarstvom, iskopavanjem ruda i kovačkim zanatom. Tu nekako i počinje cijela ta priča o kovačima i zanatu koji je specifičan za ovaj kraj”, kaže Martinčević.

Kako je Kreševo u 15. vijeku bilo jedna od rezidencija bosanskih kraljeva, Martinčević pojašnjava kako se upravo dolazak Kotromanića smatra zlatnim dobom ovog kraja.

“Samo prisustvo kraljevske obitelji značilo je za ovaj kraj i za privredu”, govori Martinčević.

Kreševo je dolaskom Osmanskog carstva, uz Vareš, bilo glavno središte bosanske metalurgije i njegovalo dobre trgovačke veze s Dubrovnikom.

“Kontakti sa Dubrovnikom su bili vrlo bitni za ovaj kraj, tako danas imamo artefakte koji govore o tome da u dubrovačkim muzejima imate jako mnogo toga što je upravo u Vrancima proizvedeno, od oružja, oruđa, raznih metala. Ovdje su se pravili ekseri, čavli, spojnice”, kaže Martinčević.

– Multifunkcionalne kuće –

Kada je riječ o kućama kovača u selu Vranci, radi se o arhitekturi koja datira s kraja 18. i početka 19. vijeka. Tačan vremenski period izgradnje ovih stambenih objekata teško je odrediti, s obzirom na to da su kuće bile kratkog vijeka i često prepravljane. Karakteristike gradnje kuća u selu Vranci, kao i u Kreševu, su da su prizemni dijelovi, gdje su uglavnom smještani dućani, građeni od kamena, a gornji dio predstavlja dizma s pleterom ili samo dizma (drveni zid, poredani trupci okomito jedan do drugoga) preko koje se stavlja malter. U originalnoj formi nisu građeni dimnjaci, ali su oni na nekim kućama naknadno izvedeni.

„U tom periodu, ta arhitektura je jako došla do izražaja, ne samo ovdje u našem kraju, nego na cijelom Balkanu, dokle god je bilo Tursko carstvo. Taj način gradnje kuća, koje su u bazičnom dijelu kamene kuće, one su obično uvijek imale i magazu, odnosno mjesto gdje su se držale namirnice“, pojašnjava Martinčević.

U gornjem dijelu uvijek je bio taj visoki prostor sa strmim krovovima da bi se snijeg na krovovima što prije otopio, jer su u ovom kraju jake zime i snjegovi. Martinčević dodaje kako se prostor ispod strmih krovova istovremeno, sa unutrašnje strane, koristio i za sušenje mesa, tako da su bili funkcionalni. Kuće su imale badže, kroz koje je dim, koji dolazi iz dnevne sobe, grijao prostor, kuhalo se, a istovremeno i sušilo meso.

Unutrašnji dio kuća je tipična bosanska enterijerna kultura.

„Uvijek je to bio jedan veliki prostor. U ćoškovima su postojale sećije ili minderluci, gdje su ljudi sjedili, gdje su se odmarali. U sredini je uvijek jedan veliki ćilim, lijep i najljepši u kući koji je mogao biti. Bili su peškuni za piti kavu, ili velika sofra. To je otprilike taj klasični način namještanja enterijera“, pojašnjava Martinčević.

Dodaje kako su na većini ovakvih kuća postojali i tzv. trijemovi, šadrvani ili verande, gdje su ukućani u ljetnom periodu vrijeme provodili vani, a koje su bile vezane za unutrašnji prostor.

– Rimski most na grbu Kreševa –

Osim „sedam kuća“, u selu Vranci nalazi se još jedan nacionalni spomenik BiH, a riječ je o Rimskom mostu. Naš sagovornik ističe kako svako mjesto ima svoju priču, pa tako i Rimski most u Vrancima.

„Postoje povijesni podaci u Franjevačkom samostanu koji govore o tome da je postojao još u ilirsko vrijeme, u samom početku dolaska Rimljana na ovo područje. Očigledno je da su Rimljani izgradili taj mostić da bi mogli prenositi rudu preko njega. Jer, ipak, tu postoji potok, koliko god da on nije neka velika prepreka, ta prepreka je postojala i ti prvi rudari napravili su sebi most. Taj most je načeo zub vremena i naravno da je kasnije obnavljan, ljudi su vodili računa o tome da ne propadne, kao jedan simbol Kreševa. Ovaj most je i u samom grbu Općine Kreševo, stavljen je kao naš simbol i ponos, kao vrijednost koja je stara 2.000 godina“, kaže Martinčević.

Ističe kako je optimističan i vjeruje da se lagano vraća svijest o značaju turizma u ovoj regiji. Vjeruje da je to u uzlaznoj putanji, a sve to temelji na podatku da je broj posjeta ovom kraju u posljednjih 10 godina povećan za 200-300 posto.